ponedjeljak, 07.07.2008.
...oprosti što sam provirila...
.... …oprosti…
… ali moje ruke više nisu mogle držati tvoje.
Osjećala sam da zibam i sam svemir u povojima dok ispreplićem prste s tvojima.
Vjerovala sam da darovana ruža procvate tek kad ju nježno položim u promrzlu vodu i pomislim na tebe.
Misli moje, Prljave Ljepotice Okovane Izdajom, nagovarale su me da zaboravim na Darove Sna. Da se zauvijek probudim sretna. Svakog jutra bi me iznova podsjećale da moram mirovati kako bi odmorila tijelo, a ne da bih molila Vrijeme da mi pokaže Izgubljene Slike.
San nije misao da bi se sanjala, on je lažni putokaz umornim Putnicima, prepunih žuljeva od tapkanja po vlastitim uvjerenjima da je Ono Što Tražimo daleko. Da ćemo spoznati kad netom dodirnemo, kad odjednom ugledamo, kad napokon čujemo…
…željela sam da vrtlog tvojih pogleda oslijepi moje umorne oči.. da osjetim kako mi bespomoćno slabi dah dok mi nudiš da u sumraku dobrih vijesti potražim nešto što si mi već odavno darovao.
Oprostio si mi kad sam nehajem samljela tvoje srce svojim djetinjastim riječima o Očima Koje Nikad Ne Gledaju Unatrag. Što sam zaboravila obećanje da se odričem Otrova Znatiželje iz svoje krvi o kojem su ti nemoćno šaputali moji Poraženi Neprijatelji.
Nomadima Požude bilo je zabranjeno dotaknuti i same zidine tvog Zabranjenog Grada Umrtvljene Ljubavi. Čuvao si me, bezbrižno, mislio si, a ja sam svakodnevno s tugom u uplakanim očima oblačila najljepše haljine koje si mi darovao da bih sakrila Žudnju koja mi unakažava lice vrelo od želje da ga pogledaš izvan granica Grada. Da osjetim tvoje brižne jagodice prstiju dok se staloženo i oprezno utapaju u močvari mojih vrelih obraza.
Htjela sam…bila sam jezivo spremna koračati usamljena iza tvojih kočija, promatrati te samo kad bi sjena pala na zastore, a čuvari zaboravili na mene, Kraljevnu Koja Žudi.
I plakala sam, noćima, i slane, mutne suze su tako monotono upropaštavale darovane haljine…neopravdano nakićene maske, za koje si vjerovao da štite moj pogled od zasljepljujuće svjetlosti Istine, topile su se polako i proračunato, poput voska koji nestaje sramotno, znajući da ne može uslišiti molitve.
…oprosti što sam skinula haljine…
…što sam gola otrčala kroz livadu koju si mrzio jer je odisala slobodom…
…što mi odjeća nije potrebna, jer ja odlazim ne skrivajući ništa..
…oprosti što sam Maske skinula, ostavila na krevetu gladnom providnosti o osjećajima, o mislima koje oslobađaju … o koracima kojima upravlja srce dok iznenađeno pokušava uspostaviti ravnotežu u Podrumima Mraka gdje se moj slabašni dah priprema da najmanje još jednom izađe na Površinu kako bi mogao okusiti…
…shvatila sam što znači disati… kretati se prostorom koji je rob ideje o vlastitoj iskorištenosti… o zloupotrijebi prostorija namijenjenim nečem čednijem, a ne Kraljevni Koja Je Progledala…
… oprosti mi što sam provirila iza teških, prljavih od uzbuđenja, vonjajućih od paučine, visokih zastora koji su visili tako opušteno da im je promaknula moja vizija o Snu…
A možda mi nisu imali srca zabraniti da gledam…da provirim bolesnim očima koje su bile zaslijepljene pričama i učinile sve da se Hrabrost posrami druženja s Požudom i povuče su u moje srce, vjerujući kako je Tišina važnija od Strasti.
Možda su mislile da nisam dovoljno hrabra da potražim ono što vidim, da povjerujem da mi Poseban šalje putokaz do mjesta koja čuvaju Dio Vizije samo za mene, gdje stanovnici gradova otvaraju prozore prema Vanjskoj Strani…
…nisi mogao spriječiti da čujem njegovu glazbu.
…čak i da si htio, ne bi mogao učiniti da zaboravim kako pleše…
…trudio si se, ali me nisi mogao natjerati da zaboravim svoju Viziju…
… oprosti… shvatit ćeš kad me ugledaš u novoj haljini…
- 15:50 -
Komentari (24) - Isprintaj - #
