Nakon duge voznje i kraceg vijecanja odlucili smo da u razgledanje grada i okoline krenemo nesto kasnije. Zahvaljujuci losem putu, usponima i nizbrdicama jadni toyotin kombi je morao na remont, pod hitno! Napokon smo uspjeli odspavati malo duze.
Zbog zurbe i umora predhodna dva dana nismo imali vremena da detaljno pogledamo dolinu. Kada smo zavrsili s doruckom iznjeli smo stolice iz hotela na rub provalije, i tamo presjedili sat vremena. Gazda je u medjuvremenu nabavio i kavu!
Auto je kasnio, ali ni nama se nije zurilo. Vidik je nevjerovatan. Bamiyansku dolinu, kao zelenu oazu, okruzuju divlje i gole planine. Opet se dokazalo: Afganistan je zemlja kontrasta. I dok tako bsposlicarimo, pridruzuje nam se gazda hotela. Otkako je saznao da imam diabetes i sto je uopce dijabetes cvrsto je odlucio da me mora izljeciti. Pokazuje nam gustu skupinu breza, nedaleko od glavnog puta: “Moras otici tamo. Tamo i slijepci progledaju. Rasim Aga ce i tebi pomoci.” Rasim Aga je jedan od heroja islamske vjere, ujedno i zet proroka Muhameda. Recept je slijedeci: bolesnik mora prenociti u samoj grobnici, dok njegova obitelj noci oko groba. Nakon sto bolesnik izadje, mora dati nesto novaca prosjacima koji se tu skupljaju. Mi nismo imali vremena za nocenje u tom grobu, ali smo obeceli gazdi hotela da cemo tamo otici u toku dana.
Tada otprilike stizu i nasi suputnici. Napokon krecemo! Moj plan je bio prvo obici sveca a onda nastaviti dalje, medjutim moj plan uskoro propada. Prvo idemo u zmajevu dolinu.
Legenda kaze da je nekada bamiyansku dolinu terorizirao zmaj. Tada veliki islamski heroj Hazrat Ali dolazi u pomoc. Hazrat Ali ne samo da je bio veliki ratnik nego je imao i ogromnog konja koji je bio u stanju preskociti zmaja. U trenutku kada je konj dosao iznad zmajevih ledja, Hazrat Ali je zadao jedan jedini smrtonosni udarac. Prepolovio je zmaja po duzini na pola. Zmaj je u tom trenutku poceo plakati, a tada se i skamenio. Jos uvijek zmajeve suze teku iz dva sitna izvora na vrhu planine, koja zaista, ako date masti na volju lici na zmaja.
Uspon na zmajevu planinu, ako imate kondicuju losu kao ja, traje nekih dvadesetak minuta. Uspon pocinje na dnu “zmajevog repa”. Kada se po repu, napokon izvucete do ledja, ugledate taj strasni, u vjecnosti okamenjeni udarac maca, koji planinu dijeli na pola. Zadnjica zmaja i pocetak ledja su jos uvijek dovoljno siroki, tako da se krecete bez problema, pazeci samo da vam u uskoj pukotini na sredini ne upadne noga. Prema glavi, zmajeva ledja se suzavaju u vrat koji je zaista uzak. Tu vec postaje malo strasno. Vodom izjedena planina se klize. Ispod vas je provalija tolika da automobil kojim smo dosli vise ne vidimo. Cak ni ptice ne lete tako visoko, nego su svile gnjezda negdje dole na zmajevom boku. Kada se tu spustite nekako, klizeci na straznjici kao ja, ili hodajuci normalno kao svi ostali, dodjete do dva zmajeva roga, na glavi. Tu su i dva otvora iz kojih tece voda, zmajeve oci. Voda je hladna i cista, a legenda kaze da ima cak i ljekovita svojstva. U vrijeme dok smo se penjali po planini to nismo znali, tako da vodu nismo ni pili. Zbog krecnjaka je izgledala bijelo, pa nije bila bas najprivlacnija. I onda opet nazad preko uskog vrata, koji sam opet presla puzajuci, zatim niz rep u dolinu. Pri silasku nam se pridruzio i berac ljekovitog bilja sa tri pretovarena magarcica. Brao je biljke negdje s druge strane planine, a sada se vracao u grad. Covjek je hodao sasvim lezerno, dok smo se ja i magarci sklizali niz strmi puteljak. I dok ja nisam odustajala, unatoc svim tegobama, magarci su zakocili i ni stap ih nije mogao natjerati dole. Pastir je zaostao, a mi smo se zaputili kroz zmajevu dolinu nazad u grad. U Zmajevoj dolini koja se na lokalnom jeziku dariju kaze Darya Ajdahar (Darja Azdahaar) smjestila su se novosagradjena naselja, koja iako novosagradjena izgledaju stotinama godina stara. Tu ljudi zive na isti nacin kao i njihovi preci i preci njihovih predaka.
Nakon krace voznje opet smo u gradu, e sada idemo na sveto mjesto. Parkirali smo na glavnom putu, jer se do svetog mjesta ne moze autom. Prosli smo kroz tri krompirista i preskocili cetiri potocica te smo se napokon tada dokopali brezovog sumarka koji je skrivao Rasim Agino turbe (grobnicu). Staro turbe ima plavi krov i trosna zelena vrata. Zastave na krovu oznacavaju sehida, osobu koja je poginula za sirenje islama. Ulazim u prostoriju gdje inace ljudi noce za ozdravljenje. Pomalo je strasno jer su niska vrata koja vode do pokojnog sveca sirom otvorena. Puno je muha i zrak je tezak. Legla sam na prljavi itison i zatvorila oci. Tu sam provela pola sata. Za sada ne vidim nikakav napredak. Doduse, rekao nam je gazda hotela, da svetac najcesce ozdravlja zene srijedom. Ja sam isla u subotu. Osim toga, ostala sam samo pola sata, a nisam prenocila. Sve u svemu trebalo je i to isporobati. Nikad se ne zna.
Nasa slijedeca postaja je rucak. U nasem restoranu obrok po osobi kosta 10 dolara, pa su nasi suputnici odbijali tamo jesti. Zato smo otisli u klasicni afganistanski restoran. Improvizirne zelene stepenice iz neodredjenog materijala vode na vrlo klimavi balkon stare blatne kuce. Pronalazimo odgovarajucu prostoriju, gdje cemo biti sami, jer zbog mene, zene, nismo mogli prostor dijeliti sa ostalim gostima restorana. Ni u jednoj prostoriji restorana nema nista osim poda sa itisonom. Sjedamo na pod. Dosli smo u pravo vrijeme. Hrane jos uvijek ima. Prava gozba. Prvo se jede yahni, zatim kurma (dinstano ovcije meso), kabuli palaw (riza s mrkvom i grozdjicama), bamija i salata. U ovakvim restoranim, takozvanim caikhanama (citaj: cajhana), poslije obroka dobijes duseke da malo odspavas.
Kako se nama nije spavalo otisli smo u oblizak samog grada. I u klozet. Grad je pun javnih wc-a, betonskih kucica sa vratima na svakoj kabini. Ove wc-e je sagradio UN habitat uz samu gradsku rijeku, pa ocekujes neki standard. Uzasno smrdi, ali nekako ti se cini da je to ipak bolje od drvene skele sa ceradom. Kakvu sam nepravdu nanijela drvenoj skeli sa ceradom shvatih tek kad sam otvorila vrata jedne od kabina. Kao i na drvenoj skeli, wc se sastoji od rupe u podu. Ono sto je razlicito da rijetko tko tu rupu i pogodi. I dok cucim iznad rupe pazeci da mi sal i tunika ne dotaknu pod, razgledam ovu malu prostoriju. Uz svaki centimeter svakog zida je po jedno govno. Vec su stara i suha pa slutim da ovaj wc nitko nikada nije cistio. Ispred mene je jedan malo svjeziji primjerak, ciji vlasnik je, cini mi se, sasvim slucajno fulao rupu. Upravo tada se iz tog malo svjezijeg primjerka izmigoljio bijeli crv. Izlecem iz wc-a brzinom munje. Blijeda kao krpa dobro isprana u izbjeljivacu. Trebalo mi je nekoliko dugih minuta da se priberem i nastavim setnju gradom.
Grad je sladak. Sastoji se od jedne glavne ulice, i niza blatnih, jednospratnih kucica sa svake strane te ulice. Te prve kuce uz cestu su uglavnom restorani ili radnjice, takozvani dukani. Tu se uglavnom prodaju cajnici, plasticne kante, salovi i materijali. Tu je i nekoliko ducana sa mjesobvitom robom: sokovi, voda, hrana i nahot. Jedan paketic nahota kosta 5 afgana (ponavljam, 50 afgana = 1 dolar). Nahot se stavi iznad gornje usne i cucla se kao duhan. Nakon ucestalog koristenja izaziva ovisnost. Jos nismo otkrili sta je to nahot u biti, ali imamo sumnje. Kupili smo dva paketica za znanstvenu analizu. Nekoliko ducana, specijaliziranih za strance, prodaju suvenire, rucno radjene cilime i antikvitete. Vecinom ce vas pokusati opljackati, ali u drugoj radnjici kada se ide od centra grada radi jedan posteni gospodin kojeg ovom priliklom preporucujemo. Kod njega smo cilim kupili za 20 dolara. U ostalim radnjama slicne takve prodaju za 50 dolara.
Izmedju kuca uz glavnu cestu su manje ulicice koje vode do siromasnijih dijelova grada, uglavnom jos blatnih kucica, ovaj put prizemnih. Iza restorana gdje smo jeli je mesara, sto je obicno dobar znak, jer znaci da je meso u restoranu svijeze. Ispred mesare je zaklana ovca. Lezi na cesti. Oko nje nema krvi, ali ima puno muha. To je obicno los znak. Ako je ovca svjeze zaklana iz nje se cijedi krv. Tada ovca ne lezi na cesti nego visi na fasadi. Na istoj strani ceste, zakriven vecim kucama je i jedan mali bazaar, uglavnom sa zenskim potrepstinama: grudnjaci, gace i sminka. Malno nize, u prvoj ulicici desno s glavne ceste je bamiyanski bussines centar i internet klub, blatna kucica s jednim racunalom. I to je otprilike to sto se tice grada. Vrijeme je da se krene dalje.
Nasa slijedeca postaja je crveni grad. Taj zamak nosi ime po jednom perzijskom kralju, ali kako je nas vodic lose govorio engleski, nisam razumjela kojem. Pocinje na slovo Z.
Nas vodic je bio naoruzani policajac. Rekli su nam da moramo imati njegovu pratnju zbog toga sto je grad miniran, a on zan put kojim se smije ici. Nisam sigurna koliko bi trebali vjerovati prici o minama, ali sto je sigurno, sigurno je. Cula sam da policajac ide s nama zbog toga sto su u proslosti turisti i druge pridoslice otkidale dekoracije i kopale nakit iz zidova ovog dvorca, tako da je policajac zapravo tu da sacuva kulturnu bastinu. Za obilazak ovog dvorca, treba napomenuti, kao i za obilazak dvorca buke i rusevina buda, potrebno je kupiti kartu. Karte se prodaju kod buda. Jedna kosta 250 afgana, ali ce vam je pokusati prodati za 400 afghana.
Vratimo se crvenom gradu. Od grada Bamiyana, ova je rusevina udaljena nekih pola sata voznje. Tu je policijska kontrola. Tu vas zaustave i dodijele vam pratioca naoruzanog trideset godina starom puskom. Potplatite prvo njegovog nadredjeng a zatim i njega. Put se nastvlja skretanjm lijevo s glavnog puta. Parkirate se kod jednog polja na kojem pasu magarci, dvije krave i stado koza. Da biste dosli na to polje, morate preci vrlo klimavi most sagradjen od dva tanka debla, slame i blata. Put kroz polje je ugodan, iako blatnjav zbog potocica koji se izljeva iz korita i pravi nova vrlo nepredvidivo korita negdje drugo. Tada se priblizite najcrvenijoj planini koju ste ikada vidjeli. To je jedini put do samog dvorca pa arheolozi i nas policajac predpostavljaju da je to bio put kojim su se i tisucama godina prije nas ljudi penjali u ovaj utvredjeni grad. Dolazimo do prve postaje, glinene kule sa puskarnicama. Tu put postaje strmiji i tezi. Dahcem i kukam jer me misici nogu bole od uspona na zmajevu planinu. Osim toga, policajac kojeg slijedimo je uzasno brz. Kaze da njemu za uspon treba sedam minuta. Kakvih sedam minuta, vrag te odnio mislim u sebi i tiho se samosazaljevam. Ipak, vrijedilo je. Drugi dio grada je poprilicno ocuvan. Tu se vide sobe za boravak i kuhanje. Prosli smo i kroz ozidanu kapiju. Dolazimo do velike kupolom natkrivene prostorije. Nas policajac tvrdi da je to bila prostorija za slona. Zvuci mi nevjerovatno i pitam se kako se slon mogao popeti ovim uskim stazicama. E ako slon moze, mogu i ja. Izlazimo iz slonove sobe, koja mozda i nije slonova soba, i ponovo se penjemo uz brdo. Ovaj put nema puta, nego se pentramo uz porusene zidove, kroz neki tunelic. Tu se vide i zute cigle. Upravo su te cigle omogucile gradu da bude sacuvan. Crvena zemlja je krta i raspdada se. Napokon kraj tunelica. Sva sretna izlazim na svjetlost dana a na mene vrisnuse strazari. Tlo na kojem stojimo je pravljeno samo od crvene zemlje, pa se urusava. Naslonim se na ogradu. Opet na mene vicu. I ta ograda se urusava. I stvarno je tako. Malo je promrdas, a kamencici pocnu ispadati i lomiti se. Pocinjem se pitati kako je ovaj grad uopce izdrzao tako dugo. Tu zavrsava drugi dio puta. Treci dio puta je najgori. Strmo je i nema puta uopce, ali se isplati samo zbog pogleda. Tu je i glavni dio tvrdjave, odaje vladara grada.
Spustanje nam je islo nesto bolje od uspona. Uskoro smo prelazili krhki most koji nas je dijelio od nase vjerne toyote. Policajca smo izbacili uz put, i koliko su nam to put i stanje kombija dozoljavali, pozurili smo prema budama. Razgledanje ostataka ovog najpoznatijeg spomenika u Bamiyanu pocinje tek u cetiri sata, jer tada japanci koji rade na restauraciji zavrsavaju sa poslom.
Iako Buda vise nema, ovo arheolosko nalaziste jos uvijek je velicanstveno. Od velikog Bude su ostala samo samo stopala. Nekoliko pecina je jos uvijek sacuvano, ali su crtezi, nakit i keramika ostrugani sa zidova. U tim pecinama iza stopala su i nise u kojima su nekda bili kipovi sjedecih buda. I manji kipovi su potpuno unisteni. Pecine iza velikog bude nisu kompleksne i nema ih puno. Po planini se penjemo do ulaza u pecinu iza budine glave. Prolazimo mracnim tunelicem i dolazimo do labave skele sa jos labavijom ogradom. Iako sustav pecina iza velikog bude nije impresivan, pogled na dolinu i pogled dole sa 53 metra visoke skele zaista jeste. Kada se ova skela predje, jos jedan tunelic koji je iz nekog meni nepoznatog razloga pun jaraka vodi do mjesta gdje je nekada bilo budino rame. Tu zavrsavamo obilazak ostatak velikog Bude. Sjedamo u kombi I krecemo prema malom budi. On je nekih deset minuta voznje nize. Iako od ovog 35 metara visokog kipa nisu ostala citava ni stopala, sustavi pecina I ostatci crterza su zaista prekrasni. Tesko se moze zamisliti zivot u planini. Strme stepenice vode od jedne odaje do druge. Male cetvrtaste pecine su samo mnaske sobe, obavijene gustom crnom cadji. One msalo vece okrugle su mjesta za meditacuju. Na nekim dijelovima stepenice su unistene, a pod je urusen, tako da preskacete iz jedne sobe u drugu. Ako se ikada nadjete u toj situaciji niposto nemojte gledati dole. U jednoj od okruglih pecina iza malog bude je prostorija na cijem crnom plafonu mozete vidjeti stotine razlicitih djonovo. Iz, nasem vodicu, nepoznatog razloga gradjani Bamiyana dolaze u ovu prostoriju samo da bi ostavili otisak svoje gumene slape.
Nitko od Afganistanaca sa kojima smo razgovarali ne priznaje da su bude unistili Talibani iz Afganistana. Svi krive Pakistan. Neki idu toliko daleko, pa tvrde das u pakistanski spijuni iznjeli prasinu i kamenje kako bi napravili restauraciju nemogucom.
Cinjenica da restauracija kosta nevjerovatno mnogo, te da dijelovi bude, kao i dijelovi bombi koje su ih unistile leze razbacane po dolini ih ne zanimaju suvise. Pakistanci su krivi, kazu, na ovaj ili onaj nacin.
Nakon naseg treceg dana u Bamiyanu, bilo je vrijeme za lijecenje strahovitih upala misica. Ukoliko imate plan posjetiti Bamiyan, zmajevu dolinu, crveni grad i Bude nemojte posjetiti isti dan.
|
>