LATINSKA AMERIKA

Cristina Fernandez de Kirchner je po mnogim Argentincima nasljednica nikad prežaljene Evite Peron.

Nova ikona argentinske političke scene, prva dama i uskoro predsjednica Cristina Fernandez de Krichener najeksponiranija je svjetska politička ličnost u posljednjih nekoliko tjedana. Ova 54-godišnja energična Latinoamerikanka iznimno rijetko daje intervjue, nema izborni stožer, a imena njenih suradnika su nepoznanica, no mediji su puni njenih slika, izjava, a sve ankete predviđaju joj sigurnu pobjedu u prvom krugu argentinskih predsjedničkih izbora.

Prva dama Argentine kao stvorena je za naslovnice i ima karizmu koja joj je osigurala predsjedničko mjesto bez uobičajenih ''izbornih aktivnosti'' na koje danas kandidati troše milijune dolara. Neki analitičari smatraju da je dobar dio kampanje ''odradio'' njen suprug, argentinski predsjednik Nestor Kirchner koji je inače sin hrvatske iseljenice s Brača, Marije Ostojić. On je srezao poreze za srednju klasu, podigao mirovine i čak odredio mirovine za kućanice. Uzme li se u obzir da se Nestor Kirchner neće ponovo kandidirati za predsjednika, iako mu je ovo prvi i gospodarski iznimno uspješan mandat, očito je da je gopođa De Kirchener odlučila kako je došlo njeno vrijeme.

Pod utjecajem ljevičarskog studentskog pokreta

Mnogi je uspoređuju s još jednom argnetinskom ikonom, Evitom Peron, a neki i s bivšom američkom prvom damom Hillary Clinton. Cristina odbacuje usporedbe s potonjom i divi se Eviti tvrdeći da je ona bila nadahnuće za sve žene u Argentini.

Cristininu političku karijeru oblikovala je pripadnost lijevom krilu studentskog pokreta Peronističke stranke 1970-ih godina.

- Ušla sam u politiku kad je bilo gotovo nemoguće biti disident, jer je to bilo zabranjeno - rekla je Cristina Fernandez.

Za svoja politička stajališta kaže kako su pod utjecajem ljevičarskog aktivizma iz turbulentnih 70-ih, kada je bila na studiju prava gdje je i upoznala sadašnjeg muža Nestora.

- Željeli smo promijeniti svijet. Sada smo realni i samo želimo promijeniti zemlju - ističe Cristina.

Zalaže se, kako sama kaže, za siromašne i niže slojeve društva, državni intervencionizam i socijalnu pravdu. Njen muž osobito je popularan zbog gospodarskog oporavka zemlje koji je nastupio za vrijeme njegova mandata, a nakon velike gospodarske krize s kraja 90-ih. Ovogodišnja stopa rasta iznosi 8.5%, a prva dama tvrdi kako se svojom socijalnom politikom ne suprotstavlja profitu velikih kompanija, već ih samo želi potaknuti na veću socijalnu osjetljivost.

Žena i političarka

La Penguina ili La Fahionetta, kako ju zovu zbog zaluđenosti modom i izgledom, vodi s 45% glasova ispred svoje suparnice, također pravnice Elise Carrio koja joj parira jedino u Buenos Airesu, dok u ostatku zemlje Cristina premoćno vodi.

Od 1989. godine bila je guvernerka provincije Santa Cruz, a od 1995. izabrana je u Senat. Kao glavnu razlika između Hillary Clinton i sebe, Cristina navodi kako je ona imala karijeru i prije nego joj je muž postao predsjednik, a Hillary je tek tada postala poznata. No, ističe kako ju poštuje kao ženu i političarku. Kad joj je muž zasjeo u predsjedničku fotelju Cristina je postala neslužbeni ambasador muževe vlade. Imala je utjecaj na sve njegove odluke, a njen odlučan nastup omiljen je najviše među građanima s nižim primanjima. Jednako odlučno Cristina se obračunava s kritičarima koji optužuju kako su Kircheneri postali monarhija i kako bez muža ne bi mogla ovako napredovati.

- Naše društvo treba što više žena na položajima koje donose odluke i u poduzetničkim područjima. Mi uvijek moramo proći dvostruki test: prvo da dokažemo kako, iako smo žene nismo idioti i drugi, test koji svi moraju proći - kaže prva dama Argentine.

Političke suparnice prozivaju je zbog njene opsjednutosti izgledom i tvrde kako zanemaruje svoje dvoje djece, sina Maxima i kćer Florenciu zbog karijere, no to nimalo ne utječe na njenu popularnost. Siromašni slojevi i radnička klasa nadaju se da će nastaviti politku svog muža zahvaljujući kojoj su milijuni Argentinaca našli posao.

Najbolja predstavnica Argentine

Analitičari očekuju da će kao predsjednica Cristina Fernandez voditi aktivniju vanjsku politiku za razliku od muža koji nije volio putovanja. Nije tajna da su južnoamerički vođe, poput venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza, oduševljeni njenom pojavom, a ima i vrlo dobre veze sa SAD-om. Iako ekonomija cvijeta, Cristina će se morati nositi s problemima poput manjka energenata, sve manjeg proračunskog viška i visoke inflacije. No, prva dama Argentine već je pokazala da prepreke za nju ne postoje. Praktički je dobila izbore, unatoč nekonvencionalnom vođenju kampanje, s 54 godine izgleda kao model, a njeno vrijeme tek dolazi.

ZAGREB, 25. listopada 2007. (Hina) -
Argentina, koja je nakon financijskog kraha 2001., uspjela ostvariti začudan gospodarski rast, u nedjelju bira nasljednika predsjedniku Nestoru Kirchneru, a najviše izgleda u pobjedu ima njegova supruga koju mediji rado uspoređuju s njezinom američkom kolegicom Hillary Clinton.

Po eleganciji, skupoj odjeći i opsesiji izgledom, 54-godišnja Cristina Fernandez de Kirchner podsjeća na argentinsku ikonu Evu Peron, obožavanu i 55 godina nakon smrti, ali ne krije divljenje prema senatorici Clinton koja želi postati kandidatkinja demokrata za predsjedničke izbore u Sjedinjenim Državama.

Predizborne ankete govore da će Fernandez, iz kruga peronista (lijevi centar) kojemu pripada i njezin suprug, kao i bivši predsjednik Carlos Menem, pobijediti u prvome krugu 28. listopada.

Drukčijem ishodu nada se parlamentarna zastupnica Elisa Carrio, kojoj ankete prognoziraju od 14,5 do 17 posto glasova.

Prema argentinskom izbornom sustavu u prvome krugu pobjeđuje kandidat s 45 posto prikupljenih glasova ili 40 posto ako je sljedeći kandidat dobio barem 10 posto manje.

Odlična govornica, rezolutna i autoritativna Fernandez diskretno naznačuje reforme, no najviše obećava nastavak politike svoga supruga čiji se mandat poklopio s izlaskom Argentine iz najveće krize.

"Novost promjene jest da ću ići u istome smjeru", ali jačat ću akumulaciju i "društveno uključenje" (siromašnih slojeva) poručuje Fernandez čiji je glavni izborni adut, slažu se analitičari, kontinuitet vladavine njezina supruga obilježene snažnim rastom.

Najpoznatija rečenica Elise Carrio (49), koju analitičari svrstavaju u lijevi centar, ali se ona izjašnjava liberalnom kršćankom, jest "Vlada (Nestora Kirchnera) pokazuje korumpiranost 100 posto".

Odvjetnica porijeklom iz radikalne obitelji protivne peronistima, Carrio se drugi put natječe na predsjedničkim izborima i u želji da se pomakne udesno u svoj krug je privukla i ljude s desnog centra.

Popularnost je stekla obećanjem borbe protiv korupcije, obećanjem transparetnosti i smanjenja jaza između siromašnih i bogatih.

"Političarima ne treba vjerovati", poručio je u kampanji Roberto Lavagna, kojega drže ocem gospodarskog oporavka nakon krize 2001.

Ekonomist Lavagna (65), obećava čvrsto gospodarstvo uz stvaranje radnih mjesta i smanjenje inflacije, a vladi, čiji je član bio do 2005., zamjera da je izgubila smjer i uništila gospodarske uspjehe iz prethodnih godina, da manipulira brojkom inflacije i da se nije dovoljno borila protiv socijalne nejednakosti.

Biračima je privlačno njegovo obećanje gospodarskog oporavka i vještina pregovaranja s financijskim institucijama u restrukturiranju argentinskog duga, no teže će ih uvjeriti u svoje političke sposobnosti.

Ricardo Lopez Murphy (56), jedini kandidat desnog centra na izborima, obećava stvarati radna mjesta i jednake mogućnosti za sve, veću transparentnost u upravljanju i prioritet u borbi protiv nesigurnosti radnih mjesta.

Ekonomist Lopez Murphy ima dugu sveučilišnu i paralelnu politiku karijeru, no izuzetno je kratko bio ministar obrane i gospodarstva u vladi predsjednika Fernanda de La Rue te kandidat na predsjedničkim izborima 2003.

Ukupno se natječe 14 kandidata, ali na 16 lista zato što se na tri liste natječe Jorge Sobisch, koji vuče hrvatsko podrijetlo, kao što je i predsjednik Nestor Kirchner (po majci). Sobisch je nekim skandalima obilježen guverner Neuquena, grada s 250.000 stanovnika u Patagoniji, regiji u kojoj živi pet posto od 40 milijuna Argentinaca, ali bogatoj plinom i vodom te pojedinci zagovaraju njezino otcijepljenje.

Argentina na 2.766.890 četvornih kilometara općenito obiluje prirodnim bogatstvima, obrazovanim stanovništvom, poljoprivrednim sektorom okrenutim izvozu i raznorodnom industrijom, no iako je prije stotinu godina bila jedna od najbogatijih država, glavninu 20. stoljeća proživjela je u gospodarskim krizama, visokoj inflaciji, gomilanju vanjskog duga i fiskalnog deficita, bijega kapitala iz zemlje i nepovjerenju stranih ulagača.

Godine 2001., Argentina je doživjela financijski krah iz kojeg se uspjela izvući i danas bilježi začudan rast od 8,5 posto (2006.), ali oporavak ostaje krhak zbog inflacije koja se počela vraćati 2005., te nepovjerenja ulagača, tvrde ekonomisti.

Danas Argentina ima BDP po glavi stanovnika od 15.200 USD, a od 2003. je uspjela povećati BDP za oko 45 posto, uvesti reda u javne financije i početi otplaćivati vanjski dug od 81,8 milijardi dolara.

Nezaposlenost je pala ispod 10 posto nakon 20 posto u jeku krize, no siromaštvo, koje je 2002. zahvatilo polovicu stanovništva i dalje pogađa 30 posto Argentinaca.

Napredak Argentina duguje procvatu izvoza svojih poljoprivrednih sirovina: soje, kukuruza i žita, kojih je najveći proizvođač u svijetu, ali da bi privukla ulagače nova vlada mora učvrstiti njihovo povjerenje, stv oriti povoljniju klimu za investicije. Jedan od pokazatelja promjena bilo bi brzo zaključenje sporazuma s Pariškim klubom za otplatu dijela argentinskog duga od 6,5 milijardi dolara.

CARACAS - Oko 20.000 venezuelanskih studenata prosvjedovalo je danas u Caracasu protiv predsjednika Huga Chaveza i njegova prijedloga ustavnih reformi koje bi ograničile građanske slobode.

Studenti, koji su izvikivali parole “reforma ne, demokracija da”, na policiju su bacali boce i kamenje, a interventna policija i Nacionalna garda uzvraćali su suzavcem. U jednom su trenutku izbili sukobi prosvjednika s manjom skupinom koja se okupila u znak potpore Chavezu, a vođa studenata Stalin Gonzales rekao je da je najmanje pet studenata lakše ozlijeđeno.

Nekoliko stotina pripadnika interventne policije i Nacionalne garde zaustavilo je studente dvije ulice od Nacionalne skupštine koja ovih dana planira usvojiti 67 amandmana na Ustav: 33 je zatražio predsjednik Chavez, a zastupnici su dodali još 35. Usvoji li Skupština sve amandmane, vlada će dobiti kontrolu nad središnjom bankom, stvorit će se novi oblici društvenog vlasništva, a Venezuela bi se definirala kao “socio-ekonomski režim”, utemeljen na socijalističkim i humanističkim principima te “pravednoj raspodjeli bogatstva”.

Mandat predsjednika produljio bi se sa šest na sedam godina, a ograničenja na broj mandata bi se ukinula te bi se Chavez, kojemu treći mandat istječe 2012. godine, mogao kandidirati koliko god puta želi, ali i formirati nove provincije ili ukidati postojeće, imenovati njihove vlasti i unapređivati pripadnike oružanih snaga.

Studente i aktiviste za ljudska prava najviše brine amandman prema kojemu bi predsjednik, proglasi li izvanredno stanje, mogao ukinuti dio građanskih prava te, primjerice, uhićivati građane bez ikakvih optužbi.

Na dodatno promišljanje o tom amandmanu ovaj je tjedan pozvao i javni pravobranitelj German Mundarain, Chavezov blizak saveznik, a i katolički lideri upozorili su da bi takve promjene kršile osnovna ljudska prava. - Oni tvrde da su reforme moralno neprihvatljive. Oni su ti koji su moralno neprihvatljivi - rekao je Chavez na kritike katoličkih lidera. Postrojbe Nacionalne garde danas su ipak sprovele skupinu od osam predstavnika studenata u Nacionalnu skupštinu gdje su zastupnicima predali dokument sa svojim zahtjevima.

Kongresnik Calixto Ortega, koji se smatra Chavezovim pristašom, za državnu je televiziju rekao da će prigovori studenata biti uzeti u obzir pri odlučivanju o reformama za koje Chavez tvrdi da su demokratske i nužne radi ubrzanja prijelaza Venezuele u socijalistički sustav.

Kongresnik Calixto Ortega, koji se smatra Chavezovim pristašom, za državnu je televiziju rekao da će prigovori studenata biti uzeti u obzir pri odlučivanju o reformama za koje Chavez tvrdi da su demokratske i nužne radi ubrzanja prijelaza Venezuele u socijalistički sustav.

Zbog zatvaranja noćnih stiptiz-barova, pedesetak bolivijskih prostitutki i stiptizeta odlučilo je u znak protesta ulicama El Ata hodati potpuno gole. Na taj način žele pokazati svoje nezadovoljstvo najavljenom mjerom.
Cijela je situacija ironična jer su mještani do sada plaćali kako bi djevojke vidjeli gole, a sada će to moći besplatno, kada gole ljepotice izađu na ulice. Osim ovog protesta, najavile su i štrajk glađu, ako se njihovi barovi ponovno ne otvore.

"Sve smo se testirale na HIV/AIDS i sada ćemo štrajkati glađu", rekla je voditeljica prosvjeda prostitutki u lokalnoj klinici za AIDS, gdje prijateljice noći odlaze na pregled, a sada su je okupirale, prenosi Metro.co.uk.

One smatraju da se vlada El Atoa na pogrešan način želi riješiti prostitucije jer je bolji način da se pobrine za njihovu djecu i pronađe prostitutkama drugi posao. Još prošloga tjedna mnogi stanovnici EL Alta prosvjedovali su ispred 32 gradska striptiz-bara, prisilivši tako lokalne vlasti da ih zatvore jer su oni legla kriminala i loše utječu na djecu. Prema neslužbenim podacima, u El Altu radi 400 do 500 prostitutki.

NATIONAL GEOGRAPHIC HRVATSKA

UVOD NAPISALA MARIE ARANA
SNIMIO ROBERT B. HAAS


Još od starih Inka vjerujemo da ničemo iz tla, baš kao sjeme – da život u ovom hirovitom domu obećava obilje ili izmicanje tla pod nogama. Zemlja nas hrani. Ili uništava. Mi smo ujedno i blagoslovljeni i prokleti nasljednici nemilosrdne i darežljive zemlje.

Možda su upravo zbog toga Inke toliko voljeli sunce, Maje gradili stube do neba, a konkvistadori se verali brdima da zabodu svoja raspela u tlo na visinama. Želimo se osloboditi zemljina zagrljaja. Raširiti krila. Letjeti. Gledati očima kondora.

Zamislite onda ovu rođenu Peruanku, što se najudobnije osjeća na čvrstom tlu, u ekspediciji fotografa koji njezin dom istražuje iz zraka. Upravo sam se u toj situaciji zatekla jednoga jesenskog dana strepeći za život u stražnjem dijelu zrakoplovčića koji se hrabro borio sa zračnim strujama.

Letjeli smo preko zelenog kanjona Callejón de Huaylas, koji presijeca dva planinska masiva – veličanstvene, snijegom prekrivene Bijele Kordiljere i krivudavi, smeđi hrbat Crnih Kordiljera. To je kolijevka jedne od najstarijih poznatih peruanskih civilizacija, kulture Chavín, na čija se visokorazvijena znanja o poljodjelstvu nadovezala kasnija izvanredna kultura Moche, kao i Inke. (Inke će poslije svoj visoki dom u Andama nazivati Qosqo: pupkovina svijeta.) Callejón se također nalazi na planinskom lancu koji se može pohvaliti jednim od najviših vrhunaca u cijeloj Južnoj Americi: spektakularnim Nevado Huascaránom, čiji vrh visok 6770 metara suvereno gospodari dolinom u kojoj snijeg i led naizmjence hrane i uništavaju sav život pod sobom.

Latinska Amerika obiluje takvim paradoksima. Žudimo reći posjetiteljima da naša zemlja obiluje raznovrsnim krajolicima – obalama, pustinjama, prašumama, planinama, močvarama, arhipelazima – jasno razdvojenima ali često međusobno vrlo blizu. Bijeli vrhunci Anda nisu daleko od nepropusnih krošnja Amazonije, gdje tlo prašume u studenom poplavi voda, prisilivši jaguare da plivaju s amazonskim riječnim dupinima. Tek na 1500 metara visine shvatila sam koliko su ti krajolici zapravo bliski i međusobno povezani. Nekoliko minuta u zraku može vas odvesti od vječnog proljeća obalnih predgrađa Lime do vjetrovite pustinje Chan Chana, nekoć ponosne tvrđave naroda Chimú; ili od neumoljivih stijena koje su svladavali konkvistadori do zelenih dolina Cajamarce. Sve je prepleteno. Sve je jedno.

I unatoč povijesti koja se tu dolje odvijala, unatoč patnji koja još uvijek harači tim krajem, pogled odozgo miran je i spokojan – a tlo koje otkriva jedinstveno je i cjelovito. To je, ne mogu se oteti pomisli, Latinska Amerika kakvu je zamišljao južnoamerički revolucionar Simón Bolívar, prostrana zemlja ujedinjena kralježnicom Anda i zamršenim krvožilnim sustavom koji teče iz tamnoga amazonskog srca. U toj Americi ne postoje granice. Ne postoje nacionalnosti. Jedna se regija pretapa u drugu, naselja i gradovi pojavljuju se i nestaju s vidika, doline se stapaju s planinama, a snjegovi se s visina spuštaju i napajaju smaragdne šume.

Bolívarov san o ujedinjenom području, mjestu gdje bi se sve nacije spojile da stvore jači narod, nije zaživio. Umro je u izgnanstvu, omražen i bez prebijene pare, a Latinska je Amerika krenula dalje u svoj svojoj prekrasnoj različitosti.

Pa ipak, nije samo Bolívar sanjao o Latinskoj Americi. Tu je, na kraju krajeva, sve sagrađeno na snovima. Neustrašivi moreplovci Alacaluf iz Ognjene zemlje i meksički Azteci kovali su snove o veličini i, nakon dosta truda, dosegli je. To su učinili i domišljati Moche, Maje, i Inke. A kada je Španjolska glad krenula zapadno, sva je Europa maštala o čudesima koja bi je obogatila. Latinska je Amerika vrlo brzo postala predmetom masovne žudnje. Istraživači 15. stoljeća zamišljali su zemlju u kojoj žive Pigmejci, Kiklopi, krvožedne ratnice i mrzovoljni psoglavi ljudi. Dočaravali su si svijet koji vrvi nadnaravnim. Izvor vječne mladosti. Raj na Zemlji. Zlato...

LA PLATA, 10. listopada 2007. (Hina/AFP) -
Argentinsko pravosuđe osudilo je u utorak katoličkog svećenika na doživotnu zatvorsku kaznu zbog kršenja ljudskih prava počinjenih tijekom vojne diktature (1976.-83.), što je presedan u povijesti zemlje.

Presudu je popratilo odobravanje prisutnih u malenoj dvorani suda u La Plati, 57 km od Buenos Airesa, gdje je suđenje počelo 5. srpnja. Predstavnice Majki s Trga Mayo, organizacije koju su tijekom diktature osnovale majke "nestalih", ustale su čim su saznale presudu kako bi izrazile zadovoljstvo.
Nekoliko sati ranije, odvjetnici nekadašnjeg policijskog kapelana pokrajine Buenos Aires, gdje se nalazi La Plata, zatražili su njegovo oslobađanje, ocjenjujući nedovoljnima dokaze o njegovoj krivici. Svećenik Cristian Won Vernich odgovarao je na optužbe o suučesništvu u sedam ubojstava, 31 slučaju mučenja i 42 otmice u pokrajini Buenos Aires. Optužba i tužiteljstvo sa svoje su strane zahtijevali u ponedjeljak doživotni zatvor za tog svećenika, uhićenog 2003.
Nekadašnji policijski kapelan, neko vrijeme sklonjen u Čileu, bio je suradnik i ispovjednik šefa policije te pokrajine Ramona Campsa, jednog od glavnih krvnika vojne diktature.

Osnivanje Banco del Sur inicirao je predsjednik Venezuele Hugo Chavez

Sedam južnoameričkih država dogovorilo je osnivanje regionalne banke za razvoj Banco del Sur. Njezino osnivanje inicirao je venezuelski predsjednik Hugo Chavez kako bi proširio regionalnu trgovinu i razvoj iz isključivo južnoameričkih izvora. Chavez, brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva i predsjednici Argentine, Bolivije, Ekvadora, Paragvaja i Urugvaja banku će otvoriti 3. studenog u glavnom gradu Venezuele Caracasu, navodi se u "Deklaraciji iz Rio de Janeira" koju su potpisali dužnosnici ministarstava financija iz sedam zemalja. "Banco del Sur za Jug predstavlja početak novog financijskog projekta", rekao je Rodrigo Cabezas, venezuelski ministar financija reporterima u Rio de Janeiru dodavši kako ovaj projekt neće biti na usluzi drugim državama.
Chavez je predložio osnivanje banke kako bi se regija suprotstavila utjecaju Sjedinjenih Država u Latinskoj Americi. Osim toga, banka će služiti i usmjeravanju naftnih profita od rekordno visokih cijena nafte u financiranje programa socijalnog i ekonomskog razvoja. Brazil se suprotstavljao ideji da se banka iskoristi kao alternativa Međunarodnom monetarnom fondu, a protivi se i korištenju fondova banke kao podrške valutama. "Lula i Brazil nisu socijalisti kao Chavez, već su pod pritiskom brazilskih kompanija koje uvelike posluju u Venezueli kako bi održavale dobre odnose", rekao je Jose Botafogo, bivši brazilski veleposlanik i čelnik brazilske udruge za međunarodne odnose dodavši kako Brazil radije ne bi imao novu banku, no voljan ju je prihvatiti ako je to prava banka, a ne samo neki Chavezov socijalni program.
O pitanjima iznosa kojim će svaka zemlja sudjelovati u banci te kako će se povećavati dodatni kapital raspravljat će se u roku od 60 dana od svečane ceremonije potpisivanja u Caracasu, rekao je Guido Mantega, brazilski ministar financija. Prema dogovoru, svaka će zemlja imati jednak glas u upravnom odboru banke. Očekuje se da bi se banci mogli pridružiti i Čile, Peru, Kolumbija, Surinam i Gvajana.

Piše: Ante Raić
Centar za politološka istraživanja, Zagreb
Studeni 2006.

Južna Amerika, naročito njen sjeverni dio, u zadnjih je godinu dana privukao veliku pozornost svjetskih medija. Uz već uobičajene poteze venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza, jednog od najvećih protivnika administracije američkog predsjednika Busha, svijet s velikim zanimanjem prati događanja u Boliviji, otkad je u siječnju za predsjednika izabran Juan Evo Morales Ayma.
1. Bolivija jučer
Morales je na veliku scenu stupio na predsjedničkim izborima u lipnju 2002. godine. Bivši predsjednik Gonzalo Sánchez de Lozada dobio je 22,5% glasova, a u drugi krug se plasirao i Morales "odvjetnik koke i vođa autohtonog stanovništva", čelnik Pokreta prema socijalizmu (MAS), sa samo 700 glasova više od populista Manfreda Reyesa Ville.
Kako bi shvatili okolnosti u trenutku kada je Morales preuzeo vlast, u siječnju, moramo se vratiti malo unatrag, barem jedan mandat. Najvažniji potez predsjednika Lozade bila je "kapitalizacija", koja je značila da su strani investitori kupovali 50-postotni vlasnički udio i kontrolu nad javnim poduzećima – naftnim korporacijama, telekomunikacijskim tvrtkama, avioprijevoznicima, željeznicama i elektroenergetskim sustavom – a zauzvrat su bili dužni ulagati u zemlju.
No, četiri godine recesije, napeta fiskalna situacija i raširena korupcija unutar vlade uzrokovale su proteste, te se Lozada povlači s mjesta predsjednika i odlazi u kvazi-azil u SAD. Naslijedio ga je potpredsjednik Carlos Mesa, koji je obećao raspisivanje referenduma o izvozu bolivijskog prirodnog plina. Obećanje je ispunio, a narod se odlučio za razvoj sustava za iskorištavanje prirodnih bogatstava i porez od 51% na iskorištavanje plina. Iako Mesini planovi nisu bili loši, pratili su ga problemi s kojima se suočavala svaka vlada - podijeljenost u društvu, radikalna opozicija predana izvan parlamentarnim načinima borbe i rastući fiskalni deficit.
Kada se 6. lipnja 2005. okupilo 80 tisuća ljudi koji su tražili nacionalizaciju plinovoda i ravnopravnu zastupljenost autohtonog stanovništva (trećina ukupnog stanovništva) u vlasti, Mesa je odstupio. Prosvjednici su blokirali ceste prijeteći da će sve "corbaterose" (ljude u odijelima i kravatama) izbaciti iz zemlje. Do građanskog rata ipak nije došlo. Predsjednikom je postao predsjednik vrhovnog suda koji je obećao nove izbore.
2. Danas
Na predsjedničkim izborima u prosincu 2005. narod Bolivije se odlučio za Juana Eva Moralesa, i to s najuvjerljivijom većinom (54%) u povijesti. Prije službene inauguracije, prošao je indijanski ritual zakletve na arheološkom nalazištu Tiawanaku i tamo najavio "kraj pola tisućljeća kolonijalizma i početak nove ere nezavisnosti". Razlog nadmoćnoj pobjedi bila su obećanja o smjeni tradicionalne političke klase u zemlji i jačanje siromašne većine.
Dosada je proveo dvije od tri svoje velike inicijative. Nakon što je u ožujku proglasio 50-postotno povećanje minimalne plaće (sada iznosi oko 67 eura), u svibnju je nacionalizirao kompletan energetski sustav, što bi trebalo udvostručiti godišnje prihode države. Učinio je to tako što je istovremeno poslao vojsku na 56 plinskih postrojenja u zemlji, kao i u dvije rafinerije u vlasništvu kompanije Petrobras. Sve strane tvrtke su dobile rok od 180 dana da potpišu nove ugovore s vladom prema kojima predaju većinski vlasnički udio i 82% (!?) profita vladi. Rok je istekao, a sve su tvrtke ugovore i potpisale.
Najveći problem pred Moralesom leži u tome što Brazil uvozi dvije trećine prirodnog plina iz Bolivije kroz skupi plinovod koji je u rukama polu-privatnog Petrobrasa, proizvođač i kupac su jako povezani. Petrobras najavljuje povećanje proizvodnje u Brazilu, tako da do 2011. više neće imati potrebu za plinom iz Bolivije. Olakotna okolnost za Moralesa leži u činjenici da su prirodni izvori danas na puno većoj cijeni nego za vrijeme prijašnjih nacionalizacija.
Drugi dio plana je ostvaren u kolovozu, kada je Morales osnovao ustavotvornu skupštinu sa zadaćom izrade novog ustava, koji će osigurati veća prava za autohtono stanovništvo. Treći dio njegovog velikog plana je legalizacija uzgoja koke, koju mnogi Bolivijci smatraju integralnim dijelom svoje kulture. Morales obećava borbu protiv kokaina, ali i promicanje legalnog tržišta lišća koke i izvoz legalnih proizvoda od koke. Od preuzimanja vlasti, njegove kontroverzne strategije potaknule su rasne i gospodarske tenzije između ameroindijanskog stanovništva sa zapadu Anda i neautohtone populacije iz istočnih nizina. Politika u vezi s uzgojem koke, planovi o ograničavanju inozemnih ulaganja i povezivanje s ljevičarskim vladama Venecuele i Kube osigurale su mu nadimak "najveće noćne more SAD-a".
3. Prekjučer - pogled unatrag
Bolivija je u sličnoj situaciji bila i prije pola stoljeća, 1952. godine, kada prva prva politička stranka, ljevičarska Movimiento Nacionalista Revolucionario (MNR), pod vodstvom Victora Paza Estenssora dolazi na vlast. MNR je uspostavio snažne veze sa sindikatima u bolivijskim rudnicima, tada praktično jedinim izvorima nacionalnog blagostanja. Nakon dolaska na vlast, odmah je nacionalizirao velike poljoprivredne površine u središtu zemlje i podijelio ih Indijancima – i dao im pravo glasa. Također, nacionalizirao je rudnike kositra, s obzirom da su rudnici srebra već bili eksploatirani. No, s obzirom na to da su tri najveće tvrtke koje su se bavile iskopavanjem kositra imale prihod veći od države, jasno je koliko je taj potez bio značajan. MNR je punih 12 godina bio na vlasti, kada ga je zbacila vojna hunta.
Da revolucionarne metode u Boliviji nisu ništa novo, dokaz su i raniji događaji. Kako ne bismo išli sve do 1825. godine, oslobađanja od Španjolske vlasti pod vodstvom Simona Bolivara, vraćamo se samo do sredine šezdesetih, kada su se na vlasti (sve do 1985. i povratka Estenssora) smjenjivale vojne vlade. Život seljaka i radnika bio je toliko loš da je poznati revolucionar Ernesto Che Guevara odabrao upravo Boliviju kao zemlju kojoj je najpotrebnija revolucija. No, u 11 mjeseci, koliko je proveo u ovoj zemlji nije uspio napraviti mnogo, a tada ga vojska ranjava, a kasnije i strijelja.
Malo svježiji primjer datira iz proljeća 2000. godine, kada dolazi do protesta zbog privatizacije vodoopskrbnog sustava u pokrajini Cochabamba. Naime, tri godine ranije vlada je prodala vodoopskrbni sustav tvrtki Aguas del Tunari, konglomeratu na čijem je čelu bila korporacija Bechtel. Kako im je ugovor dopuštao da ulažu isključivo novac prikupljen naplatom, cijene vode su dramatično porasle. Zabranili su uzimanje vode iz javnih česmi, kao i – sakupljanje kišnice! Pobunjeni narod proteste je okončao preuzimanjem vlasti u gradu. Banzer šalje vojsku, a pobunjenicima se pridružuje policija, koja koristi priliku – za štrajk i traženje većih plaća. Vlada je na kraju popustila i poništila ugovor s Bechtelom.
4. Bijeg Bolivije iz "ralja globalizacije"
Globalizacija i neoliberalni gospodarski principi u Boliviji su odbačeni. Kako kaže Morales u intervjuu magazinu "Time", "to jednostavno nije bilo rješenje za naš narod" i navodi primjere Venecuele i Argentine, koje su u potpunosti protiv globalizacije, a njihove ekonomije svejedno rastu. "Globalizacija stvara ekonomsku politiku u kojoj nas transnacionalni gospodari preuzimaju, što rezultira siromaštvom i nezaposlenošću. Smatram da će se rezultati nacionalizacije u Boliviji uskoro biti očiti – a potom će svaka zemlja htjeti nacionalizirati svoje energetske resurse." – izjavio je Morales za "Time".
U svjetskim razmjerima, očito je nastojanje Moralesove vlade da se odmakne iz sfere utjecaja SAD-a, koji je tradicionalni "vladar" obiju Amerika. Osim regionalnog povezivanja s istomišljenicima, Juan Evo je "pokazao" zube SAD-u povezujući se s Kinom. Jedan od prvih poteza nakon dolaska na vlast bio je dvodnevni put u Peking – zbog dogovora o razvoju iskorištavanja plina. Naime, u Boliviji se nalazi druga najveća zaliha prirodnog plina u Južnoj Americi, a Kinezi su idealan partner. Jer, kineske potrebe su goleme (procjenjuje se da će u idućih četvrt stoljeća kineske potrebe porasti za 220%), a zasigurno će imati razumijevanja za nacionalizirani energetski sektor, a vjerojatno se neće miješati u unutarnju politiku – što se za SAD nikako ne bi moglo reći.
Ne radi se samo o plinu. Kada su ga novinari pitali kako će se suprotstaviti američkom nezadovoljstvu njegovim potezima, poput dekriminalizacije koke, Morales je kao iz topa odgovorio da postoje druge vlade koje su mu spremne pomoći. I kao primjer naveo Kinu. Kina je pomogla i susjednoj Argentini – koja izvozi soju u vrijednosti od 2,5 milijarde dolara godišnje. A to im je omogućilo da početkom 2006. godine vrate dug od 9 milijardi dolara Međunarodnom monetarnom fondu. A to im je pak omogućilo da se othrvaju diktatu MMF-a, u kojem najveći utjecaj ima – pogodili ste - SAD.
S obzirom na povijest prepunu državnih udara i protuudara, najvažniji Moralesov cilj je poboljšati uvjete života stanovništva. Povećavajući minimalnu plaću u tome je zasada uspio. No, ukoliko se Bolivija zadrži na iskorištavanju rudnih bogatstava i ne počne razvijati modernije grane gospodarstva, teško da može računati na dugoročniji prosperitet. A takav scenarij, s obzirom da većinu stanovništva sačinjava relativno slabo obrazovano autohtono stanovništvo, teško je očekivati.