srijeda, 05.11.2008.
PRIČA... CENZURIRANA
osjećam se onako.... pravo jadno!!! Ne, ne želim ulaziti u detalje jer ovaj zapis je čista metafora stoga isprika svim čitačima..........
Na povratku kući vrtila sam filmove i pokušavala naći smisao i način da nastavim dalje (ili ponovo, ovisno o stanju duha) i metafora je našla mene. Na praznom parkiralištu, na mokrom asvaltu leži balon. Samo leži. I zavrti mi se priča o životu balona koji je samo želio poletjeti. Od trena kad ga je stroj oblikovao u lateksu, sanjao je o nebu i visinama, o sretnim dječjim licima koja ga gledaju odozdo. Ali, kako je sudbina htjela, život mu je umjesto Helijem, udahnut bio običnim CO2 i nečiji ga je dah osudio na život "ovdje dolje". Prvi put kada je iz ruke pao na pod još uvijek nije shvaćao da nikada neće letjeti.... jer i taj je pad bio "let za sebe". I svaki put kad bi ga netko šutnuo nogom, iako bolno balon bi se smješkao - "Ja letim!!! :)))) " i opet TUP, natrag na pod.
Rastužio me taj već sivi, izudaran, ofucali balon. Uzela sam nit vune iz svog šala i omotala je jednim krajem za balon a drugim za najvišu granu koju sam mogla dohvatiti na drvetu pokraj autobusne stanice. Puhnuo je vjetar, podigao balon u visine i Kunem se da sam ga čula kako viče " Letim, znao sam, JA LETIM!!!!" . Sa osmjehom sam ušla u bus. Čula sam iza leđa PUK ali nisam imala srca okrenuti se. On je odletio.
"..... i sada osjećam da letim
i nebo mi je granica....."
stvarno sam tužna pretužna..... ova metafora nije dovoljna blogoterapija..... ali jednostavno nemam srca sada pisati o svemu........
- 23:19 -
