S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



20.01.2008., nedjelja

Uhapsise mi supruga!

Petak. Slobodan dan. Spremamo se na rucak kod prijateljice koja zivi u naselju Qala e Fatullah.

Sunce obasjava grad na onaj pravi nacin. Sve boje su bistre, izrazene. Dan je stvoren za fotografiranje. Dok se vozimo prema njenoj kuci, zaustavljamo se nekoliko puta kako bi uslikali snjeznu idilu. Hladno je. Nekoiko dana je padao snijeg, a sada je toliko smrzlo da se na snijegu prave oni sjajni kristalici koji daju bajkovit izgled svakom drvetu, kuci, cesti.

Usprkos brojnim zaustavljanjima ipak na vrijeme stizemo kod Vesne. Njena ulica je danas posebno zanimljiva. Naime, sutradan je praznik koji posebno slave muslimani Siiti, a u njenoj ulici zive bas ti. Cijela ulica je ukrasena drvenim slavolucima presvucenim crnom tkaninom, zastavama, parolama.

Vesnin je kuhar za taj dan pripremio pravu gozbu, a ona je cekala mene da skupa pripremimo gljive. I dok smo se mi zabavljale u kuhinji, moj suprug je izasao na turu fotografiranja. I tada se dogodilo.

Moj suprug koji vrlo rijetko kasni, je kasnio. Gljive su bile gotove, a ostale djakonije su cekale podgrijane u pecnici, njega nema. Zovem ga, ali mobitel je iskljucen. “Pa gdje je” pomisljam ljuto i izlazim na ulicu da ga trazim. Nema ga nigdje. Obicno se njegova celava glava istice u moru crnokosih afganistanaca. Nista.

Opet ga zovem – nema ga. Kaze da je korisnik nedostupan. Polako me hvata panika, a tada ipak zazvoni telefon i moj muz se napokon javlja. Kaze, uhvatila ga policija.

Prototip afganistanskog policajca
Photobucket


“Ma sta te uhvatila policija! Sta si uradio”, derem se ja. “Nista” kaze on i smije se.
Dok je fotografirao jednu od dekoracija za nadolazeci praznik, dojurila su policijska kola, blokirala promet i odvela ga u policijsku stanicu. Rekao je da ce malo popricati sa komandrom pa ce doci za desetak minuta.

Prolazi pola sata, mog supruga nema. Opet ga zovem. On se smije. Kaze, mora u glavni stab policije. Ja lagano gubim zivce: “Pa rekao si da ces doci za deset minuta. Hladi se rucak.” Samo me smiruje rijecima: “Eto me za deset minuta.” To mi zvuci poznato, ali popustam.

Prolazi sat vremena, prolazi i sat i pol. Vesna mi predlaze da zovemo njenog prijatelja koji ima veze u policiji. Zovemo njenog prijatelja ali on se ne javlja. Ne javlja se ni Samo. Opet je nedostupan. Prolaze dva sata.

Samo se napokon javalja i obavjestava me kako su Amin, Farid i Ehsan na putu u policijsku stanicu da ga pokupe. Nakon toga me zove Ehsan i pita me gdje je Samo. “U policiji”, odgovaram. “U kojoj policiji, pita on”, kako da ja znam u kojoj je policiji negdje u Qala e Fatullah. Vesna zove svog strazara, koji zove Vesninog kuhara. Vesnin kuhar ide zvati nekog svog prijatelja.

Amin, Ehsan i Farid su u policiji i pokusavaju saznati sta se desilo. Zove me Samo i objasnjava kako su ga uhvatili jer je hodao okolo sam i kako su ga htjeli upozoriti da to ne radi. Jos samo trebaju otici u glavni stab. Puca mi film: “Koji ces klinac u glavnom stabu. Imas uredne dokumente, neka te puste i dolazi ovamo!” Sve vise panicarim. Policija ga drzi vec dva i pol sata. To nije normalno, kaze Vesna i samu sebe prekorijeva sto ga je pustila samog da hoda okolo. Vesna opet zove svoju vezu, ali se ta osoba i dalje ne javlja.

U medjuvremenu je Samo prebacen u glavni stab policije. Nasi susjedi ga ne napustaju, iako ih policajci pokusavaju otjerati. Zvoni moj telefon. Samo mi objasnjava da mora cekati nekog sefa. Osjecam kako i on polako gubi zivce i da mu ova avantura i nije vise tako smijesna. Jos prije pola sata se veselo smijao ovoj dogodovstini. Mora da je promjenu raspolozenja uzrokovao komentar jednog od policajaca: “Ti ces ovdje i prenociti.”

Vesnu zove njen kuhar. Kaze da trebamo poslati nekog po Samu, nekoga tko ce se za njega zaloziti. Ja se sjetim jednog kolege koji garant ima veze u policiji. Kolega P. (tako cemo ga zvati) kaze da zaista ima veze. Poslao je svog covjeka da se raspita zasto ga i gdje drze. P. se javlja sa informacijom da je iz nekog razloga moj suprug na krimi policiji.

Tada zaista pocinjem panicariti: “Sta na krimi policiji! Pa zasto? Za sta ga terete” P. me je strpljivo saslusao i prokomentirao: “Ne bi bilo prvi put. Ako ga ne izvucemo u roku od 24 sata, imamo jos tri dana a onda ide pred tuzitelja”.
“Ma pred kakvog tuzitelja, zasto?” P. mi kaze da ne bi bilo prvi put, te das u znali ljude bez razloga zatvoriti i ranije. “Ovo je Afganistan”, dodaje P. I spusta slusalicu.

Tada zove i Vesnina afganistanska veza koja onda zove svoje veze. Uvjerava nas da ce sve biti ok i da ako ga danas ne izvucemo, sigurno cemo sutra. Ocajavam od same pomisli na afganistanski zatvor. Prije neki dan kolega afganistanac mi je pricao kako kod njih u zatvoru nema celija, nego samo drvene kutije metar sa metar, i sa malim otvorom za zrak.

Zovem Samu. Govorim mu sta sam saznala. On kaze da mu policajci hoce oduzeti foto aparat i da se s njima vec poceo svadjati. Cini mi se da je i on na rubu ekspolzije. On ima tako cvrste zivce, i rijetko se svadja. Prica mi kako se na njemu pokusavaju igrati “good cop/bad cop” rutine.

Oko njega pravi ustraseni kriminalci. Na njih ova rutina izgleda djeluje. Tu su i policajci u civilu, koji u povjerenju informiraju Farida, kako bi Samo trebao dati nesto para i fotoaparat. Samo odbija dati fotoaparat i nnovac, a policajac mu prijeti: “Neka neka, dat ces ti nasem sefu.”

Za to vrijeme ja sjedim kuci i cekam i cekam i cekam. Samo je vec tri sata u policiji i polako se spusta noc. Napokon, zove me P. i kaze kako moram poslati nekoga sa posla po njega. Pitam da li mogu ja otici, on kaze bolje da nije rod.

Zovem cimera Jana. On ima goste ali ih ostavlja same kod kuce, sjeda u auto i odlazi po Samu u policijsku stanicu.

Najduzih sat vremena u mom zivotu pocinje. Gledam na sat svake minute, a svake dvije zovem Samu da provjerim ima li sta novo.

Jan na kraju dolazi. Glumeci autoritet i ljutnju vadi mog supruga iz kandji policije i vraca ga meni.

Nakon cetiri i pol sata, Samo dolazi na Vesnina vrata s usklikom: "Pravda je pobijedila!"

Jos uvijek ne znamo zasto su ga uhvatili. Taj ce misterij zauvjek ostati nerijesen...
- 06:27 - Komentari (49) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>