četvrtak, 27.03.2008.
ritam kiše
Gledam odrasle ruke. milovale me ili ne, one pokazuju da su već ionako previše toga dodirnule, opipale hrapave, pjeskovite površine tuđih sudbina...dotaknule baršunasto dječje lice od kojeg su već dobrano starije. one su već bezbroj puta držale knjigu u kojoj su zapisane sudbine koje su toliko teške da ih niti te snažne, hrabre ruke ne mogu pridržati, zaštititi. mislim da je i moja sudbina u tim knjigama. na stranicama koje jedva i neke ruke mogu otvoriti. ti se listovi otvaraju na vjetru iskrenosti. knjiga mora pasti na tlo da bi se otvorila na određenom poglavlju i privukla pažnju slučajnog prolaznika. ako ju uopće i privuče. ili će on blatnom, starom cipelom zagaziti u nju. a kiša će nastaviti udarati u ritmu po već raspadnutim koricama umornim od nestajanja boje.
takve knjige izazivaju sljepilo, vjerujte mi.
lako vas mogu zaboliti oči od čitanja. i jednostavnije nego što mislite se vaše nježne, mlađahne ručice mogu umoriti od listanja. nemate više volje. priča ne prestaje. stranice se samo nižu jedna za drugom. bez nadolazećih vijesti o zadnjim koricama. o drugoj strani knjige. o kraju priče. o kraju te monotonije.
lako se možete izgubiti u samim pričama. jedna uvijek započne prije negoli prethodna završi. likovi se isprepliću. žalosno je što smrt jednog često znači život drugog. nema dovoljno mjesta za sve likove na slici. a opet, nitko ne smije izaći iz okvira. takvi su nepoželjni. oni unose nemir u stranice. raskol u piščevom umu kad dođe vrijeme stvaranja naslova.
hrabri i poremećeni pokretači radnje. vječito uznemiravavju kraljeve monotonije. revolucionari s ožiljcima na srcu. prepoznaju se po pukotini u glasu koja izbija zajedno s vulkanom osjećaja.neki od njih su briljantna uma, smatraju ga sasvim dovoljnim za preživljavanje. srce je tu samo da kuca, ritmično tjera kisik u tijelo i hranu u stanice. oni ne vide dalje od atoma. ne shvaćaju da su sjećanja na mjestu na koje nikad neće dospjeti vremeplovom koji su netom izumili. već vremeplovom srca. u naletu inspiracije zapisuju slova i brojeve na istrošenu pozadinu pred začuđenom publikom. neki iz publike su opčinjeni brzinom njihova uma, željom za spoznajom. neki su opčinjeni samim divljenjem, spoznajom da oni sami nikada neće biti takvi. ali, kad brzina izgubi put do cilja, oni se okreću publici. ponovno se pokušavaju pronaći. iako se rijetko gube. probada ih pogled nekolicine onih koji sasvim mirno sjede. oni i nisu tu. gledaju kako se ti genijalci trude prikazati savršenstvo svijeta prostim brojkama i dvoznamenkastim brojem slova koji su izmislili za sve potrebe za koje smatraju da postoje...dovoljan je samo jedan prodoran pogled očiju kroz koje gleda srce,a ne um. koje su s dušom povezane tankom opnom nesigurnosti, ali želje za disanjem, za ritmom udaha i izdaha svemira koji počiva u njima samima.
ne znam iz koje sam ja priče. da li mi je suđeno da ispisujem brojke pred začuđenom publikom? ili mi je suđeno da budem u samoj publici? hoće li biti mjesta za mene? da li mi je netko već sad ostavio prazno mjesto? ne smrću, već jednostavno svojom dobrom voljom. ili ću morati stajati? istaknuti se u gomili?
ili ću ja biti ploča na kojoj se ispisuju svakave riječi? mogu li to podnijeti? tko će mi reći odgovore? može li jednostavno netko doći pored mene, udobno se smjestiti u fotelji mog dnevnog boravka i iščitati mi sudbinu iz dlana? spasiti me? ili prokleti, obznanjujući mi istinu?
i onda se vratim u zagrljaj tih snažnih ruku. shvatim. moj život nije u knjigama. on je u dahu koji pripada tim rukama. snažnim i umornim. polumrtvim od pokazivanja koliko sam im važna. ali...da nema mene...nekog drugog bi one grlile. nije li tako, prezauzeti znanstveniče? nisam li u pravu, prodorni pogledu sa sjedećeg mjesta? da, vi , tamo u zadnjem redu. u žutoj majci, boje sunca. da, vi koji odsutno gledate. niti ja čak ne raspoznajem da li analizirate umom ili bilježite srcem.
da, ti. odraze u ogledalu.
- 00:22 -
nedjelja, 23.03.2008.
punoljetne suze
...uskoro će napuniti 18. kupovati alkohol bez straha da će ju tražiti osobnu. ulaziti u klubove koji su je smatrali klinkom. kupovati cigarete prijateljima. ona nije pušač. cigareta, mislim. ona puši samo ekološko. neee...ne to što ste odmah pomislili. ona puši samo cigarete još većeg ovisnika od sebe. želje za životom.
zato se vječito boji da će nešto propustiti. ona nikad ne plače. zato što zna da za to vrijeme možda napraviti hrpetinu pametnijih stvari. pročitati knjigu. obrazovanje je važno. trčati po kvartu uz mp3. dobra forma je isto tako bitna. čemu tuga za nečim što je bilo? ili plač zbog straha od onog što dolazi? čemu brisanje suza maramicama koje su ostale od zadnje epizode plača? o, da, one su iznimno česte. zapravo, u njezinim okvirima. plače kad ima vremena. bolesna od toga da trati vrijeme na ono što joj ne donosi nikakavu korist, izbacila je suze sa životnog repertoara. kad i dođe do njih, ona ih zabroavi. potisne. diše duboko. misli na lijepe trenutke. da, to će ju spasiti. ali...kad se te lijepe slike previše ponove u njezinom umu, dijelom zato što ih je prizivala sretna i željna uspomene, dijelom zato što one trebaju biti njezina sretna misao dok joj obrazi postaju mokri, one postaju neučinkovito sredstvo obrane. one gube moć i naziv lijepih trenutaka. pitam se koliko će to daleko ići. kada će početi izmišljati lijepe trenutke da bi se spasila od loših. možda spas leži u prepoznavanju lijepih životnih sitnica.
u prestajanju traženja tamnih sjena u zrakama svjetlosti.
još uvijek nema tu moć. i kada će imati 18 puta 18 godina, neće joj biti pomoći ako ne shvati. da mora sama sebi reći "dobro jutro". svakog novog dana. bez obzira na to kakva je noć bila. čak i ako je jastuk mokar od suza. kapljica koje jedva sama sebi tolerira. te si je noći mogla dopusitit da plače. imala je vremena. imala je vremena odmoriti dah na način na koji on to zahtijeva.a ne um. ili tijelo. duboko udahnuti, onda zaspati.
kroz prozor je promatrao djevojku koja spava. još više umoran od nje. umoran od traženja savršene osobe kojoj može vjerovati. licemjeran, jer on je taj kojem se nikako ne smijete povjeriti. on je smrt vaše vjere u prave razloge osmijeha. on je dah zbog kojeg možete vrlo lako izdahnuti ako ne vjerujete u sebe. smirite se. možete i sami disati. nitko vas tome ne treba podučiti. nema ispravnijeg načina za vas od vašeg. a što ako time povrijedite tuđe živote? ogrebete njihovu srčanu opnu nožem svoje samoobrane? ili ste ih slučajno okrznuli trčeći kroz mračni tunel? oni su ležali postrani, vjerojatno si ubrizgavajući zadnju dozu nade.
ne mogu vam poručiti da se ne obazirete. itekako. obazirite se na svakoga. na sve njih. ali....ne dopusite da oni prisvoje vaš nož samoobrane i počnu vama samima zadavati udarce. vjerujete mi, nitko nije dovoljno jak da podnese udarce vlastitm oružjem. tuđim možda. ali, borba protiv vlastitog neprijatelja obeshrabruje.
to je izvor njegove tuge. ušće je na njezinim usnulim usnama. suhih nakon bujice tajno dopuštenih suza.
- 22:05 -
