Najvrijednji poklon na svijetu

17.10.2007., srijeda

Svaki grad im svoju ludu, kaze izreka, i zaista je tako. Gdje god sam, makar i nakratko spustila stopalo, u oci upadne cudnovato obucena spodoba koja hoda ulicom i razgovara sama sa sobom.

U Sibeniku to je bio Ive sa Gorice, pokoju mu dusi. Prije nekoliko godina zgazio ga je auto i do danas, grad nije nasao odgovarajucu zamjenu za ovog tihog, povucenog a opet tako prepoznatljivog lika.

U Sarajevu, to je bio Pinjo. Uvijek je nosio gace preko hlaca, a oko glave je imao zavezanu kravatu. Cesto j imao i jaknu od teskasa uvucenu u te gace preko hlaca. Glasno je psovao svakoga tko je bio na vlasti. Iako su ga ljudi izbjegavali, bio je potpuno bezopasan.

U Afganistanu, vazi drugo pravilo. Ovdje svaki kvart, ma ne, svaka ulica imaju svoju ludu.

Nasa luda je Ayatolah. Kazem nasa, jer kad smo se nedavno preselili, Ayatolah je preselio s nama.

Ayatolah nema nista. Ni novac, ni kucu, ni obitelj ni razum. Sve je izgubio u isti dan. Dok je u Afganistanu bjesnio rat izmdju talibana i mudjahedina, Ayatolahovu obiteljsku kucu sravnila je raketa. Tada jos dijete, Ayatolah je bio u gradu. Kupovao je kruh. Kada se vratio, ugledao rusevinu i mrtva tijela svoje obitelji, Ayatolh je od soka izgubio razum.

Ayatolaha, dobricu velikih zecijih zuba, tada je usvojilo susjedstvo. Prezivljavao je radeci sitne poslove, a susjedi su mu za uzvrat davali staru odjecu, kruh i vodu.

Za bocu vode i par afghana, Ayatolh ce iznjeti smce i odvesti ga na kraj ulice pred necija tudja vrata. Za bocu vode, Ajatolah ce premjestiti i najtezi komad namjestaja. Za bocu vode Ayatolah je prilikom selidbe natovario 6 kamiona nasih stvari, a zatim ih i istovario u nasoj novoj kuci.

Jos uvijek, Ayatolh dolazi u nasu kucu. Pokupi smece iz kuhinje i dvorista i odnese ga van. Ponekad me iznenadi dok se rano u jutro spremam na posao. Dok, jos uvijek u pidzami, teturam prema WCu vidim njegove sitne oci kako me posmatraju iz kuhinje. “Selam,” kazem mu i nastavim, a on, ocaran mojom roza pidzamom ne govori nista. Kad izadjem iz kupatila ni Ayatolah ni smece vise nisu tu.

Ayatolah je najcesce obucen u prnje koje su dali susjedi: Zutu odrpanu majicu sa natpisom, smedje hlace koje uvijek uvuce u najmanje tri para carapa i stare crne, prevelike cipele pune rupa.

I jucer je Ayatolah dosao kod nas. Jucer je bio Eid – Bajram. Ayatolah se sredio. Umjesto zute majice obukao je bijelu kosulju, plavi sako i odgovarajuce plave hlace, utrpane u tri para carapa. Ponosno je istakao i novu crvenu kravatu sa zlatnim dezenom.

Jucer je Ayatolah dosao da nam pokloni sve sto ima – 20 afghana (oko 40 centi).

- 06:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

S ulica Kabula i malo sire

Opis bloga

Linkovi

Pise

Ja sam...

17.10.2007., srijeda

Najvrijednji poklon na svijetu