U Boliviji opozicija nastavlja s prosvjedima protiv predsjednika Moralesa i njegovih reformi. Na jugu zemlje u pokrajini Tariji stotine ljudi izišle su na ulice protiveći se najavljenoj promjeni ustava i zemljišnoj reformi.
Dodatni povod žestokom sukobu s policijom, u kojem su poginule dvije, a ozlijeđeno nekoliko desetaka osoba, bio je najavljeni dolazak venezuelskog predsjednika Chaveza i argentinske predsjednice Fernadez u Tariju. Ondje su s Moralesom trebali razgovarati o energetskoj suradnji.
Prosvjednici su pokušali blokirati tamošnju zračnu luku, ali su otjerani suzavcem.
Na jučerašnjem referendumu pobijedile su pristaše autonomije bolivijske pokrajine Tarije s gotovo 80 posto glasova. Socijalistička vlada predsjednika Eva Moralesa referendum smatra "ilegalnim".
Guverner pokrajine Tarije Mario Cossio izjavio je kako autonomija neće ostati na tome i da će se uskoro proširiti na ostatak zemlje.
Pokrajina Tarija, poljodjelski i vinogradarski kraj na jugu zemlje s oko 400 tisuća stanovnika, posjeduje 85 posto zaliha plina i čini 13 posto bolivijskog BDP-a.
Tarija je četvrta "pobunjena" pokrajina koja je u velikom broju glasovala za autonomiju, nakon Santa Cruza, Panda i Benija.
Bolivijski predsjednik Evo Morales potpuno je nacionalizirao dionice tvrtke Transredes za prijevoz plina, nakon neuspjeha pregovora o kupnji dioničkog paketa. Transredes je podružnica međunarodne anglonizozemske tvrtke Shell Gas i britanskog Ashmora, koje su svaka posjedovale po 50 posto dioničkog paketa.
Morales je potpisao odredbu o nacionalizaciji preuzimanjem dionica. Država će isplatiti 48 dolara po ekspropriranoj dionici, javlja BBC.
Poslije Venezuele, Bolivija je druga po zalihama prirodnoga plina u Južnoj Americi. Procjenjuje se da ima oko tisuću 300 milijardi prostornih metara plina.
Rezultate referenduma za autonomiju u bolivijskim pokrajinama Beni i Pando na kojima se 80 posto birača izjasnilo za autonomiju bolivijska vlada proglasila je ilegalnima.
Referendum su organizirali čelnici opozicije. Izbori su obilježeni manjim incidentima među seljacima pristašama ljevice lojalne predsjedniku Evu Moralesu i njihovih protivnika koji teže autonomiji, a koju Moralesova vlada proglašava nelegalnom.
Dvije vlade tih malih pokrajina protive se politici predsjednika Moralesa. Pokrajina Santa Cruz, koja je pokretač gospodarstva Bolivije, masovno je 4. svibnja glasovala za administrativnu i gospodarsku autonomiju. Bogatiji istočni dio Bolivije želi autonomiju jer predsjednik Evo Morales planira raspodijeliti bogatstvo velikih zemljoposjednika među siromašnim stanovništvom.
Prije svega, demokraciju ništa ne može zaustaviti. Želimo živjeti u demokratskoj zemlji. Također želimo odaslati poruku vladi da ne smije zatvarati oči i uši pred ovim što se događa. Ti su procesi nepovratni i vlada prije svega mora slušati glas naroda, rekao je Ernesto Suarez, guverner pokrajine Beni.
Čelnici 12 južnoameričkih država osnovali su uniju koja bi trebala ojačati gospodarsku i političku suradnju u regiji. Ipak neslaganja među nekim državama onemogućila su ambiciozne planove integracije u obrani i trgovini.
Unija južnoameričkih država, odnosno UNASUR, uz ostalo trebala bi imati i vlastiti parlament sa sjedištem u Boliviji.
Kao najveća regionalna sila Brazil godinama pokušava ujediniti Južnu Ameriku kao protutežu gospodarskim interesima Sjedinjenijh Država i Europske unije. Brazilski predsjednik Da Silva podupro je stvaranje te organizacije kao znak da Južna Amerika postaje važan sudionik u svjetskoj politici, a razlike među vladama nazvao je znakom vitalnosti.
Pet istočnih pokrajina proglašava autonomiju, a predsjednik Morales šalje 6000 vojnika
SANTA CRUZ - Predsjednik Bolivije Evo Morales ovog će vikenda poslati najmanje 6000 vojnika u istočnu pokrajinu te zemlje, Santa Cruz, kako bi pokušao spriječiti najavljeno proglašenje njezine autonomije, vijest je koja je danas procurila iz vladinih krugova.
U četvrtak kasno navečer 130 zastupnika skupštine Santa Cruza izglasali su svoj autonomni ustav. Prema njemu dvije trećine poreza trebalo bi ostajati u pokrajini, formirat će se posebna lokalna policija i organizirat će se referendum koji će ove prijedloge odobriti ili oboriti.
U subotu će autonomija biti i svečano proglašena, a očekuje se da će se to dogoditi i u pokrajinama Tarija, Beni, Pando i Cochabamba. Još uvijek nije jasno što se događa u Sucreu gdje je prije dva tjedna u prosvjedima protiv novog, "Moralesovog ustava" ubijeno troje ljudi.
Ta pokrajina se navodno još dvoumi oko ovog poteza. Bolivija je na ovaj način dovedena na rub građanskog rata, iako niti jedna strana ovu mogućnost tako ne naziva. Vlada u La Pazu pozvala je svoje pristaše da u subotu, na dan javnog proglašenja autonomije, dođu na misu u Santa Cruz i protestiraju.ý
Iz Bolivije Krešimir Raguž/Sutra
Foto: Krešimir Raguž, agencije
Latinskom Amerikom šire se režimi koje hrane nafta i koka.Prvi im je udarac zadan u Venezueli gdje je propao Chavezov referendum. Bolivija bi iduća mogla pokazati zube. Ondje pobunu protiv neokomunizma vodi sin bračkog težaka.
U predgrađu glavnoga bolivijskoga grada La Paza nekoliko je lokalnih Indijanaca Aymara prošlog tjedna uhvatilo dva psa, svezalo ih za drvo, pričekalo dolazak lokalnih novinara i uz glasno odobravanje publike životinje pred kamerama sasjeklo mačetama.
Prije toga jednom od njih nadjenuli su ime Branko. Nisu ga slučajno odabrali. Ljudi koji na Andama žive vrlo sličnim životom kao i njihovi davni preci, jednostavno su poslušali svojeg predsjednika Eva Moralesa. A on već neko vrijeme kao glavnog neprijatelja komunizma, slobode i prosperiteta za potlačene Indijance, navodi ime Branka Marinkovića.
Sin političkog emigranta s otoka Brača na udaru bolivijskog predsjednika nije se našao zbog svojeg porijekla iako iz La Paza posljednjih dana stižu medijske konstrukcije o Hrvatima koji žele balkanizirati Boliviju. Državni neprijatelj broj jedan postao je otkad je početkom 2007. izabran na čelo Građanskog vijeća Santa Cruza de la Sierre, glavnoga grada istoimene istočne bolivijske pokrajine.
S pozicije na kojoj se našao odmah je počeo zagovarati autonomiju te regije od ostatka zemlje. Kao jedan od najbogatijih ljudi u Boliviji Marinković je ionako Moralesov klasni neprijatelj.
Paralelno s nelegalnim izglasavanjem novog ustava Bolivije, koji je Morales organizirao uz pomoć mahom nepismenih Indijanaca iz svojeg plemena Aymara, Marinković je svoju inicijativu za autonomiju Santa Cruza i još pet istočnih pokrajina doveo gotovo do realizacije. Danas će obje strane proglasiti svoje nove ustave. Bolivija se ovih dana našla pred raspadom i mogućim građanskim ratom. Glavni je akter nove revolucije postao Hrvat.
Kako se ova priča zbiva u Latinskoj Americi, gdje su strast i impulzivnost jedni od glavnih pokretača događaja, malobrojna hrvatska zajednica ondje se svakako ne osjeća ugodno dok sluša Moralesa koji ih naziva žoharima i psima.
U današnjoj Boliviji, zbog Marinkovića i još nekoliko bogatijih obitelji, upravo su Hrvati postali ti neprijatelji.
Kad sam ga prije nekoliko dana prvi put susreo na Plazi 24 de Septiembre u Santa Cruzu de la Sierri, pred mene je izašao markantan muškarac 40-ih godina, uglađen i odlučan. Zagrmio je prema masi koja je počela skandirati. Oslovljavali su ga kao novog predsjednika (El Presidente), a on je očito uživao u tome.
Odmah nakon što se smirila pomutnja, koju je kontrolirao u maniri suverenog vođe, obratio mi se na besprijekornom hrvatskome. Objasnio je da ne pričamo pred drugima na materinjem jeziku jer ne želi biti prozivan strancem u zemlji u kojoj se rodio i koju jedinu smatra domovinom.
- Osjećam se kao Bolivijac. Poštujem hrvatske, bračke korijene svojega oca Silvija, ali ovo je moja domovina - predstavio se te ponudio da prošećemo trgom. Njegovi osobni razlozi borbe protiv Eva Moralesa više su ekonomske, nego političke naravi. Nije ih teško shvatiti. Marinkovići su jedna od najmoćnijih bolivijskih obitelji.
Otkad se sredinom prošlog stoljeća njegov otac s Brača doselio u Boliviju, njihova se loza na društvenoj ljestvici popela do samog vrha. Vlasnici su 40 milijuna kvadrata zemljišta, 15.000 grla stoke, tvornicu ulja Industrias Oleaginosas i udio u jakoj lokalnoj banci Banco Economico. Samo ta tvornica ostvaruje godišnji promet od više od 100 milijuna dolara. Nakon očeve smrti Branko Marinković prije nekoliko godina, uz sestre Jasminku i Tatjanu, naslijedio je cijelo to poslovno carstvo.
‘Ne želimo ničiju pomoć jer bismo poslije mogli biti dužni. Kada me zovu, na primjer Amerikanci, uopće im se ne javljam na telefon’
Sada se upustio u borbu za koju zna da osim slave možda može donijeti i propast.
Uz zvuke petardi, ispod spomenika Ignasiu Warnesu, bolivijskom osloboditelju od Španjolaca, između crkve i gradske vijećnice, stotine Marinkovićevih pristaša na nogama su 24 sata na dan. Već tjedan dana štrajkaju glađu u šatorima koje su ondje podignuli.
Marinković također gladuje i odlučan je ne napustiti trg prije no što ostvari svoj cilj. Morales, pak, tvrdi da je naoružao gerilu i sprema se za rat. Dok smo se šetali ulicama pregrijanoga kolonijalnoga grada neprestano je odzvanjalo skandiranje autonomiji i demokraciji.
Na čuđenje brojnih “backpackera” sa zapada koji očito nisu čuli vijesti, pa Boliviju još doživljavaju isključivo kao zemlju jeftinog seksa i još jeftinijeg kokaina, svakog sata raste broj prosvjednika. I sve su glasniji.
Kako bih shvatio situaciju u njegovoj zemlji, Marinković mi je ponudio da ostanem na trgu i tako iz prve ruke promatram jednu, za Južnu Ameriku tako tipičnu političku revoluciju koja u svakom trenutku može eksplodirati. Pritom mi je i veoma jasno stavio do znanja da je za njegovu borbu i cilj kojemu teži zanimljivo jedino ono što će sutra ujutro ugledati u bolivijskim novinama i na televiziji.
Svako je pero na tom zabačenom mjestu dobrodošlo, posebice jer je svjestan da njegova osnovna poruka na zapadu odlično zvuči.
- Osim borbe za autonomiju, ja se danas borim protiv sve agresivnijeg komunizma. Nemam problema s Evom Moralesom kao predsjednikom Indijancem, ali imam s njegovom agresivnom ideologijom koju potpomažu predsjednici Venezuele Hugo Chavez i Kube Fidel Castro. Protivim se nacionalizaciji i agrarnoj reformi te politici koja je u Boliviji izazvala velike ekonomske probleme - kaže Marinković. Prema njegovim riječima, u Boliviji danas postoje dva svijeta i podjela među njima nameće se sama od sebe.
Razdor među Altiplanom, andskim dijelom Bolivije koji naseljavaju Indijanci i pokrajinama Santa Cruz, Tarija, Chuquisaca, Beni, Pando i Chochabamba počeo je rasti kada je Evo Morales 2005. izabran za predsjednika.
Pobjeda koju su mu osigurali Indijanci izazvala je trenutačan zahtjev za autonomijom istočnih pokrajina, što je i izglasano na lanjskom referendumu. I dok se bogati istok borio za samostalnost, Morales je već bio započeo ostvarivati svoj naum stvaranja komunističke države.
Sredinom 2006. počeo je nacionalizaciju plinskih postrojenja, u čemu je Bolivija druga po snazi na cijelom kontinetu. Poslao je vojsku na platforme brazilskog Petrobrasa, Exxon Mobilea i francuskog Totala. Rekao je da tako onemogućuje krađu nacionalnog blaga, ali je pritom otjerao ulagače i izazvao krizu.
Na kraju su te tvrke prihvatile ultimatum i potpisale nove ugovore s Bolivijom, ali istodobno su prestale ulagati pa su tako uzdrmale ionako krhko gospodarstvo koje se, prema podacima CIA-e, u jednoj svojoj osmini temelji na proizvodnji kokaina. Ubrzo nakon toga Morales je započeo provoditi i zemljišnu reformu. Tada se na udaru našao i sam Marinković. Iako su pokušali, Moralesovi utjerivači nisu mu uspjeli oduzeti ranč Lagunu Corason u području Guarayos.
Kada su glasovali za predsjednika zemlje, Indijanci vjerojatno nisu znali da pod krinkom borbe za njihova prava on namjerava odigrati i važnu političku ulogu. Tako su postali prvoborci novoga latinoameričkog komunizma, ideje koju nitko od njih vjerojatno ni načelno ne poznaje, a koja se u ostatku svijeta počela urušavati još 1989. zajedno s Berlinskim zidom.
No, gledano s Anda, svijet izgleda potpuno drugačije. Većina ljudi iz plemena Aymara i Quechua živi u krajnjem siromaštvu, tolikom da zapravo i nemaju što izgubiti. Njima posljednjih 500 godina baš i nije donijelo bitne promjene. Promjena je te ljude zaobišla u najširem luku. Ljama je još uvijek ljama. Bijeda je bijeda.
Samo je sveta biljka koka, od pamtivijeka korištena za lakše podnošenje nadmorskih visina na kojima žive, u međuvremenu postala baza za proizvodnju kokaina. Pritom je, naravno, donijela i neki novac na obronke Anda, ali, naravno, ne većini, običnim ljudima.
Drugi dan, kada sam došao do Marinkovićeva šatora na trgu, on se doimao već izmučen od štrajka glađu. Bio je tiši, no još vrlo glasan kada bi uzeo mikrofon u ruke kako bi se obratio prosvjednicima.
Toga je dana u andskom gradu Oruro bio sazvan parlament, a Morales je na njegovo zasjedanje dopustio dolazak samo zastupnicima svoje partije MAS (Pokret prema socijalizmu). U samo jednoj noći izglasali su 408 novih ustavnih zakona. Marinković je cijelu predstavu gledao na televiziji. Bio je zabrinut, ali i sretan. Moralesova ga je farsa dovela korak do autonomije.
- Kakva je ovo predstava! Pa da se ovo događa u 21. stoljeću...nevjerojatno. Evo rastura ovu zemlju. Mi želimo samo autonomiju, ali ovo što on radi vodi u raspad Bolivije... - nabrajao je kada je čuo o čemu se i na koji način u Oruru priča. Ona teorija o dvije Bolivije postala je još jasnija. Marinković je čak i u šatoru, kao i ostali prosvjednici, imao televizor i WiFi internet. Oruro je nudio slike iz nekog drugog vremena.
Toga je dana u gradu Oruro bio sazvan parlament, a Morales je dolazak na njegovo zasjedanje dopustio samo zastupnicima svoje partije
Oko zgrade u kojoj se održavala skupština okupili su se rudari čija je zadaća bila spriječiti moguće nemire koji su zbog istog razloga prije dva tjedna izbili u gradu Sucreu.
Tada je ubijeno troje ljudi, ustav nije izglasan, a kako bi spriječili jednak scenarij, rudari su u Oruru bacali eksploziv na svakoga tko bi se nenajavljen približio parlamentarcima. Njih 153, iako je to proceduralno nedovoljan broj, izveli su manevar i odmah na početku zasjedanja i izglasali zakon prema kojemu je za promjenu ustava po novom dovoljna dvotrećinska većina, ali samo od okupljenih zastupnika.
Naravno, gotovo nitko od prave oporbe u Oruro nije bio pozvan, a i da jest, onamo ne bi smio doći. Rudari su, naime, uoči zasjedanja navodno dobili fotografije svih nepoželjnih. Da se netko od tih ljudi usudio prići “pravovjernim” Moralesovim zastupnicima, krv bi opet bila prolivena, bez ikakve sumnje.
Oni koji su u dvoranu sveučilišta ipak ušli, uglavnom su bili Ayamara Indijanci, ljudi iz istog plemena kao i Morales te članovi njegove partije. Nacrt ustava, reći će legalisti, dobili su prekasno, odnosno na samom ulazu u privremeni parlament, izmješten iz oporbenog Sucrea. Onaj tko poznaje njihov profil, čak ni to neće smatrati presudnim. Naime, većina tih ljudi, nazvanih chole, omotanih vunenim pončima i ukrašenih šeširićima nataknutim na sam vrh glave, potpuno je nepismena.
S obzirom na to da većina zastupnika nije razumjela nijednu od 408 predloženih točaka, jednostavno su digli ruke kada im je za to znak dala predsjednica skupštine, također Indijanka i proizvođačica kokaina, Silvia Lazarte. U stankama između glasanja, ali i spavanja koje je dobar dio njih neprestano sprečavalo u obavljanju važnog posla, zastupnici su u dvorani prepričavali predstavu sa psima od prije nekoliko dana.
Onu u kojoj je jedan od kućnih ljubimaca prije dekapitacije nazvan Branko. Marinković je sve to gledao na TV-u. Nije bio previše uznemiren jer on itekako dobro zna koliko ga mrze Moralesovi Indijanci. On za njih predstavlja sve ono što sami nisu. Uspješan je i bogat, obrazovan u SAD-u i, jednostavno, bijelac. No, žustro je prekinuo iznošenje takvih teza.
- Među nama nema rasizma. Ovdje štrajkaju i lokalni Indijanci. Mi svi zajedno imamo jednak cilj, slobodu za Santa Cruz i demokraciju. Jednostavno, želimo bolji život. Evo, s druge strane, želi, što novim ustavom i dobiva, neograničenu moć. On zapravo uspijeva u onome u čemu njegov politički mentor Hugo Chavez na nedavnom referendumu nije uspio. Dobio je pravo biti predsjednik koliko god dugo želi - objašnjava Marinković.
No, što je s njim samim? Nazivaju ga oligarhom, a takvi uvijek žele i malo službene vlasti i počasti. Ako autonomija urodi odcjepljenjem, je li on zaista mogući predsjednik države koja tek treba dosanjati svoju zastavu pred UN-ovom zgradom na East Riveru.
- Moj je prvi cilj autonomija. Kada je izborimo, možda ću se povući i nastaviti raditi u obiteljskim tvrtkama. Tko to sada zna, rano je. A što se tiče mogućeg odcjepljenja, tek treba vidjeti kako će se stvari razvijati. Za sada ne pričamo o tome, kao ni o funkcijama. Ja sam vođa ovih ljudi i neću ih iznevjeriti - kaže.
- Znam da će neki reći da se ja bojim jer mogu mnogo izgubiti, no uz mene su ovdje u štrajku glađu i ljudi koji se ne bore zbog svog posjeda jer ga nemaju.
Na demonstracijama početkom godine okupili smo milijun ljudi. To se ne može lažirati - dodaje.
Bez obzira na to što ga državni mediji optužuju za kupovinu prosvjednika, činjenica je da se svima njima na spomen imena Eva Moralesa diže kosa na glavi. Ali u zraku je i pitanje što će biti ako autonomija ne zaživi? Je li bijeg u Hrvatsku, čije državljanstvo ima već neko vrijeme, mogućnost o kojoj razmišlja?
- Moj je pokojni otac iz bivše Jugoslavije bježao tako da je sjeo u čamac i otplovio u Italiju. Mi smo borci i zbog toga ne razmišljam na negativan način. Ipak, moram priznati da strahujem za svoju obitelj. Moja supruga Bolivijka i troje djece moja su najveća briga. No, ja se borim za svoj narod i ne mogu sada dići ruke od svega. Naravno da mogu otići van, u Ameriku, gdje sam završio koledž, ili u Hrvatsku.
I ondje mogu biti uspješan i miran, ali to jednostavno ne želim. Idem do kraja, pa što god to značilo - govori. - Vodio sam ih na metke i suzavac, ali nisam stao. Otjerali smo ih u La Paz zajedno s Venezuelancima koji su im avionom dopremili oružje - kaže.
Upravo problem 200-njak navodnih aviona koji su iz Venezuele “drugovima” u Boliviju tijekom ove godine dovukli oružje i novac, a iz Castrove Kube stručnjake za obračun s nepoželjnima, žele komentirati svi u Santa Cruzu. Prema njihovim tvrdnjama, Bolivija je postala poligon za vježbanje radikalne ljevice koja preuzima vlast u Južnoj Americi.
Špijuni su, kako kažu autonomaši, svugdje oko njih. Na pitanje o paravojsci dao je odgovor koji nije zvučao iskreno, ali u slučaju intervencije iz La Pazasve bi ionako uskoro moglo izaći na vidjelo.
- To je izmišljotina. Nisam na čelu neke navodne vojske Santa Cruza jer ona ne postoji. No, ako nas napadnu, u što ipak ne vjerujem, bježat će iz našega grada. To vam jamčim - najavio je. Ipak, u Santa Cruzu teško je ne zamijetiti potpuno odsustvo državne policije. Pomalo je ipak u grču kad se govori o mogućem obračunu. Jedva je dočekao da se prebacimo na razgovor o ekonomiji. - Evo je uništio nacionalnu ekonomiju.
U samo jednoj noći izglasali su 408 novih ustavnih zakona. Marinković je sve gledao na televiziji. Bio je zabrinut, ali i sretan, korak do autonomije
Došao je na vlast kad su stvari počele kretati na bolje, ali je u dvije godine sve to urušio. Jedini cjevovod koji imamo, onaj prema Brazilu, već je poluprazan. Njegovi ljudi u Altiplanu ionako ništa ne pridonose u državnu blagajnu, a dosad smo je najčešće punili samo mi. Na kraju svi ispaštaju dok on dobiva nagrade od Huga Chaveza za širenje otpora, njima obojici, omraženom američkom imperijalizmu - kaže.
Hoće li se zato Santa Cruz upravo Moralesovim moćnim protivnicima obratiti za pomoć?
- Ne želimo ničiju pomoć jer bismo poslije mogli biti dužni. Kada me zovu, na primjer Amerikanci, uopće im se ne javljam na telefon. Uostalom, nije li logično da prvi, ako to bude potrebno, reagiraju naši susjedi - zaključuje Marinković.
S druge strane, priznao on to ili ne, činjenica je da su oči i uši Washingtona itekako okrenute prema Boliviji. Toga su dana iz grada počeli bježati i neumorni “backpackeri”. Malo reportera smjestilo se pod vežom restorana Lorca, tik do sve veće mase prosvjednika na trgu. I oni razmišljaju o tome da će možda morati u izbjeglištvo. To bi ih ubilo kažu, ne znaju za ništa drugo nego za domovinu. ý
Možda je i Evo sin Hrvata
Među Hrvatima u Boliviji prepričava se prilično nevjerojatna priča prema kojoj je Evo Morales zapravo nepriznati sin jednoga našeg čovjeka.
Iako su, prema službenoj verziji, kao njegovi roditelji navedeni Dionisio Morales Choque i Marie Mamani, seljaci iz plemena Aymara, ona druga spominje Hrvata pod imenom Ivo Dobronić.
Kod njega u Cochabambi navodno je kao sluškinja radila Moralesova majka, a nakon što joj je gazda napravio dijete, izbacio ju je na ulicu.
Kada se razmisli o izgledu Eva Moralesa, zaista je teško povjerovati u ovu priču, no zagovornici navedene teorije imaju i nešto što zovu argumentom.
- Evo nije nikakvo indijansko ime i nitko osim njega se tako ne zove. Evo u ovom slučaju dolazi od Ivo - zabavljaju se zlobno.
Ustav ima socijalističke ideje i dat će veća prava domorodačkom stanovništvu
Bolivijska Nacionalna skupština izglasala je u nedjelju novi ustav koji je priželjkivao socijalistički predsjednik Evo Morales, a odbacila ga je najveća oporbena stranka desnice Podemos, čiji su zastupnici bojkotirali glasovanje. “Tekst je odobren”, izjavio je zastupnik Carlos Romero iz Pokreta za socijalizam (MAS), predsjedničke stranke.
Na sjednici parlamenta, održanoj u gradu Oruvo u Andama, sudjelovala su 153 od 255 bolivijskih zastupnika izabranih 2006. koji su potrebnom dvotrećinskom većinom nazočnih zastupnika odobrili svih 408 članaka predloženog ustava. O nacrtu ustava još će se očitovati građani na referendumu.
Bivši predsjednik Republike i vođa liberalne i konzervativne oporbe Jorge Quiroga nazvao je prijedlog ustava “iskorištenim toaletnim papirom”. Novi ustav trebao bi Predsjedniku Republike omogućiti neograničeni broj mandata.
Novi ustav, koji se vodi socijalističkim zamislima, ojačat će središnju državu, a domoroci koji čine 62 posto stanovništva, iz kojih potječe i predsjednik države, dobit će širu samoupravu. Bolivija će biti “jedinstvena, višenacionalna i svjetovna država”, s indijanskom zastavom “whiphalom” s prugama kao simbolom. (Hina)
Južnoamerički kontinent pokreće vlastitu alternativu MMF-u i Svjetskoj banci
BUENOS AIRES, 5. prosinca 2007. (Hina/dpa) -
Predsjednici sedam zemalja Latinske Amerike u nedjelju bi u Buenos Airesu trebali službeno osnovati Bank of the South (Banka juga), zamišljeni kao regionalnu alternativu Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) i Svjetskoj banci.
Prema riječima argentinskih dužnosnika, domaćinu svečanosti argentinskom predsjedniku Nestoru Kirchneru pridružit će se u nedjelju njegov brazilski kolega Luiz Inacio Lula da Silva, urugvajski Tabare Vazquez, Hugo Chavez iz Venezuele, Rafael Correa iz Ekvadora, Nicanor Duante Frutos iz Paragvaja, te bolivijski predsjednik Evo Morales.
Nedjelja je ujedno i posljednji dan Kirchnerovog predsjedničkog mandata, koji će nakon pobjede na predsjedničkim izborima preuzeti njegova supruga Cristina Fernandez.
Temeljne principe Bank of the South, pokrenute na Chavezovu inicijativu, dogovorili su početkom studenoga u Rio de Janeiru ministri financija zemalja sudionica.
Brazilski ministar financija Guido Mantega za brazilski je dnevni list O Estado de Sao Paulo kazao kako ta banka neće financirati avanture, te da će biti od koristi čitavoj regiji.
Njezino će sjedište biti u Caracasu a imat će urede i u Buenos Airesu i La Pazu. Počet će s radom početkom 2008. a procjenjuje se da će njezin početni kapital iznositi sedam milijardi dolara.
Misija je nove banke da niskim kamatnim stopama financira razvojne i integracijske projekte.
Castro, Kirchner čestitaju Chavezu na etičnosti, demokratičnosti
ZAGREB, 4. prosinca 2007. (Hina) -
Kubanski predsjednik Fidel Castro čestitao je u ponedjeljak venezuelanskome kolegi Hugu Chavezu na "dostojanstvu" i "etičnosti" jer je prihvatio neuspjeh referenduma kojim je želio uvesti socijalizam.
Venezuelanci su u nedjelju tijesnom većinom odbacili Chavezove prijedloge za neograničenim brojem predsjedničkih mandata i za uvođenjem golemim predsjedničkih ovlasti čime su mu nanijeli prvi poraz na biralištima gdje je pobjeđivao od 1999., kada je počeo voditi tu naftom bogatu zemlju.
"Dragi Hugo: čestitam ti revolucionarno na tvom današnjem govoru, bio je to 'veni, vidi, vici' iz dostojanstva i etičnosti", poručio je kubanski predsjednik, 81-godišnji Castro.
Chavezovu odluku da prizna poraz Castro je nazvao "hrabrom i mudrom".
Argentinski predsjednik Nestor Kirchner nazvao je Chaveza "velikim demokratom".
"Chavez je pokazao da je velik demokrat jer je prihvatio rezultate referenduma", izjavio je Kirchner.
Venezuelanski predsjednik, koji se inače obraća narodu i svijetu bez dlake na jeziku, priznao je poraz i čak čestitao svojim protivnicima nakon što ih je u kamapnji vrijeđao nazivajući ih "izdajicama domovine" za račun "američkog carstva".
Američka agencija Associated press piše da je priznajući poraz Chavez sebe predstavio istinskim demokratom i time odagnao optuže Washingtona da vlada despotski, te ušutkao kritičare u domovini.
AP dodaje da bi neki lideri nakon takva poraza razmislili o svojoj politici, ali ne i Chavez koji je najavio da ne odustaje od svog prijedloga koji je još živ.
Šest od devet pokrajina u Boliviji štrajka protiv lijeve vlade predsjednika Eva Moralesa, nezadovoljne nacrtom Ustava koji je u subotu prihvaćen u odsutnosti oporbenih zastupnika.
Poljodjelska pokrajina Pando na sjeveru zemlje stupila je u štrajk, dok se Santa Cruz, na istoku zemlje, Tarija, na jugu, Beni, na sjeveru, Cochabamba, u središtu i Chuquisaca, na jugoistoku, tek spremaju na 48-satni štrajk.
U štrajku sudjeluju najbogatije pokrajine koje posjeduju 80 posto nacionalnog bogatstva ove najsiromašnije zemlje u Južnoj Americi.
Guverneri se općenito protive politici socijalističke vlade predsjednika Eva Moralesa, prvog predsjednika države koji je indijanskog podrijetla.
Oni napose odbacuju nacrt Ustava prihvaćen u na glasovanju u predgrađu grada Sucrea, koje je oporba bojkotirala. Tim se dokumentom želi uvesti prenamjena dijela poreznih prihoda od nafte za isplatu mirovina najsiromašnijima.
Stanovnici Sucrea protive se reformi Ustava i žele da taj grad opet bude prijestolnica Bolivije, što je bio do građanskog rata u 19. stoljeću.
"Posljednja šansa" za lov na naciste u Latinskoj Americi
ZAGREB, 28. studenog 2007.
Operacija "Posljednja šansa" pokrenuta je ovog tjedna u Latinskoj Americi s ciljem da se nacistički ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata lociraju i privedu pravdi, objavio je u utorak Centar Simon Wiesenthal na konferenciji za novinare u Buenos Airesu.
Operacija na teritoriju Argentine, Čilea, Urugvaja i Brazila, državama u koje su se sklonili brojni bivši nacistički ratni zločinci nakon njemačkog ratnog poraza, zapravo je proširenje operacije koja je već provedena u europskim zemljama Litvi, Estoniji, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Hrvatskoj.
Ephraim Zuroff, direktor ureda Simon Wiesenthal u Jeruzalemu, izvijestio je na konferenciji za novinare u glavnome gradu Argentine da Centar ima indicija da se u Argentini ili Čileu krije Aribert Heim, danas 93-godišnjak, poznat kao "doktor smrt" iz koncentracijskog logora Mauthausen.
Južnoamerička faza operacije vjerojatno će biti "posljednji veliki napor da se lokalizira i sudi nacističkim ratnim zločincima skrivenima po svijetu", rekao je Zuroff.
Kampanja obuhvaća isplatu novčanih nagrada za informacije koje će se moći priopćavati putem posebnih telefonskih linija, te akciju oglašavanja putem medija, a u traganju sudjeluju detektivi i istražitelji.
Operacija početa 2002. godine u baltičkim zemljama već je otkrila imena 488 osumnjičenih osoba u 20 zemalja, prenosi britanski BBC Zuroffove riječi.
Agencija France presse iz Buenos Airesa javlja da je priljev informacija porastao otkako je Centar povećao novčane nagrade.
Aribert Heim, rođen 1914. u Austriji, radio je kao liječnik u logorima smrti Saschenhausen, Buchenwald i Mauthausen, gdje je ubio stotine zatvorenika ubrizgavajući im smrtonosnu supstancu u srce.
Zuroff je objavio da jedna od Heimovih kćeri živi u Čileu, a u Berlinu je nedavno pronađen bankovni račun na Heimovo ime s više od milijun eura. No kako nijedno od njegove djece ne potražuje sredstva, Centar vjeruje da je Heim vjerojatno još živ.
Za informaciju koja bi mogla dovesti do uhićenja nacističkih zločinaca Centar nudi 10.000 dolara, a u slučaju doktora Heima nagrada se penje na 310.000 eura.
Zuroff je naglasio da latinoameričke zemlje, među kojima prevladavaju vlade lijevog centra, nisu provele procese lociranja i uhićenja nacističkih zločinaca, ali imaju volje izručiti ih ako ih pronađu.
Aribert Heim, Ivan Demjanjuk, Milivoj Ašner (koji živi u Austriji), Alois Brunner, Sandor Kepiro, Algimantas Dalide, Karoly Zentai i Harry Mannil, neka su od imena na popisu najtraženijih nacista.
Simon Wiesenthal, utemeljitelj Centra koji danas nosi njegovo ime, otkrio je Adolfa Eichmanna u Argentini i ondje su ga otele izraelske tajne službe 1960., te mu je suđeno u Izraelu za organizaciju i planiranje deportacije i genocid nad milijunima židova tijekom Drugog svjetskog rata.
Samo dan nakon što je sa svojim anti-američkim saveznikom Iranom zagovarao akciju protiv daljnje deprecijacije američke valute, Hugo Chavez najavljuje "pad američkog imperija."
- Uskoro više nećemo pričati o dolaru jer dolar gubi na vrijednosti i carstvo dolara doživljava svoj krah - rekao je predsjednik Venezuele na novinskoj konferenciji u Teheranu.
- Prirodno, s krahom dolara, past će i američko carstvo - zaključio je Chavez uz spominjanje "slobodnog pada".
Eho Chavezovih izjava mogao se potom čuti iz usta iranskog predsjednika Ahmadinedžada koji je članicama OPEC-a, a posebice Saudijskoj Arabiji uputio primjedbe zbog ustezanja da se oglasi o "slabosti dolara".
Iranski predsjednik uz to tvrdi da članice OPEC-a razmišljaju o zamjeni dolara kao valute u kojoj će čuvati svoje novčane rezerve nazivajući ovog "bezvrijednim komadom papira".
HAVANA, 11. studenoga 2007.
Kubanski vođa Fidel Castro otvoreno je u nedjelju prvi put kritizirao neke latinoameričke socijalističke predsjednike zbog njihovih "žaljenja vrijednih govora" održanih na Ibero-američkom summitu u Santiagu de Chileu, prenijeli su nedjelju službeni kubanski mediji.
Predsjednici Brazila, Čilea i Urugvaja u svojim su govorima zagovarali socijalnu demokraciju i kapitalizam, što im je Castro zamjerio, istodobno pohvalivši istup venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza i njegovih regionalnih suradnika zbog "revolucionarnih i hrabrih govora" u kojima se kritizirala Europa koja je, kako je kazao, "željela održati lekciju sudionicima Ibero-američkog summita".
Gotovo svi sudionici skupa su ljevičari, no na summitu se povela rasprava o budućnosti regije, a njegov je završetak obilježila oštra rasprava između Chaveza i španjolskih predstavnika.
"Bio sam iznimno ponosan na govore predsjednika Chaveza, te predsjednika Bolivije i Nikaragve koji vjeruju da se vladajuće i gospodarske strukture moraju radikalno izmijeniti te da se sa SAD-om moraju razviti novi odnosi, " smatra Castro.
U subotu je na summitu došlo do incidenta kada je španjolski kralj Juan Carlos Chavezu rekao da "umukne", jer je venezuelanski predsjednik pokušao prekinuti govor španjolskog premijera Josea Luisa Zapatera koji je kritizirao Chaveza jer je bivšeg španjolskog premijera Josea Mariju Aznara nazvao fašistom.
CHAVEZ USPOREDIO ŠPANJOLSKOG KRALJA S KOLOONIZATOROM
CARACAS, 13. studenog 2007.
Venezuelski predsjednik Hugo Chavez izjavio je u utorak da ne može "šutjeti", nakon svađe sa španjolskim kraljem Juanom Carlosom čije je ponašanje usporedio s ponašanjem španjolskih kolonizatora u Latinskoj Americi.
Chavez je rekao kako je španjolski monarh pokazao aroganciju kada mu je rekao da "zaveže" na summitu u čileu u subotu.
"Ne mogu šutjeti samo zato što netko brblja, mislim da smo predugo šutjeli", rekao je Chavez na tiskovnoj konferenciji u Caracasu, smjerajući na kolonizaciju domorodačkog stanovništva koju je provodila španjolska kruna.
"Prošlo je petsto godina otkako je madridsko carstvo naredilo domorodačkim vođama da šute", dodao je venezuelski čelnik koji za sebe kaže da je melez američkoindijanskog, španjolskog i afričkog podrijetla.
Možda se Juan Carlos "umorio" slušajući njegov govor i govore njegovih lijevih saveznika, popout bolivijskog predsjednika Eva Moralesa, nikaragvanskog Daniela Ortege i drugih "revolucionarnih drugara", zapitao se Chavez preporučivši kralju "da bude strpljiviji". "Na idući summit opet ćemo doći Evo, Daniel i ja", dodao je podrugljivo.
U govoru na summitu Chavez je nazvao bivšeg španjolskog premijera Jose Mariu Aznara "fašistom" i optužio ga da je podržao državni udar koji je za kratko uklonio Chaveza s vlasti 2002.
Trenutačni španjolski premijer Jose Louis Rodriguez Zapatero je zamolio Chaveza da bude diplomatičniji. Nakon što je Chavez nastavio govoriti Juan Carlos je kazao "Zašto ne zavežete?".
Summit u Santiagu završio se svađom Chaveza sa španjolskim kraljem i premijerom
SANTIAGO, 10. studenoga 2007.
Sedamnaesti ibero-američki susret na vrhu završio se u subotu u čilanskom Santiagu svađom španjolskog premijera Josea Luisa Zapatera i venezuelskog predsjednika Huga Chaveza kojeg nije mogao ušutkati ni kralj Juan Carlos.
Venezuelski predsjednik je u prvo petak bivšeg španjolskog premijera Josea Mariju Aznara nazvao "fašistom", a zatim je u subotu cijelu Aznarovu konzervativnu vladu i španjolsku poslovnu zajednicu optužio za neuspješni državni udar u Venezueli 2002. godine.
Aznarov socijalistički nasljednik Zapatero zatražio je riječ i poručio Chavezu da je temeljno pravilo javnoga života "obraćati se drugima s poštovanjem, čak i kada su u pitanju ideološki antipodi". "Bivšeg premijera Aznara izabrao je španjolski narod i zahtijevam poštovanje", rekao je Zapatero.
No, Chavez ga je prekinuo i ponovo Aznara nazvao "fašistom od kojeg čak i zmija ima više ljudskoga". Ta je opaska izbacila iz takta španjolskog kralja Juana Carlosa, koji je vidljivo uzrujan i blijed, povikao Chavezu: "Zašto ne ušutiš?!" i zatim napustio sjednicu.
U završnoj "izjavi iz Santiaga" šefovi država i vlada 22 zemlje Latinske Amerike i Iberskog poluotoka koji su sudjelovali u radu summita, istaknuli su žurnu potrebu da se ojača socijalna zaštita u Latinskoj Americi unatoč velikim ideološkim razlikama između čelnika na tom području, te da se otvaraju nova radna mjesta, poprave uvjeti u kojima žive najsiromašniji i da se moderniziraju porezni sustavi putem eventualnog povećanja poreza kako bi se mogle financirati sve reforme.
Peru: Tužitelj traži trideset godina zatvora za Fujimorija
LIMA, 6. studenog 2007. (Hina/AFP) -
Peruanski državni tužitelj zatražio je u ponedjeljak 30 godina zatvora za bivšeg predsjednika Alberta Fujimorija zbog teških kršenja ljudskih prava počinjenih tijekom njegovog mandata (1990.-2000.).
Tri tjedna prije početka procesa protiv bivšeg predsjednika Perua, 26. studenog, državni odvjetnik Jose Pelaez priopćio je da je Fujimori optužen za ubojstva i otmice.
Tužitelj je također tražio da bivši šef države isplati 33 milijuna dolara obiteljima 25 žrtava masakara koje su izveli eskadroni smrti 1991. i 1992. u La Cantuta i Barrios Altos, u predgrađu Lime.
Alberto Fujimori (69) izručen je krajem rujna iz Čilea. Bježao je od pravosuđa svoje zemlje sedam godina, a sada će se protiv njega voditi i procesi zbog korupcije i zloporabe vlasti.
Fujimori je 90.-ih godina prošlog stoljeća poslao vojsku na maoističku gerilu. U tom je ratu poginulo i nestalo 70.000 ljudi prema organizacijama ljudskih prava.
3. studenoga - Venezuelski predsjednik Hugo Chavez korak je bliže referendumu o ustavnim promjenama koje će mu omogućiti neograničeno sudjelovanje na izborima za predsjednika.
Chavez, kojeg opozicija optužuje za autoritarnost i nastojanje da se desetljećima zadrži na vlasti, uspio je kroz parlament "provući" prijedlog ustavnih reformi koje omogućavaju smanjenje radnog vremena na 6 sati na dan, te daju prednost društvenom pred privatnim vlasništvom. Istim reformama Chavez bi, pak, sebi osigurao utjecaj nad središnjom bankom, međunarodnim rezervama, pravo pritvaranja građana bez optužbe i cenzuriranja medija u izvanrednim situacijama.
ARGENTINA ZA PREDSJEDNICU IZABRALA PRVU DAMU CRISTINU FERNANDEZ
BUENOS AIRES, 29. listopada 2007. (Hina/AFP) -
Argentinska prva dama Cristina Fernandez pobjednica je predsjedničkih izbora već u prvome krugu, pokazuju u ponedjeljak prebrojani glasovi, što je potpora birača politici predsjednika Nestora Kirchnera čiji se mandat poklopio s gospodarskim oporavkom.
Senatorica Cristina Fernandez (54), koja je dvadeset godina zajedno sa suprugom uključena u politiku u taboru peronista, postaje prva žena predsjednica Argentine izabrana na izborima.
Na temelju 88 posto dosad prebrojanih glasova Fernandez je na izborima u nedjelju osvojila 44,14 posto, a na drugome je mjestu kršćanska liberalka Elisa Carrio s dosad osvojenih 23,26 posto.
Bivši ministar gospodarstva Roberto Lavagna, kojega je Kirchner smijenio 2005., dobio je 17,17 posto glasova.
"Uvjerljivo smo pobijedili", izjavila je Fernandez u nedjelju navečer i rabila osobnu zamjenicu "mi", stojeći uz svojega supruga.
Glasovanje u nedjelju pokazalo se tako kao reizbor, odnosno referendum kojim su Argentinci poduprli politiku Nestora Kirchnera proteklih godina u kojima je, nakon gospodarskog kraha 2001., zemlja krenula putem oporavka uz snažan rast od 8 do 9 posto.
Svi instituti prognozirali su pobjedu Fernandez, koja nije jasno naznačila kakvu politiku kani voditi, već je samo obećavala kontinuitet.
"Gospodarstvo je bila središnja tema ovih izbora", sažeo je izborne rezultate u izjavi za javnu televiziju Joaquin Morales Sola, analitičar i uvodnik dnevnik La Nacion.
Fernandez će morati, međutim, brzo odgovoriti na težnje birača zabrinutih rastom cijena i nesigurnošću, a to pitanje u kampanji ona uopće nije dotaknula.
Fernandez će biti prva izabrana predsjednica Argentine, ali ne i prva žena šef države. Isabel Peron, treća supruga predsjednika Juana Perona, obnašala je dužnost potpredsjednice i postala predsjednicom 1974. godine nakon suprugove smrti.
Cristina Fernandez de Kirchner je po mnogim Argentincima nasljednica nikad prežaljene Evite Peron.
Nova ikona argentinske političke scene, prva dama i uskoro predsjednica Cristina Fernandez de Krichener najeksponiranija je svjetska politička ličnost u posljednjih nekoliko tjedana. Ova 54-godišnja energična Latinoamerikanka iznimno rijetko daje intervjue, nema izborni stožer, a imena njenih suradnika su nepoznanica, no mediji su puni njenih slika, izjava, a sve ankete predviđaju joj sigurnu pobjedu u prvom krugu argentinskih predsjedničkih izbora.
Prva dama Argentine kao stvorena je za naslovnice i ima karizmu koja joj je osigurala predsjedničko mjesto bez uobičajenih ''izbornih aktivnosti'' na koje danas kandidati troše milijune dolara. Neki analitičari smatraju da je dobar dio kampanje ''odradio'' njen suprug, argentinski predsjednik Nestor Kirchner koji je inače sin hrvatske iseljenice s Brača, Marije Ostojić. On je srezao poreze za srednju klasu, podigao mirovine i čak odredio mirovine za kućanice. Uzme li se u obzir da se Nestor Kirchner neće ponovo kandidirati za predsjednika, iako mu je ovo prvi i gospodarski iznimno uspješan mandat, očito je da je gopođa De Kirchener odlučila kako je došlo njeno vrijeme.
Pod utjecajem ljevičarskog studentskog pokreta
Mnogi je uspoređuju s još jednom argnetinskom ikonom, Evitom Peron, a neki i s bivšom američkom prvom damom Hillary Clinton. Cristina odbacuje usporedbe s potonjom i divi se Eviti tvrdeći da je ona bila nadahnuće za sve žene u Argentini.
Cristininu političku karijeru oblikovala je pripadnost lijevom krilu studentskog pokreta Peronističke stranke 1970-ih godina.
- Ušla sam u politiku kad je bilo gotovo nemoguće biti disident, jer je to bilo zabranjeno - rekla je Cristina Fernandez.
Za svoja politička stajališta kaže kako su pod utjecajem ljevičarskog aktivizma iz turbulentnih 70-ih, kada je bila na studiju prava gdje je i upoznala sadašnjeg muža Nestora.
- Željeli smo promijeniti svijet. Sada smo realni i samo želimo promijeniti zemlju - ističe Cristina.
Zalaže se, kako sama kaže, za siromašne i niže slojeve društva, državni intervencionizam i socijalnu pravdu. Njen muž osobito je popularan zbog gospodarskog oporavka zemlje koji je nastupio za vrijeme njegova mandata, a nakon velike gospodarske krize s kraja 90-ih. Ovogodišnja stopa rasta iznosi 8.5%, a prva dama tvrdi kako se svojom socijalnom politikom ne suprotstavlja profitu velikih kompanija, već ih samo želi potaknuti na veću socijalnu osjetljivost.
Žena i političarka
La Penguina ili La Fahionetta, kako ju zovu zbog zaluđenosti modom i izgledom, vodi s 45% glasova ispred svoje suparnice, također pravnice Elise Carrio koja joj parira jedino u Buenos Airesu, dok u ostatku zemlje Cristina premoćno vodi.
Od 1989. godine bila je guvernerka provincije Santa Cruz, a od 1995. izabrana je u Senat. Kao glavnu razlika između Hillary Clinton i sebe, Cristina navodi kako je ona imala karijeru i prije nego joj je muž postao predsjednik, a Hillary je tek tada postala poznata. No, ističe kako ju poštuje kao ženu i političarku. Kad joj je muž zasjeo u predsjedničku fotelju Cristina je postala neslužbeni ambasador muževe vlade. Imala je utjecaj na sve njegove odluke, a njen odlučan nastup omiljen je najviše među građanima s nižim primanjima. Jednako odlučno Cristina se obračunava s kritičarima koji optužuju kako su Kircheneri postali monarhija i kako bez muža ne bi mogla ovako napredovati.
- Naše društvo treba što više žena na položajima koje donose odluke i u poduzetničkim područjima. Mi uvijek moramo proći dvostruki test: prvo da dokažemo kako, iako smo žene nismo idioti i drugi, test koji svi moraju proći - kaže prva dama Argentine.
Političke suparnice prozivaju je zbog njene opsjednutosti izgledom i tvrde kako zanemaruje svoje dvoje djece, sina Maxima i kćer Florenciu zbog karijere, no to nimalo ne utječe na njenu popularnost. Siromašni slojevi i radnička klasa nadaju se da će nastaviti politku svog muža zahvaljujući kojoj su milijuni Argentinaca našli posao.
Najbolja predstavnica Argentine
Analitičari očekuju da će kao predsjednica Cristina Fernandez voditi aktivniju vanjsku politiku za razliku od muža koji nije volio putovanja. Nije tajna da su južnoamerički vođe, poput venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza, oduševljeni njenom pojavom, a ima i vrlo dobre veze sa SAD-om. Iako ekonomija cvijeta, Cristina će se morati nositi s problemima poput manjka energenata, sve manjeg proračunskog viška i visoke inflacije. No, prva dama Argentine već je pokazala da prepreke za nju ne postoje. Praktički je dobila izbore, unatoč nekonvencionalnom vođenju kampanje, s 54 godine izgleda kao model, a njeno vrijeme tek dolazi.
OPORAVLJENA NAKON FINANCIJSKOG SLOMA, ARGENTINA BIRA PREDSJEDNIKA(CU)
ZAGREB, 25. listopada 2007. (Hina) -
Argentina, koja je nakon financijskog kraha 2001., uspjela ostvariti začudan gospodarski rast, u nedjelju bira nasljednika predsjedniku Nestoru Kirchneru, a najviše izgleda u pobjedu ima njegova supruga koju mediji rado uspoređuju s njezinom američkom kolegicom Hillary Clinton.
Po eleganciji, skupoj odjeći i opsesiji izgledom, 54-godišnja Cristina Fernandez de Kirchner podsjeća na argentinsku ikonu Evu Peron, obožavanu i 55 godina nakon smrti, ali ne krije divljenje prema senatorici Clinton koja želi postati kandidatkinja demokrata za predsjedničke izbore u Sjedinjenim Državama.
Predizborne ankete govore da će Fernandez, iz kruga peronista (lijevi centar) kojemu pripada i njezin suprug, kao i bivši predsjednik Carlos Menem, pobijediti u prvome krugu 28. listopada.
Drukčijem ishodu nada se parlamentarna zastupnica Elisa Carrio, kojoj ankete prognoziraju od 14,5 do 17 posto glasova.
Prema argentinskom izbornom sustavu u prvome krugu pobjeđuje kandidat s 45 posto prikupljenih glasova ili 40 posto ako je sljedeći kandidat dobio barem 10 posto manje.
Odlična govornica, rezolutna i autoritativna Fernandez diskretno naznačuje reforme, no najviše obećava nastavak politike svoga supruga čiji se mandat poklopio s izlaskom Argentine iz najveće krize.
"Novost promjene jest da ću ići u istome smjeru", ali jačat ću akumulaciju i "društveno uključenje" (siromašnih slojeva) poručuje Fernandez čiji je glavni izborni adut, slažu se analitičari, kontinuitet vladavine njezina supruga obilježene snažnim rastom.
Najpoznatija rečenica Elise Carrio (49), koju analitičari svrstavaju u lijevi centar, ali se ona izjašnjava liberalnom kršćankom, jest "Vlada (Nestora Kirchnera) pokazuje korumpiranost 100 posto".
Odvjetnica porijeklom iz radikalne obitelji protivne peronistima, Carrio se drugi put natječe na predsjedničkim izborima i u želji da se pomakne udesno u svoj krug je privukla i ljude s desnog centra.
Popularnost je stekla obećanjem borbe protiv korupcije, obećanjem transparetnosti i smanjenja jaza između siromašnih i bogatih.
"Političarima ne treba vjerovati", poručio je u kampanji Roberto Lavagna, kojega drže ocem gospodarskog oporavka nakon krize 2001.
Ekonomist Lavagna (65), obećava čvrsto gospodarstvo uz stvaranje radnih mjesta i smanjenje inflacije, a vladi, čiji je član bio do 2005., zamjera da je izgubila smjer i uništila gospodarske uspjehe iz prethodnih godina, da manipulira brojkom inflacije i da se nije dovoljno borila protiv socijalne nejednakosti.
Biračima je privlačno njegovo obećanje gospodarskog oporavka i vještina pregovaranja s financijskim institucijama u restrukturiranju argentinskog duga, no teže će ih uvjeriti u svoje političke sposobnosti.
Ricardo Lopez Murphy (56), jedini kandidat desnog centra na izborima, obećava stvarati radna mjesta i jednake mogućnosti za sve, veću transparentnost u upravljanju i prioritet u borbi protiv nesigurnosti radnih mjesta.
Ekonomist Lopez Murphy ima dugu sveučilišnu i paralelnu politiku karijeru, no izuzetno je kratko bio ministar obrane i gospodarstva u vladi predsjednika Fernanda de La Rue te kandidat na predsjedničkim izborima 2003.
Ukupno se natječe 14 kandidata, ali na 16 lista zato što se na tri liste natječe Jorge Sobisch, koji vuče hrvatsko podrijetlo, kao što je i predsjednik Nestor Kirchner (po majci). Sobisch je nekim skandalima obilježen guverner Neuquena, grada s 250.000 stanovnika u Patagoniji, regiji u kojoj živi pet posto od 40 milijuna Argentinaca, ali bogatoj plinom i vodom te pojedinci zagovaraju njezino otcijepljenje.
Argentina na 2.766.890 četvornih kilometara općenito obiluje prirodnim bogatstvima, obrazovanim stanovništvom, poljoprivrednim sektorom okrenutim izvozu i raznorodnom industrijom, no iako je prije stotinu godina bila jedna od najbogatijih država, glavninu 20. stoljeća proživjela je u gospodarskim krizama, visokoj inflaciji, gomilanju vanjskog duga i fiskalnog deficita, bijega kapitala iz zemlje i nepovjerenju stranih ulagača.
Godine 2001., Argentina je doživjela financijski krah iz kojeg se uspjela izvući i danas bilježi začudan rast od 8,5 posto (2006.), ali oporavak ostaje krhak zbog inflacije koja se počela vraćati 2005., te nepovjerenja ulagača, tvrde ekonomisti.
Danas Argentina ima BDP po glavi stanovnika od 15.200 USD, a od 2003. je uspjela povećati BDP za oko 45 posto, uvesti reda u javne financije i početi otplaćivati vanjski dug od 81,8 milijardi dolara.
Nezaposlenost je pala ispod 10 posto nakon 20 posto u jeku krize, no siromaštvo, koje je 2002. zahvatilo polovicu stanovništva i dalje pogađa 30 posto Argentinaca.
Napredak Argentina duguje procvatu izvoza svojih poljoprivrednih sirovina: soje, kukuruza i žita, kojih je najveći proizvođač u svijetu, ali da bi privukla ulagače nova vlada mora učvrstiti njihovo povjerenje, stv oriti povoljniju klimu za investicije. Jedan od pokazatelja promjena bilo bi brzo zaključenje sporazuma s Pariškim klubom za otplatu dijela argentinskog duga od 6,5 milijardi dolara.
CARACAS - Oko 20.000 venezuelanskih studenata prosvjedovalo je danas u Caracasu protiv predsjednika Huga Chaveza i njegova prijedloga ustavnih reformi koje bi ograničile građanske slobode.
Studenti, koji su izvikivali parole “reforma ne, demokracija da”, na policiju su bacali boce i kamenje, a interventna policija i Nacionalna garda uzvraćali su suzavcem. U jednom su trenutku izbili sukobi prosvjednika s manjom skupinom koja se okupila u znak potpore Chavezu, a vođa studenata Stalin Gonzales rekao je da je najmanje pet studenata lakše ozlijeđeno.
Nekoliko stotina pripadnika interventne policije i Nacionalne garde zaustavilo je studente dvije ulice od Nacionalne skupštine koja ovih dana planira usvojiti 67 amandmana na Ustav: 33 je zatražio predsjednik Chavez, a zastupnici su dodali još 35. Usvoji li Skupština sve amandmane, vlada će dobiti kontrolu nad središnjom bankom, stvorit će se novi oblici društvenog vlasništva, a Venezuela bi se definirala kao “socio-ekonomski režim”, utemeljen na socijalističkim i humanističkim principima te “pravednoj raspodjeli bogatstva”.
Mandat predsjednika produljio bi se sa šest na sedam godina, a ograničenja na broj mandata bi se ukinula te bi se Chavez, kojemu treći mandat istječe 2012. godine, mogao kandidirati koliko god puta želi, ali i formirati nove provincije ili ukidati postojeće, imenovati njihove vlasti i unapređivati pripadnike oružanih snaga.
Studente i aktiviste za ljudska prava najviše brine amandman prema kojemu bi predsjednik, proglasi li izvanredno stanje, mogao ukinuti dio građanskih prava te, primjerice, uhićivati građane bez ikakvih optužbi.
Na dodatno promišljanje o tom amandmanu ovaj je tjedan pozvao i javni pravobranitelj German Mundarain, Chavezov blizak saveznik, a i katolički lideri upozorili su da bi takve promjene kršile osnovna ljudska prava. - Oni tvrde da su reforme moralno neprihvatljive. Oni su ti koji su moralno neprihvatljivi - rekao je Chavez na kritike katoličkih lidera. Postrojbe Nacionalne garde danas su ipak sprovele skupinu od osam predstavnika studenata u Nacionalnu skupštinu gdje su zastupnicima predali dokument sa svojim zahtjevima.
Kongresnik Calixto Ortega, koji se smatra Chavezovim pristašom, za državnu je televiziju rekao da će prigovori studenata biti uzeti u obzir pri odlučivanju o reformama za koje Chavez tvrdi da su demokratske i nužne radi ubrzanja prijelaza Venezuele u socijalistički sustav.
Kongresnik Calixto Ortega, koji se smatra Chavezovim pristašom, za državnu je televiziju rekao da će prigovori studenata biti uzeti u obzir pri odlučivanju o reformama za koje Chavez tvrdi da su demokratske i nužne radi ubrzanja prijelaza Venezuele u socijalistički sustav.
BOLIVIJSKE ĆE PROSTITUTKE ZBOG ZATVARANJA STRIPTIZ-BAROVA ŠETATI GOLE ULICAMA
Zbog zatvaranja noćnih stiptiz-barova, pedesetak bolivijskih prostitutki i stiptizeta odlučilo je u znak protesta ulicama El Ata hodati potpuno gole. Na taj način žele pokazati svoje nezadovoljstvo najavljenom mjerom.
Cijela je situacija ironična jer su mještani do sada plaćali kako bi djevojke vidjeli gole, a sada će to moći besplatno, kada gole ljepotice izađu na ulice. Osim ovog protesta, najavile su i štrajk glađu, ako se njihovi barovi ponovno ne otvore.
"Sve smo se testirale na HIV/AIDS i sada ćemo štrajkati glađu", rekla je voditeljica prosvjeda prostitutki u lokalnoj klinici za AIDS, gdje prijateljice noći odlaze na pregled, a sada su je okupirale, prenosi Metro.co.uk.
One smatraju da se vlada El Atoa na pogrešan način želi riješiti prostitucije jer je bolji način da se pobrine za njihovu djecu i pronađe prostitutkama drugi posao. Još prošloga tjedna mnogi stanovnici EL Alta prosvjedovali su ispred 32 gradska striptiz-bara, prisilivši tako lokalne vlasti da ih zatvore jer su oni legla kriminala i loše utječu na djecu. Prema neslužbenim podacima, u El Altu radi 400 do 500 prostitutki.
Još od starih Inka vjerujemo da ničemo iz tla, baš kao sjeme – da život u ovom hirovitom domu obećava obilje ili izmicanje tla pod nogama. Zemlja nas hrani. Ili uništava. Mi smo ujedno i blagoslovljeni i prokleti nasljednici nemilosrdne i darežljive zemlje.
Možda su upravo zbog toga Inke toliko voljeli sunce, Maje gradili stube do neba, a konkvistadori se verali brdima da zabodu svoja raspela u tlo na visinama. Želimo se osloboditi zemljina zagrljaja. Raširiti krila. Letjeti. Gledati očima kondora.
Zamislite onda ovu rođenu Peruanku, što se najudobnije osjeća na čvrstom tlu, u ekspediciji fotografa koji njezin dom istražuje iz zraka. Upravo sam se u toj situaciji zatekla jednoga jesenskog dana strepeći za život u stražnjem dijelu zrakoplovčića koji se hrabro borio sa zračnim strujama.
Letjeli smo preko zelenog kanjona Callejón de Huaylas, koji presijeca dva planinska masiva – veličanstvene, snijegom prekrivene Bijele Kordiljere i krivudavi, smeđi hrbat Crnih Kordiljera. To je kolijevka jedne od najstarijih poznatih peruanskih civilizacija, kulture Chavín, na čija se visokorazvijena znanja o poljodjelstvu nadovezala kasnija izvanredna kultura Moche, kao i Inke. (Inke će poslije svoj visoki dom u Andama nazivati Qosqo: pupkovina svijeta.) Callejón se također nalazi na planinskom lancu koji se može pohvaliti jednim od najviših vrhunaca u cijeloj Južnoj Americi: spektakularnim Nevado Huascaránom, čiji vrh visok 6770 metara suvereno gospodari dolinom u kojoj snijeg i led naizmjence hrane i uništavaju sav život pod sobom.
Latinska Amerika obiluje takvim paradoksima. Žudimo reći posjetiteljima da naša zemlja obiluje raznovrsnim krajolicima – obalama, pustinjama, prašumama, planinama, močvarama, arhipelazima – jasno razdvojenima ali često međusobno vrlo blizu. Bijeli vrhunci Anda nisu daleko od nepropusnih krošnja Amazonije, gdje tlo prašume u studenom poplavi voda, prisilivši jaguare da plivaju s amazonskim riječnim dupinima. Tek na 1500 metara visine shvatila sam koliko su ti krajolici zapravo bliski i međusobno povezani. Nekoliko minuta u zraku može vas odvesti od vječnog proljeća obalnih predgrađa Lime do vjetrovite pustinje Chan Chana, nekoć ponosne tvrđave naroda Chimú; ili od neumoljivih stijena koje su svladavali konkvistadori do zelenih dolina Cajamarce. Sve je prepleteno. Sve je jedno.
I unatoč povijesti koja se tu dolje odvijala, unatoč patnji koja još uvijek harači tim krajem, pogled odozgo miran je i spokojan – a tlo koje otkriva jedinstveno je i cjelovito. To je, ne mogu se oteti pomisli, Latinska Amerika kakvu je zamišljao južnoamerički revolucionar Simón Bolívar, prostrana zemlja ujedinjena kralježnicom Anda i zamršenim krvožilnim sustavom koji teče iz tamnoga amazonskog srca. U toj Americi ne postoje granice. Ne postoje nacionalnosti. Jedna se regija pretapa u drugu, naselja i gradovi pojavljuju se i nestaju s vidika, doline se stapaju s planinama, a snjegovi se s visina spuštaju i napajaju smaragdne šume.
Bolívarov san o ujedinjenom području, mjestu gdje bi se sve nacije spojile da stvore jači narod, nije zaživio. Umro je u izgnanstvu, omražen i bez prebijene pare, a Latinska je Amerika krenula dalje u svoj svojoj prekrasnoj različitosti.
Pa ipak, nije samo Bolívar sanjao o Latinskoj Americi. Tu je, na kraju krajeva, sve sagrađeno na snovima. Neustrašivi moreplovci Alacaluf iz Ognjene zemlje i meksički Azteci kovali su snove o veličini i, nakon dosta truda, dosegli je. To su učinili i domišljati Moche, Maje, i Inke. A kada je Španjolska glad krenula zapadno, sva je Europa maštala o čudesima koja bi je obogatila. Latinska je Amerika vrlo brzo postala predmetom masovne žudnje. Istraživači 15. stoljeća zamišljali su zemlju u kojoj žive Pigmejci, Kiklopi, krvožedne ratnice i mrzovoljni psoglavi ljudi. Dočaravali su si svijet koji vrvi nadnaravnim. Izvor vječne mladosti. Raj na Zemlji. Zlato...
ARGENTINA: PRVI SVEĆENIK OSUĐEN ZA ZLOČINE TIJEKOM DIKTATURE
LA PLATA, 10. listopada 2007. (Hina/AFP) -
Argentinsko pravosuđe osudilo je u utorak katoličkog svećenika na doživotnu zatvorsku kaznu zbog kršenja ljudskih prava počinjenih tijekom vojne diktature (1976.-83.), što je presedan u povijesti zemlje.
Presudu je popratilo odobravanje prisutnih u malenoj dvorani suda u La Plati, 57 km od Buenos Airesa, gdje je suđenje počelo 5. srpnja. Predstavnice Majki s Trga Mayo, organizacije koju su tijekom diktature osnovale majke "nestalih", ustale su čim su saznale presudu kako bi izrazile zadovoljstvo.
Nekoliko sati ranije, odvjetnici nekadašnjeg policijskog kapelana pokrajine Buenos Aires, gdje se nalazi La Plata, zatražili su njegovo oslobađanje, ocjenjujući nedovoljnima dokaze o njegovoj krivici. Svećenik Cristian Won Vernich odgovarao je na optužbe o suučesništvu u sedam ubojstava, 31 slučaju mučenja i 42 otmice u pokrajini Buenos Aires. Optužba i tužiteljstvo sa svoje su strane zahtijevali u ponedjeljak doživotni zatvor za tog svećenika, uhićenog 2003.
Nekadašnji policijski kapelan, neko vrijeme sklonjen u Čileu, bio je suradnik i ispovjednik šefa policije te pokrajine Ramona Campsa, jednog od glavnih krvnika vojne diktature.
Osnivanje Banco del Sur inicirao je predsjednik Venezuele Hugo Chavez
Sedam južnoameričkih država dogovorilo je osnivanje regionalne banke za razvoj Banco del Sur. Njezino osnivanje inicirao je venezuelski predsjednik Hugo Chavez kako bi proširio regionalnu trgovinu i razvoj iz isključivo južnoameričkih izvora. Chavez, brazilski predsjednik Luiz Inacio Lula da Silva i predsjednici Argentine, Bolivije, Ekvadora, Paragvaja i Urugvaja banku će otvoriti 3. studenog u glavnom gradu Venezuele Caracasu, navodi se u "Deklaraciji iz Rio de Janeira" koju su potpisali dužnosnici ministarstava financija iz sedam zemalja. "Banco del Sur za Jug predstavlja početak novog financijskog projekta", rekao je Rodrigo Cabezas, venezuelski ministar financija reporterima u Rio de Janeiru dodavši kako ovaj projekt neće biti na usluzi drugim državama.
Chavez je predložio osnivanje banke kako bi se regija suprotstavila utjecaju Sjedinjenih Država u Latinskoj Americi. Osim toga, banka će služiti i usmjeravanju naftnih profita od rekordno visokih cijena nafte u financiranje programa socijalnog i ekonomskog razvoja. Brazil se suprotstavljao ideji da se banka iskoristi kao alternativa Međunarodnom monetarnom fondu, a protivi se i korištenju fondova banke kao podrške valutama. "Lula i Brazil nisu socijalisti kao Chavez, već su pod pritiskom brazilskih kompanija koje uvelike posluju u Venezueli kako bi održavale dobre odnose", rekao je Jose Botafogo, bivši brazilski veleposlanik i čelnik brazilske udruge za međunarodne odnose dodavši kako Brazil radije ne bi imao novu banku, no voljan ju je prihvatiti ako je to prava banka, a ne samo neki Chavezov socijalni program.
O pitanjima iznosa kojim će svaka zemlja sudjelovati u banci te kako će se povećavati dodatni kapital raspravljat će se u roku od 60 dana od svečane ceremonije potpisivanja u Caracasu, rekao je Guido Mantega, brazilski ministar financija. Prema dogovoru, svaka će zemlja imati jednak glas u upravnom odboru banke. Očekuje se da bi se banci mogli pridružiti i Čile, Peru, Kolumbija, Surinam i Gvajana.
Piše: Ante Raić
Centar za politološka istraživanja, Zagreb
Studeni 2006.
Južna Amerika, naročito njen sjeverni dio, u zadnjih je godinu dana privukao veliku pozornost svjetskih medija. Uz već uobičajene poteze venecuelanskog predsjednika Huga Chaveza, jednog od najvećih protivnika administracije američkog predsjednika Busha, svijet s velikim zanimanjem prati događanja u Boliviji, otkad je u siječnju za predsjednika izabran Juan Evo Morales Ayma.
1. Bolivija jučer
Morales je na veliku scenu stupio na predsjedničkim izborima u lipnju 2002. godine. Bivši predsjednik Gonzalo Sánchez de Lozada dobio je 22,5% glasova, a u drugi krug se plasirao i Morales "odvjetnik koke i vođa autohtonog stanovništva", čelnik Pokreta prema socijalizmu (MAS), sa samo 700 glasova više od populista Manfreda Reyesa Ville.
Kako bi shvatili okolnosti u trenutku kada je Morales preuzeo vlast, u siječnju, moramo se vratiti malo unatrag, barem jedan mandat. Najvažniji potez predsjednika Lozade bila je "kapitalizacija", koja je značila da su strani investitori kupovali 50-postotni vlasnički udio i kontrolu nad javnim poduzećima – naftnim korporacijama, telekomunikacijskim tvrtkama, avioprijevoznicima, željeznicama i elektroenergetskim sustavom – a zauzvrat su bili dužni ulagati u zemlju.
No, četiri godine recesije, napeta fiskalna situacija i raširena korupcija unutar vlade uzrokovale su proteste, te se Lozada povlači s mjesta predsjednika i odlazi u kvazi-azil u SAD. Naslijedio ga je potpredsjednik Carlos Mesa, koji je obećao raspisivanje referenduma o izvozu bolivijskog prirodnog plina. Obećanje je ispunio, a narod se odlučio za razvoj sustava za iskorištavanje prirodnih bogatstava i porez od 51% na iskorištavanje plina. Iako Mesini planovi nisu bili loši, pratili su ga problemi s kojima se suočavala svaka vlada - podijeljenost u društvu, radikalna opozicija predana izvan parlamentarnim načinima borbe i rastući fiskalni deficit.
Kada se 6. lipnja 2005. okupilo 80 tisuća ljudi koji su tražili nacionalizaciju plinovoda i ravnopravnu zastupljenost autohtonog stanovništva (trećina ukupnog stanovništva) u vlasti, Mesa je odstupio. Prosvjednici su blokirali ceste prijeteći da će sve "corbaterose" (ljude u odijelima i kravatama) izbaciti iz zemlje. Do građanskog rata ipak nije došlo. Predsjednikom je postao predsjednik vrhovnog suda koji je obećao nove izbore.
2. Danas
Na predsjedničkim izborima u prosincu 2005. narod Bolivije se odlučio za Juana Eva Moralesa, i to s najuvjerljivijom većinom (54%) u povijesti. Prije službene inauguracije, prošao je indijanski ritual zakletve na arheološkom nalazištu Tiawanaku i tamo najavio "kraj pola tisućljeća kolonijalizma i početak nove ere nezavisnosti". Razlog nadmoćnoj pobjedi bila su obećanja o smjeni tradicionalne političke klase u zemlji i jačanje siromašne većine.
Dosada je proveo dvije od tri svoje velike inicijative. Nakon što je u ožujku proglasio 50-postotno povećanje minimalne plaće (sada iznosi oko 67 eura), u svibnju je nacionalizirao kompletan energetski sustav, što bi trebalo udvostručiti godišnje prihode države. Učinio je to tako što je istovremeno poslao vojsku na 56 plinskih postrojenja u zemlji, kao i u dvije rafinerije u vlasništvu kompanije Petrobras. Sve strane tvrtke su dobile rok od 180 dana da potpišu nove ugovore s vladom prema kojima predaju većinski vlasnički udio i 82% (!?) profita vladi. Rok je istekao, a sve su tvrtke ugovore i potpisale.
Najveći problem pred Moralesom leži u tome što Brazil uvozi dvije trećine prirodnog plina iz Bolivije kroz skupi plinovod koji je u rukama polu-privatnog Petrobrasa, proizvođač i kupac su jako povezani. Petrobras najavljuje povećanje proizvodnje u Brazilu, tako da do 2011. više neće imati potrebu za plinom iz Bolivije. Olakotna okolnost za Moralesa leži u činjenici da su prirodni izvori danas na puno većoj cijeni nego za vrijeme prijašnjih nacionalizacija.
Drugi dio plana je ostvaren u kolovozu, kada je Morales osnovao ustavotvornu skupštinu sa zadaćom izrade novog ustava, koji će osigurati veća prava za autohtono stanovništvo. Treći dio njegovog velikog plana je legalizacija uzgoja koke, koju mnogi Bolivijci smatraju integralnim dijelom svoje kulture. Morales obećava borbu protiv kokaina, ali i promicanje legalnog tržišta lišća koke i izvoz legalnih proizvoda od koke. Od preuzimanja vlasti, njegove kontroverzne strategije potaknule su rasne i gospodarske tenzije između ameroindijanskog stanovništva sa zapadu Anda i neautohtone populacije iz istočnih nizina. Politika u vezi s uzgojem koke, planovi o ograničavanju inozemnih ulaganja i povezivanje s ljevičarskim vladama Venecuele i Kube osigurale su mu nadimak "najveće noćne more SAD-a".
3. Prekjučer - pogled unatrag
Bolivija je u sličnoj situaciji bila i prije pola stoljeća, 1952. godine, kada prva prva politička stranka, ljevičarska Movimiento Nacionalista Revolucionario (MNR), pod vodstvom Victora Paza Estenssora dolazi na vlast. MNR je uspostavio snažne veze sa sindikatima u bolivijskim rudnicima, tada praktično jedinim izvorima nacionalnog blagostanja. Nakon dolaska na vlast, odmah je nacionalizirao velike poljoprivredne površine u središtu zemlje i podijelio ih Indijancima – i dao im pravo glasa. Također, nacionalizirao je rudnike kositra, s obzirom da su rudnici srebra već bili eksploatirani. No, s obzirom na to da su tri najveće tvrtke koje su se bavile iskopavanjem kositra imale prihod veći od države, jasno je koliko je taj potez bio značajan. MNR je punih 12 godina bio na vlasti, kada ga je zbacila vojna hunta.
Da revolucionarne metode u Boliviji nisu ništa novo, dokaz su i raniji događaji. Kako ne bismo išli sve do 1825. godine, oslobađanja od Španjolske vlasti pod vodstvom Simona Bolivara, vraćamo se samo do sredine šezdesetih, kada su se na vlasti (sve do 1985. i povratka Estenssora) smjenjivale vojne vlade. Život seljaka i radnika bio je toliko loš da je poznati revolucionar Ernesto Che Guevara odabrao upravo Boliviju kao zemlju kojoj je najpotrebnija revolucija. No, u 11 mjeseci, koliko je proveo u ovoj zemlji nije uspio napraviti mnogo, a tada ga vojska ranjava, a kasnije i strijelja.
Malo svježiji primjer datira iz proljeća 2000. godine, kada dolazi do protesta zbog privatizacije vodoopskrbnog sustava u pokrajini Cochabamba. Naime, tri godine ranije vlada je prodala vodoopskrbni sustav tvrtki Aguas del Tunari, konglomeratu na čijem je čelu bila korporacija Bechtel. Kako im je ugovor dopuštao da ulažu isključivo novac prikupljen naplatom, cijene vode su dramatično porasle. Zabranili su uzimanje vode iz javnih česmi, kao i – sakupljanje kišnice! Pobunjeni narod proteste je okončao preuzimanjem vlasti u gradu. Banzer šalje vojsku, a pobunjenicima se pridružuje policija, koja koristi priliku – za štrajk i traženje većih plaća. Vlada je na kraju popustila i poništila ugovor s Bechtelom.
4. Bijeg Bolivije iz "ralja globalizacije"
Globalizacija i neoliberalni gospodarski principi u Boliviji su odbačeni. Kako kaže Morales u intervjuu magazinu "Time", "to jednostavno nije bilo rješenje za naš narod" i navodi primjere Venecuele i Argentine, koje su u potpunosti protiv globalizacije, a njihove ekonomije svejedno rastu. "Globalizacija stvara ekonomsku politiku u kojoj nas transnacionalni gospodari preuzimaju, što rezultira siromaštvom i nezaposlenošću. Smatram da će se rezultati nacionalizacije u Boliviji uskoro biti očiti – a potom će svaka zemlja htjeti nacionalizirati svoje energetske resurse." – izjavio je Morales za "Time".
U svjetskim razmjerima, očito je nastojanje Moralesove vlade da se odmakne iz sfere utjecaja SAD-a, koji je tradicionalni "vladar" obiju Amerika. Osim regionalnog povezivanja s istomišljenicima, Juan Evo je "pokazao" zube SAD-u povezujući se s Kinom. Jedan od prvih poteza nakon dolaska na vlast bio je dvodnevni put u Peking – zbog dogovora o razvoju iskorištavanja plina. Naime, u Boliviji se nalazi druga najveća zaliha prirodnog plina u Južnoj Americi, a Kinezi su idealan partner. Jer, kineske potrebe su goleme (procjenjuje se da će u idućih četvrt stoljeća kineske potrebe porasti za 220%), a zasigurno će imati razumijevanja za nacionalizirani energetski sektor, a vjerojatno se neće miješati u unutarnju politiku – što se za SAD nikako ne bi moglo reći.
Ne radi se samo o plinu. Kada su ga novinari pitali kako će se suprotstaviti američkom nezadovoljstvu njegovim potezima, poput dekriminalizacije koke, Morales je kao iz topa odgovorio da postoje druge vlade koje su mu spremne pomoći. I kao primjer naveo Kinu. Kina je pomogla i susjednoj Argentini – koja izvozi soju u vrijednosti od 2,5 milijarde dolara godišnje. A to im je omogućilo da početkom 2006. godine vrate dug od 9 milijardi dolara Međunarodnom monetarnom fondu. A to im je pak omogućilo da se othrvaju diktatu MMF-a, u kojem najveći utjecaj ima – pogodili ste - SAD.
S obzirom na povijest prepunu državnih udara i protuudara, najvažniji Moralesov cilj je poboljšati uvjete života stanovništva. Povećavajući minimalnu plaću u tome je zasada uspio. No, ukoliko se Bolivija zadrži na iskorištavanju rudnih bogatstava i ne počne razvijati modernije grane gospodarstva, teško da može računati na dugoročniji prosperitet. A takav scenarij, s obzirom da većinu stanovništva sačinjava relativno slabo obrazovano autohtono stanovništvo, teško je očekivati.
Ahamdinedžad obećao Boliviji milijardu dolara, suradnja s Venezuelom
LA PAZ/CARACAS, 28. rujna 2007. (Hina/dpa) -
Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad obećao je milijardu dolara pomoći za razvoj bolivijskog gospodarstva, kao i da će tješnje raditi i boriti se protiv imperijalizma s čelnicima Bolivije i Venezuele, tijekom posjeta La Pazu i Caracasu.
Bolivijski predsjednik Evo Morales i Ahmadinedžad potpisali su na sastanku u četvrtak sporazume o suradnji na području industrije nafte i plina, rudarstva i poljoprivrede.
"Želim reći jasno i glasno da su iranski narod i vlada uvijek uz narod i administraciju Bolivije", rekao je iranski predsjednik na konferenciji za novinare.
Posjet Ahmadinedžada Boliviji također je formalizirao ponovnu uspostavu odnosa između dviju zemalja.
Tijekom posjeta iranskog predsjednika Venezueli u četvrtak kasno navečer potpisani su sporazumi na području petrokemije i proizvodnje automobilskih dijelova.
Hugo Chavez, predsjednik Venezuele, nazvao je svog iranskog kolegu "velikim borcem protiv imperijalizma i borcem za mir".
Ahmadinedžad je govorio o "kraju razdoblja eksploatacije i imeprijalizma" kao i o "jasnim znacima buđenja i revolucije koja će ujediniti različite narode svijeta".
Bolivija i Iran traže pravo na nuklearnu energiju
LA PAZ, 27. rujna 2007. (Hina/AFP) -
Bolivijski predsjednik Evo Morales i iranski kolega Mahmud Ahmadinedžad u zajedničkoj su izjavi potpisanoj u četvrtak u La Pazu istaknuli pravo svojih zemalja na iskorištavanje nuklearne energije u civilne svrhe.
U izjavi stoji da "Bolivija i Iran podupiru pravo svojih zemalja da razvijaju nuklearnu energiju u okviru sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja", naglašavajući da se radi o načinu na koji se "znakovito može doprinijeti gospodarskom i tehnološkom razvitku dviju zemalja".
Ahmadinedžad je s Moralesom potpisao niz gospodarskih sporazuma , a predviđen je i mehanizam redovitih političkih konzultacija.
Bolivijska oporba smatra da je Ahmadinedžadov posjet usmjeren na nalazišta urana u Boliviji.
Argentina domaćin nogometnog prvenstva u duginim bojama
BUENOS AIRES, 25. rujna 2007. (Hina/DPA) -
Argentinski glavni grad će ovaj tjedna ugostiti jedno neobično prvenstvo, Svjetsko prvenstvo u nogometu za homoseksualce, koje se po prvi put u svoj desetogodišnjoj povijesti, održava u južnoj Americi.
Iako razina igre u Parque Sarminetou, gdje će se igrati utakmice između 28 ekipa, možda neće uvijek biti najbolja do subotnjeg finala, sudionici ističu da su na prvenstvo došli prvenstveno radi druženja, dok je proglašavanje pobjednika i dodjela trofeja sporedna stvar. U slučaju da nije jasno o kakvom se prvenstvu radi, glazba koja će otvoriti turnir za 28 ekipa u ponedjeljak, Madonnina je pjesma "Hung Up."
"Tu se radi zapravo o prijateljstvu, izlaženju i zabavljanju. Mi samo uživamo", kazao je jedan od sudionika David, branič u londonskim Titansima.
I dok iskusne ekipe iz Europe, Kanade i SAD-a inzistiraju na rekreacijskom apsketu ovog neobičnog prvenstva, južnoameričke ekipe, koje su debitanti na ovom prvenstvu - inzistiraju na sportu.
"Nama je igra važnija od zabave. Uzbuđeni smo jer prvi put sudjelujemo na ovakvom događaju", kazao je Čileanac Rolando Munoz.
I dok neki argentinski igrači igraju u argentinskim klubovima, većina ih je tek došla u Buenos Aires i prije početka turnira odmah otišla pogledati nogometnog diva Boca Juniors.
Svi, međutim, žele istaknuti normalan karakter homoseksualne zajednice te pozdravljaju priliku da se slika o homoseksualcima ne povezuje s noćnim klubovima i promiskuitetom.
Većina je ekipa sama platila put, dok su Čileanci bili toliko sretni da im vlada plati sve troškove.
Najstariji homoseksualni nogometni klub je newyorški Ramblers osnovan 1980. godine.
Sudionici Svjetskog nogometnog prvenstva za homoseksualce ističu da su vrlo ponosni što je to natjecanje za homoseksualce, a nogomet smatraju alatom za integraciju u društvo.
