Hvalospjev gluposti https://blog.dnevnik.hr/justthepine

petak, 31.10.2008.

Biti trgovac

U ponedjeljak i utorak sam pohađao "školicu" sa temom "Kako unaprijediti i dotjerati umijeće prodavanja". Moram biti iskren da zaista nisam znao koliko su neki ljudi ušli u pojam trgovanja i što su sve smislili kako bi unaprijedili isto. Koliko se radi na tome da se kupca ili čak potencijalnog kupca psihički "uništi" kako bi kupio to što mi nudimo. Razni stručnjaci trgovine su ponudili informaciju kako kupujemo preko 90% stvari i usluga koje nam zapravo ne trebaju. Toliko nas je potrošačko društvo uzelo. Krenuo sam malo razmišljati i to naravno od sebe. Istina je da se oblačim jednom u godini i nosim te hlače dok se ne poderu. Isto tako stoji kako ja kupujem cipele jednom u tri ili četiri godine (ako ne i rijeđe) i nosam ih dok ih zaista ne poderem. Prije nego ih bacim probam ih popraviti. Meni se dešava da sam nekako tech "manijak". Vidim nešto i odmah mi se u glavi počnu rojiti ideje kamo to staviti, koliko mi to baš sad treba, a u biti ne treba. Svi imamo svoju Ahilovu petu negdje u nekoj trgovini.

Kako sam rekao, trgovina je postala prava znanost. Na nekim primjerima smo zorno vidjeli što znači prodati neke stvari. Čak su nam i "Mućke" bile prezentirane. Delboy je majstor prodaje. Problem mu predstavlja zadržati prihod. Samo obrazlaganje je više nego školsko. U Engleskoj postoje ljudi koji na zahtjev vlasnika trgovina dolaze u te trgovine i prate što se i kako nudi i prodaje. Postoje neka pravila u trgovini koja bi se trebala slijediti i u tom slučaju se garantira uspjeh. Naravno, ne možete svima sve prodati, ali u večini slučajeva se sistem da primjeniti. Uvijek će biti onih koji odskaču iz tih shema, ali kako nam reče "mali od prodaje", kad se ima vremena, svakog se može dotjerati u to stanje da kupi. Nevjerojatno, ali istinito. Na kraju se dođe do zaključka po kojem svakoga više ili manje navodimo do toga što mu želimo prodati (ako dobro slušamo) i još mu to prezentiramo kao njegovu ideju. Odmah sam se sjetio scena iz filma "Moje grčko vjenčanje". Onog taticu koji je bio istini za volju konzerva nad konzervama, lako su smotali svaki put. Samo su mu željenu ideju kroz razgovor prezentirali kao njegovu. Tko to uspije, na milimetar je do uspjeha. Tko je kriv za to? Ljudska taština!

Ta mi je radionica zorno pokazala gdje sam do sada griješio. Možda neki to nisu shvačali kao moje propuste, ali kada sam se vidio na snimci, shvahtio sam da neke stvari moram popraviti i promijeniti. Ne samo kako bi prodao što više toga nego kako bi promijenio i pristup prema ljudima u dućanu. Ništa namjerno nisam radio ili propuštao. Jednostavno čovjek to ne vidi. Nije to nešto drastično, ali je vrlo vrlo bitno. Shvatio sam da s previše moga pričanja jednostavno poneke kupce gušim. Posebno one koji se ne znaju sami izboriti za prostor u "eteru" (kaj mogu kad imam velku labrnju). Na radionici smo imali vježbu prodavanja obične kemijske olovke. Nebi vjerovali koliko je teško prodati jednu olovku. Kada stanete pred čovjeka i trebate mu reći zašto je baš ta olovka najbolja za njega i zašto bi trebao kupiti baš tu. Malo sam pretjerao pa je čovjek htio kupiti odma tri komada. To dakako nije dobro. Uočio sam ja još poneke nedostatke i svakako ću to pokušati ispraviti što je prije moguće.

"Školica" je bila više nego uspješna. Osim što mi je ukazala na moje propuste i slabosti u trgovini, bila je dobra i sa kulinarskog aspekta (ko o čemu, ja o hrani). Nemoguće je za jednog Samoborca ne komentirati to. Hrana je kod tog partnera gdje smo pohađali radionicu bila vrhunska i budimo realni jeftina.
Zamislite si ručak:
- Puretina na pariški (poveći komad mesa)
- Kuhano povrće (mrkva, brokule, karfiol, prokule, krumpir)
- Kupus salata
- Tartar
- Torta od oraha i čokolade
- Pola litre soka
35kn (od prilike...samo manje).

Mislim da jedino jeftinije i bolje jedu u Saboru. Kako smo bili gosti, nama je bilo besplatno. Zadovoljili su me u svim aspketima. I znanjem i hranom. Sada dalje u nove radne pobjede...

srijeda, 29.10.2008.

Zlatni retriver

Nedjelja je zaista bila čudnovat dan. Posla ko salate. Namnožio se još od subote. Nije da sam bio lijen pa u subotu nisam ništa radio, već sam se čisto zadržao oko drugih poslova. Čekalo me i učenje. Ali ne... Pri povratku iz crkve naletjeli smo na jednog zlatnog retrivera kojeg su se neka djeca na cesti bojala, a njihova majka ga tjerala kamenjem. Prvo što nismo mogli povjerovati je bilo to. Nakon tog ih je i dalje slijepo sljedio dok se jednostavno nisu zagubili na horizontu. Prikačio se nama u šetnji. Poigrao se sa nekim njemačkim ovčarom koji je izletio iz dvorišta nekog nemarnog gazde, ali mu ni to nije bilo dovoljno. Nastavio je kaskati za nama. Sve sam si mislio kako će se okrenuti i nazad odakle je došao, ali ništa. Neda se on. Najednom je shvatio kako ne zna gdje je. Tužni pogled, cviljenje... Smrdilo mi je (a nisam stao u govno). Pratio nas je skroz do kuće.

Otvorivši vrata, ušuljao se unutra za nama. Kako su se vrata zatvorila, srušio se na pod i legao uz parapet njemo odmarajući. Definitivno izgubljen pesek. Donjeli smo mu vode, ali nije pio. Vjerojatno jer je prije toga popio pola potoka u kojem se i pošteno namočio. Stavili smo sliku na fejs. I kaj se nije netko javio niti za deset minuta. Frendica od frendice čiji je pas. Izmjenili se brojevi. Nazvali smo malu i rekla je da će doć po psa. Ajde neke koristi od toga kaj neki članovi obitelji imaju fejs (svejedno ne odustajem od toga da ga ne otvaram). Dobio je mesa (u tri navrata), malo tjestenine prelivene saftom i vodu. Sve je smazao dok si reko keks.

Prolazili su sati i meštar se fino udomaćio. Lego je na leđa i tražio da ga se mazi. Prestaneš na trenutak, a kad on fino digne šapu i grabi dok ga ne počneš ponovno timariti. Ako se slučajno ne udostojiš krenuti na taj mig, digne glavu i pozorno te traži. Nema kaj. Prava maza i mustra. Fino su ga njegovi naučili. Izmjenjivali smo se u tri smjene kako bi „gospodin“ imao zadovoljavajući tretman. Već su i susjedi počeli navirivati s pitanjima jel to naš pas?

Prošla su tri sata od kad smo se čuli s ljudima čiji je pas. Jel možete vjerovati da netko tko je izgubio psa i javljeno mu je da je nađen ne dođe tri sata po njega??? Ja nebi vjerovao da to nisam doživio. Da se razumijemo, oni nisu 15km od mene. Kad već nemaš auto, onda dođeš pješke po njega. Očito to ne vrijedi za sve vlasnike pasa. Kako je padala noć, postajalo je sve hladnije vani. Odveli smo ga do ulaznih vrata kako bi se malo ugrijao. Na to se pas posve izbezumio. Postao je opet tužan i dezorijentiran. To je trajalo nekih desetak minuta. Tada je čuo poznati zvuk automobila i odmah je poskočio. Koje je mučenje to bilo dok vlasnici nisu došli. Iako sam bio razočaran s time što su mu to priuštili, bio sam sretan što je pas ipak vraćen u svoj topli dom. Dobro djelo za kraj tjedna.

Savjet vlasnicima pasa... Kupite ogrlicu psu. Na nju natandarite privjesak sa imenom psa i brojem telefona gdje vas se može dobiti. Uvelike ćete olakšati potragu. Naravno, to ide one koji to još nisu napravili.

utorak, 21.10.2008.

SonyEricsson partner dani – dan 3.

18.10.2008
Jutro... Je.. gemište i lijek. Koji kreten!!! Dobra stvar u svemu ovome je što nema kiše i pojavilo se sunce, što me glava ne boli (unatoč svemu od jučer). Grlo me rastura. Ko da sam bio na dvije tekme. I da, 8h je. Popio sam još jednu dozu lijeka i krenuo se malo osvježiti u kupaonu. Doručak je počeo. Idem ja ledo lagano. Siđem u predsoblje, a kad tamo par ljudi. Pajdo Samoborac koji je išao spavat prije mene 2h. Izgleda ko krepana kokoš. Stigao je i kapetan naše ekipe. On i ja još dobro izgledamo (po riječima ekipe iz SE). Na telki je bio dobar vestern, ali nisam mogao opet u krevet. Da sam se lego, zaspao bi ko torba. Pajdaši Samoborci su napravili baš to. Ovaj potonji se bio vratio u sobu, a onaj drugi se nije ni budio. Otišao sam se presvuć u kupaće i fino na bazenček. Krenuo je dio sa welnessom. Čisto opuštanje. Kako sam spavao svega par sati odustao sam od saune. Nije fora da me netko mora vozit na hitnu ili da ona mora dolazit po mene. Bazenček, jacuzzi i poslije masaža. Tko treba više??? Ja nikako. Do pola dva sam bio gotov sa welnessom i otišao sam popiti jedan ness. Našao sam sportske i sjeo se na sunce kao gušter. Polako poručao i oko 16h krenuo nazad.

Cesta je poznata. Samo je kontra smjer. Opet sam vidio velike vjetrenjače (njih nisam spomenuo u prvom danu). Pretpostavio sam kako one služe za proizvodnju struje. Svidjelo mi se to do te mjere da ću se početi malo više aktivirati glede izgradnje takvih i na drugim mjestima (kolko je u mojoj domeni). Budimo realni, takvi su izvori energije ipak najisplativiji. Ponajviše s ekološke strane. Ne razumijem ljude koji se bune radi tih vjetrenjača. Ajde da je elektrana na ugljen u pitanju ili nuklearka. To bi shvatio da nekom smeta. Ali ovo... Nije baš tak blizu ljudi. Bar ne kolko sam ja vidio i skužio. Ne mogu shvatiti kako se netko može opirat izgradnji tih vjetrenjača. Ionako ne mogu biti bilo gdje gdje ima vjetra. Koliko sam ja slušao o tom načinu proizvodnje električne energije, najbitnija je efektivna iskoristivost vjetra. Nije stvar da puhne bura sa Velebita. Bitno je da stalno puše i u pravoj količini. Kad smo kod Velebita... Vozeći se natrag prema kopnu veći dio puta, ta mrga od kamena te prati. Uvijek mi izaziva strahopoštovanje i divljenje. Otišao sam u Zadar umjesto doma. Malo vidjeti kaj ima tamo. Nisam „dugo“ bio. Pri povratku sam definitivno odustao od vožnje autocestom. 100kn je 100kn ma koliko mi šutjeli o tome. Da bude stvar bolja, odlučio sam prijeći preko Velebita. Njegovo ocrtavanje na horizontu me ponukalo da krenem preko njega. Cestu sam već i zaboravio koliko sam puta prošao kroz njega. Prvi puta sam prošao preko novog/starog Masleničkog mosta (crvenog). Tamo sam vidio putokaz za Cerovačku spilju. Još nešto što se MORA vidjeti. Uživao sam u vožnji puštajući si CD s pjesmama Johnnya Cashea i Elvisa. Soft country. Savršene melodije za savršeno okruženje. Samo što nisam na konju bio (a volio bi i tako zapaliti prema Slavoniji i moru). Kada sam se počeo uspinjati na Velebit počela je pjesma Riders in the sky. Uf...ne da sam zapjevao. U Korenici me dočekalo spuštanje temperature. 3 stupnja celzijusa. Prije Velebita sam bio na 20. Ljudi u kapama i šalovima s rukavicama na prstima. Brrrrrrr... Jel to zima već stigla u neke krajeve Hrvatske? Prolazeći kroz Rakovicu sam vidio putokaz za Baraćeve spilje. Još nešto što se mora vidjeti. Ne znam zašto, ali počeo sam obilaziti spilje. Nikad nisam bio zaluđen time, ali me definitivno fasciniraju ljepotom stalaktita i stalagmita.

Da putovanje nebi prošlo bezbrižno, pobrinuli su se kolege vozači. Čovjek jendostavno ne može povjerovati da se ekipa može tako voziti. Nisam se htio žuriti da se nešto ne desi na cesti. Ipak ta cesta ide kroz naselja, a meni dom nigdje neće pobjeć. Negdje je brzina ograničena na 40km/h. Naravno, po noći se nisam vozio toliko već malo brže, a ekipa ima srca blicati i natjeravati te. Likovi su tolko bezobrazni i bahati da te doslovno natjeravaju po cesti. Na mjestima gdje je ograničenje bilo 70km/h ili 80km/h ja sam se vozio 90, ali ni to nije bilo dovoljno. Dva kombija, minibus, nekoliko automobila...svi oni su me preticali preko pune linije na više mjesta. Ja se vozim 20km/h više od dozvoljenoga. Kolko su se oni vozili? I to preko pune linije!!! Stvarno stoka neodgojena.

Nešto malo prije Plitvica me stislo na wc. Htio sam stati, ali kada sam vidio da je u sljedećih 5km moguće naletjeti na medvjeda odustao sam od te namjere. Je.. pišanje. Stisnuo sam i vozio još malo. Kada sam se po mojoj procjeni dokopao sigurnog mjesta, toliko mi je bilo sila da sam uspio promašiti pet stajališta. Šesto je bilo za tri kamiona predviđeno. To nisam promašio. Put dalje se nastavio u revijalnom tonu. Tako je zvršila „avantura“ na Pagu... Pun novih saznanja i argumenata kako vam prodati SonyEricsson GSM uređaj vraćao sam se svojoj kućici...

SonyEricsson partner dani – dan 2.

17.10.2008
Noć je bila prokleto topla. Ne toliko vani koliko u sobi. Nemam pojma kak su zašperali grijanje, ali ja nisam uspio ohladiti sobu osim otvaranjem balkonskih vrata. Kako sam bio nedavno prehlađen, nije mi palo na pamet ostaviti ih otvorenima cijelu noć. U sobi je bilo 27,5 stupnjeva. Spavao sam u gaćama i kratkoj majci. Ujutro sam se otuširao i krenuo na doručak. Kako sam bio malo zgužvan od jučerašnjeg puta i malo gnjil od vanjskih utjecaja i sobne temperature , odlučio sam se na engleski doručak. I bome sam pogodio. Taj doručak nekako razbudi. Ne znam u čemu je tajna. Možda je sve to na psihičkoj bazi. Ko i kava.

Nakon doručka je usljedio poslovni dio. Prije toga je počela padati kiša kao da je sudnji dan. U najmanju ruku potop. Smračilo se još jače nego je bilo od ranog jutra. Po buri je kiša padala gotovo paralelno s zemljom. Grmilo je svjetski... Nadam se da imaju UPSove. Poslovni dio je počeo predstavljanjem Turkija i dijeljenjem u grupe, slušanje šefova SonyEricssona o prošlim stvarima (nisu previše davili i hvala im na tome), o budućim planovima i davanje rasporeda za radionice. Radionice su bile koncipirane na sličan način kao i prošle godine, ali su bile malo dinamičnije i zbilja finije posložene (ma što god to značilo). Veliki pomak je SonyEricsson napravio u svim segmentima samog mobilnog aparata. Odlični walkman aparati, više nego solidni CyberShot aparati i novotarija iz segmenta poslovnog aparata (Experia). Sa svime sam bio poprilično impresioniran. Kako mene nije lako impresionirati tim stvarima, skinuo sam im kapu do poda. Radionice bile dinamične i brze, vrijeme je preletilo. Ručak je kucao na vrata.

Za vrijeme ručka sam se sjetio kaj nas sve čeka nakon njega. Fizikalije u obliku igara bez granica. Hej čovječe!!! Jel itko razmišljao da mi moramo u bazen poslije natezanja užetom i kojekakvih igara na suhom, a da će nam želuci biti prepuni? Tonut ćemo ko olovo. Da ne velim kako nije pametno ići u vodu punog trbuha. Igre na suhom su bile: potezanje konopa, puhanje balona (punjenih brašnom i jednom špekulom koju je trebalo baciti u tanjurić), štafete s jajima na žlici, igre memorije, žlica na užetu, jedenje mrkve s medom (dobro ste pročitali) zavezanih ruku za leđa i vađenje pet ogromnih jabuka iz hampera s vodom. Dakako, ustima i griz za peteljku nije bio dozvoljen. Sve je bilo više manje zabavno i prožeto navijanjem. Osim mrkve sa medom. Ljak... Ali ju je jedan mali iz ekipe ljubičastih smazao ko puding. Zmetal ju je u sebe dok si reko keks. Ostali su dosta kaskali za njim. Čak i njegov partner.

Vodene igre su bile također zanimljive. Šafeta na luftićima, fajt na luftićima, pecanje, lopta na sredini bazena (pa tko prvi njegova djevojka) i još nešto, ali sam zaboravio kaj. U svakom slučaju je bilo zabavno. Suci su nas krali (takve sam ja sreće gotovo uvijek) i u zadnjoj igri pecanja čak i odmagali, ali smo svejedno imali prokleto veliku prednost. Za večernji party je trebalo pripremiti filmić o događajima koji su se zbili kroz dan. Naravno, nas koje se optužuje za varanje su umalo namagarčili jer su svi imali software za rezanje filmića. Samo mi ne. Nas je spasio duhoviti filmić o testiranju SonyEricssona C702 (ako dođem do njega vidjet ćete ga). Prilikom prikazivanja tog filmića nekoliko djelatnika SonyEricssona je umalo dobilo napadaje bijesa i nevjerice. Nisu mogli vjerovati što smo priredili tom aparatu, a posebno rečenici kada je naš kapetan rekao da je njihova kolegica A. rekla da je sva roba osigurana. Poslije smo objasnili u čemu je štos i srećom mala nije dobila otkaz. Uglavnom, filmić je bio za krepat i zbilja su se svi od srca nasmijali (osim SE šefova). Jedan od njih nije imao srca gledati dalje od prvog testiranja. Preozbiljan čića.

Party je bio odličan. Puno bolji nego prošle godine. Tema je bila život na selu. Većina je bila obučena kao Cowboys i Cowgirls. Bilo je i iznimaka i to jako duhovitih. Pjevale su se karaoke (neki su i revali). Moglo se jahati na biku. Mene je lik tako zafitiljio na dvadesetak sekundi da sam mislio kako ću zveknut preko balkona. Srećom, ograda od strunjača je dosta visoka. Osjećao sam se ko perce dok sam parao zrak. Osobno sam napravio kobnu pogrešku pijući gemište. Očito nisu bili najbolja kombinacija sa mojim lijekom tako da mi je brada utrnula, noge odrvenile. Jedva sam se dovukao do sobe. Išao sam spavati u pola četiri ili malo kasnije. Već sam vidio da jutro neće biti bajno... Al ko ga je.. kad je tako dobar party. Ah da... Umalo zaboravih. Kad smo krenuli s pićem, za početak sam popio jedan Jack Daniel's. Konobar ga je natočio, a onda mi priopćio da se to ekstra plaća. Svaka ti dala meštre. Ne pokriva organizator. Jeah... Right! Zakon!!! Bio je to jedan od skupljih viskija ikad popijenih.

ponedjeljak, 20.10.2008.

SonyEricsson partner dani – dan 1.

16.10.2008.
Jučer sam odlučio kako ću krenuti prema Pagu oko 10h. Mislio sam kako će to biti sasvim dovoljno za stići na vrijeme, a prije toga malo odahnuti. Moš mislit! Al ajmo redom. Na putu nije bilo nekih osobitih problema. Barem ne prometnih. Na ceduljicu sam imao napisano kako ne smijem zaboraviti naočale i lijekove. Uzeo sam ih. Međutim, kada sam na 30km od kuće ožednio, shvatio sam da nemam vodu sa sobom. Vodu koju sam uredno kupio večer prije na benzinskoj. Ostala je doma pored mikrovalne. Koja smola. U autu imam samo deci vode. Kada sam malo bolje promislio, shvatio sam da nemam ni ručak koji sam trebao ponjeti sa sobom. Ostao je u frižideru. Obožavam kada mi nešto krene na taj način. Nevjerojatno kako sam zaboravljiv. To mi već lagano ide na jetra. Utješio sam se u nekom odmaralištu špek filekima

Nisam htio ići autoputom i baciti 100kn kada se može ići i starom cestom. Kakav je to krajolik sam već bio zaboravio od silnog putovanja autocestom. Lagana vožnja i dosta toga se može i ima za vidjeti. Prolazeći kroz Draganiće (koji se inače dosta promijenio) sjetio sam se avanture iz dana kada sam služio vojni rok. Zimski tabor dočasnika na Slunju. Ti dani su toliko bili hladni da nam se mrznula nafta u rezervoarima (i koješta drugo na nama). Stali smo u Draganiću kako bi dečki potkurili malo ispod rezervoara. U tom trenu je trebalo nešto alata iz mog kamiona. Kako su vojni kamioni vezista malo drugačije koncipirani, morao sam se penjati iza njega držeći se jednom rukom za rub kamiona, a drugom otključavati. Lokot sam stavio u usta i otvorio vrata kako bi došao do alata. Obavivši sve to htio sam ponovno zaključati kamion, ali nisam mogao iščupati lokot iz usta. Usnice su se smrzle i sljepile sa čelikom. Nisam mogao vjerovati kako jeftin štos sam pobrao. Osjećao sam se ko onaj lik iz filma "Glup i gluplji" kada se jezikom zalijepio za žičaru. Bože sramote! Srećom, danas se tome smijem kada se toga sjetim (a dugo se nisam). Prošavši Draganiće pojačao se promet. Nisam previše lomatao glavom okolo kako nebi skrivio neke idiotarije na cesti. Srećom, prolazeći pored Rastoka (na ulazu u Slunj, čovjek jednostavno ne može ne primjetiti ljepotu prirode. Prekrasan krajolik prožet starim vodenicama, kućama, šumom vode s mnogo malih vodopada ostavlja čovjeka bez daha. Odlučio sam kroz mjesec dana sjest u atuo i krenut put Plitvica i obavezno stati ovdje. Prva slobodna subota i evo me. Baš nikad do sada nisam stao tamo. Sramota! Isto tako prolazeći pored Plitvičkih jezera sjetio sam se svog izleta tamo s roditeljima. Bilo je to negdje 1984. Ne da je davno bilo... Nijanse spadalog lišća su se kretale od svjetlo žute, zlatno žute do narančaste. Prekrasan krajolik uz cestu. Zbilja smo ponekad glupi. Lijepimo se za TV ekrane, maštamo o velikim putovanjima negdje van, a ljepota Hrvatske nam je na dohvat ruke. Čudo kako nekada ne znamo cijeniti svoje. Prolazeći kroz Rakovicu vidio sam mnogo sokolova (ili jastrebova) kako lete iznad šume tražeći plijen. Tada sam se sjetio kako se ovdje dogodilo nešto jako bitno u povijesti naše domovine, a nisam uočio niti jedan pano o tome. Baš ništa ne govori o Rakovečkoj buni u kojoj je poginuo Eugen Kvaternik. Na tome bi se sigurno trebalo poraditi ako nije. Moguće je da mi je to promaklo jer sam ćorav ko šišmiš. Ako je tako, ispričavam se unaprijed.

Prešavši Paški most dočekao me krš. Mislio sam da ljudi pretjeruju kada pričaju o Pagu, ali ovo me šokiralo. Kamen, kamen. Ni travke. Baš ništa. Da se razumijemo. Još nikad nisam bio na Pagu tako da je ovo zaista djelovalo na mene malo šokantno. Kasnije, kada sam ušao malo u unutrašnjost otoka, vidio sam da ljudi ipak malo pretjeruju. Zelenilo se pokazalo u raznim oblicima. Najimpresivnija je svakako trava visoka po mojoj procjeni oko 3m. Podsjeća me na pampas travu koju sam vidio neki dan u vrtu Zrinjevca. Još je imprsivnije bilo vidjeti nepregledne širine suhozidova koji su naslagani u savršenom redu. Koliko je znoja proliveno i truda uloženo u to. Najljepše se vide na cesti prije Novalje. Oni koji idu na Zrće ih vjerojatno niti ne primjete. Neki od opijata, a drugi jer putuju po mraku. Mene je čekalo još podosta puta pa sam stisnuo gas. Što se ide dublje cesta je zabavnija za malo bržu vožnju. Provala adrenalina je zajamčena. Baš kao i onaj čudni osjećaj u želucu kada auto propadne pod brijegom. Ukoliko piše da je ograničenje 60km/h ili štogod manje, to treba poštivati. Na momente je cesta zbilja uska i lako se može završiti u suhozidu. Naleti se na pijesak i odskliže auto u tren oka. Nesmijemo zaboraviti ni janjad i ovce. Naletio sam i na njih. Prešli su ogradu i baš im se sviđalo biti na cesti. Vidjevši ono jedno janje, zbilja sam se zapitao kako netko može tolko obožavati janjetinu (kao jelo). Tako slatko stvorenjce. Onda sam se sjetio da ja bez problema jedem odojke. Čemu se ona čuditi. Sam sebi skačem u usta. Bolje je odšutiti. Jedno dulje vrijeme nije bilo putokaza za hotel. Karta mi je bila u gepeku tako da sam išao mrvicu na slijepo. Počeo sam vjerovati kako sam negdje uspio krivo skrenuti, ali srećom nije bilo tako. Od 17km do hotela česti su putokazi tako da se više ne može baš nitko izgubiti.

Prijavio sam se kod kolegice iz SonyEricssona. Rekla je da nema večere. Istina, večera se nije nigdje spominjala u planu i programu (ali mi je to malo bilo čudno). Na kraju je ispalo da će večere ipak biti. Odahnuo sam. Meni, Samoborcu da netko uskračuje večeru, a pozove me u ovakvu hotelčinu... Taman posla. Sada sjedim pred balkonom, gledam nemirno tamnoplavo more, slušam valove i čekam taj obrok. Sutra će biti naporno. Barem do večeri. Tada je zabava. Treba nešto i raditi kako bi se zaradilo pravo na veselicu. Idem sada još malo odmoriti uz šum valova i taktove nekih meni dragih melodija.

Dodatak

Večera je bila famozna. Salata od liganja sa puno povrća i maslinova ulja. To sam smazao kao hladno predjelo. Za glavno sam pojeo lignje sa žara, pečeni krumpir i patliđan sa roštilja na kojem je otopljen sir. Nisam ljubitelj patliđana, ali kada opet dođe sezona roštiljanja, moram tako nešto probati sam napraviti. Uživao sam u svakom zalogaju. Za večere sam naletio na poznanika iz susjednog sela i njegovog kolegu. Tri Samoborca na kupu... Savršeno. Prvi zadatak poslije večere je bio pronaći birtiju. Misija nije bila izvršena. Ni "b" od birtije. Sezona je kao gotova. Počeli smo razmišljati kako su nas namjerno tako daleko odvukli. Otišli smo za šank u hotel, ali popili samo jednu rundu. Preskupo je bilo za više. Oko ponoći lego ja u krevet. Sutra ipak imam obaveza prema "sponzorima". I bi gotov dan prvi...

ponedjeljak, 13.10.2008.

Kad starci prolupaju

Vani je stisla temperatura. Sjedim u sobi i spremam se u krevet na čitanje. Malo rano za mene, ali kako mi je danas dan bio prava gužvetara, drugo mi zaista nije preostalo.

Od rana jutra mi nekako sve ide malo nizbrdo. Ne previše, ali dovoljno da mi sad bude pun kufer svega. Mama je dobila ideju otići do Zrinjevca u Zagreb kako bi pogledala neke stvari za okućnicu. Naravno, to gledanje se pretvorilo u pravi shoping. Tolko je dugo trajalo da mi se magla uvukla u kosti. Zdrobila je soma kuna dok si reko keks i natrpala u auto pravi mali botanički vrt i 150l zemlje. Otvorivši gepek sam vidio da fura u njemu pijesak za groblje koji je kupila prije dva tjedna. Jedva sam zgurao sve to u auto. Hoću krenut doma, ali ona ima još jedan plan. Otići do Bauhausa po pijesak. Kad sam je pitao gdje će ga staviti, nije konkretno odgovorila. Rekla je da joj treba samo jedna vreća. Velka mi to utjeha kada ne mogu zgurati u auto ni iglu. No ajde... Njen auto. Pri izlasku iz Zrinjevca se sjetila kako bi joj trebalo kamenje i da idem pitati kolko košta ono kaj su oni premetali. Rolete su mi se spustile na oči taj tren. Koje je.... kamenje bi ona kupovala? Gdje god zapiknemo lopatu u selu naiđemo na neki usrani kamen. Ona bi kupovala to. Izvoliš čekić, lopatu, bat i tucaj ak ti je do kamenja. Ionak ima vremena. Nije problem, budem i ja to napravio, ali nećeš mi kamenje kupovat taman da se na trepavice postaviš. Čudo kak starci prolupaju u određenom trenutku. Veli mi njen doktor da je to menopauza. Jeah...right... Uglavnom, otišli smo po taj šuder. Nije kupila jednu vreću. Kud jedna, tud i još jedna. Slom živaca sam dobio, a nju je boljela glava cijeli dan. Da mi je znati od čega... Prije odlaska na posao sam joj rekao nek pod hitno kupi neki kombi ili nekaj slično jer ovak ćemo samo uništiti auto. Rekla mi je da nisam normalan. JA?

Jučer je u susjednom selu bila misa za pokojne mi baku i dedu. Išao sam pješke gore. Fina šetnja bila. Zbilja je godila jer je dan bio prekrasan. Kako nije bilo puno ljudi, posebno mlađih, kapelan se napiknuo na mene za čitanje. Kaj ću mu reć da ne znam čitati? K tome je bila misa za moje pokojne. Ajde...čitat ću. Poslije mise su se soske babe dosmislile kako bi ja mogao čitati svaku misu. Da se razumijemo, to je jednom na mjesec, ali tko kaže da ću ja biti tamo svaki put? Taman mi treba da se te babe totalno "popale" na mene. Imam ja važnijeg posla od toga. Poslije sam otišao kod kume i kuma. Jadan si je presjekao (ne skroz, ali skoro) dva prsta na cirkular prije dva dana, a dan prije toga mu je bačva pala na prst na istoj šaci. Sad izgleda ko jedan od onih iz "a je to". Još je rano za provocirat ga, ali kad zacijeli... Njemu se fakat događaju svakakva sranja. Prije desetak godina ga je njemački ovčar ugrizao za čunu. Na žalost, tome smo se smijali čim smo to čuli. I bome kako mu je sestra pridržavala ga dok su ga šivali. Taman se opusti, a ona ga onak pomazi da ga izravna i digne mu se.

Vikend info

Vikend ko vikend je bio OK. Fino sam se naradio u voćnjaku, malo planinario, špancirao po semišću i uživao na suncu iako me prehlada još uvijek nije prošla. 3.b je kriv!!! Valjda će uskoro proć. Već sam si dosadan s tim šmrcanjem, puhanjem nosa i kašljucanjem. Bome sam i prošle godine u slično vrijeme bio bolestan. Valjda to tak mora biti. Krizno doba godine nakon plodonosnog i veselog ljeta. Čak dobivam ideju prespavati zimu... Nije da je ne volim, ali mi raste apetit i umor. Brlog si slažem. Samo se treba zavući.

ponedjeljak, 06.10.2008.

Generaliziranje

Nedavni događaji (pred vikend) su me nagnali kako bi napisao ovaj post. Neću kriti da sam nekad i sam bio podložan tome, ali sam se s vremenom počeo korigirati i uviđati kako to nije nimalo dobro. Uglavnom, činjenica je da to ne vodi ničemu dobrome. O ovoj temi bi se također moglo pričati danima. Kao takva i zaslužuje veču pozornost i debatu. Kada bi bili malo manje isključivi i skloni generaliziranju možda bi nam bilo mrvicu lakše u ovoj «dolini suza». Donosim neke primjere u kojima smo skloni generalizirati.

SVI SMO POTKUPLJIVI

Ne... Nismo! Pun mi je kufer onih koji se tako jako uzdaju u korupciju i misle da će se nešto napraviti za njih radi usluge koju će oni eventualno platiti ili vratiti nekom drugom uslugom. Jedno je prijateljska usluga, ali drugo je kada ti netko traži neke stvari bez obzira kaj ste se vidjeli jednom ili dva put. Raditi uslugu prijatelju ne znači raditi nešto kontra normama ljepog ponašanja, bontona ili korektnog odnosa prema ostalima koji su se zatekli prilikom davanja te usluge. Kada bi došlo do toga, uslugu bi trebalo odbiti napraviti. U subotu mi je došao lik i izvadio osobnu od žene i da mu ja napravim isto kaj su mu napravile moje kolege jučer za njega. Pristup je bio krajnje bahat, na kraju i vulgaran. Velim ja da to ne ide samo tako. Odma se on poziva na kolegu kojeg poznaje. Idem ja vidit kaj to žena sad ima i ispadne da je na bonovima. Velim ja pod kojim uvjetima može dobiti aparat na pretplatu i da zbog svega toga ne mogu napraviti ništa mimo procedure. Gospođa mora doć na mjesto i napravit to. Naravno, lik je objesio nos, ja sam bio peder i kako to da ja sad to njemu neću napravit kad smo se vidjeli jučer. Pa poznamo se. Slično sam doživio već da me se pokušava potkupiti ili se bahatim stavom «mene još nitko nije odbio» pokušava nešto iskamčiti. E pa gospodo, ne može!!!! U takve majstore idu i oni koji se guraju preko reda. Kod mene ne ide tako. I siguran sam da nas ima još takvih. Kada nebi bilo tako, već bi odavno bili propali i pisali kući pjevajući.


TKO JEDNOM PREVARI, OPET ĆE

U to ne vjerujem. Znam da ima mnogo ekipe koja se opekla. Čak se i ja ubrajam među njih no zbog toga ne smatram da su sve žene kurve. Ima ljudi koji jednostavno ne mogu pobjeći od toga da šaraju okolo i da im je strast i želja za sexom jedino što ih pokreće u tom slučaju. Međutim, onoga tko jednom prevari markirati za cijeli život da će to opet napraviti je u najmanju ruku nepošteno (bez obzira što nije fer ni pošten čin kojeg je ta osoba priredila drugoj). Isto tako moramo biti spremni priznati sami sebi da ta osboba nije nužno sama napravila to što je. Često je i druga strana kriva barem malo za tako nešto. Naravno, to ne opravdava sami čin jer imamo pravo odlučivati i odluka je bila da se to napravi. Također nije fer nekoga tko je u vezi odmah optužiti za prevaru ako se nasmiješi suprotnoj strani. Po tom tome sam ja počinio prevaru sa pola prodavačica u konzumu ili u banci ili sa svim svojim strankama. Ne da je budalasto nego graniči sa kretenizmom. Kažem, ne znači da netko nema skrivene namjere, ali niti ne znači da ih ima. Jedan osmjeh ili veseli pogled, čak ni neki mali flert ne znači odmah prevaru. Odmah radi toga nekoga žigosati je krajnje neprimjereno. Kažem, opekao sam se i sam, ali mi to ne daje pravo nekoga osuđivati unaprijed.


NAVIJAČI = HULIGANI

Svi smo bili svjedoci događanja u Pragu za nedavnog gostovanja Dinama. Trebam li napomenuti kako sam i sam zgrožen i osuđujem nemile događaje. Ponajprije jer se automatski opet izjednačava huligane sa navijačima. Odmah moram napomenuti kako nisam član nikakve udruge osim što sam član NK Dinama. Kluba kao takvog. Nemam namjeru nikoga opravdavati ni braniti. Znam samo da pravi navijači nisu huligani. Nikad nikog nisam udario u životu na tekmi niti oko sportskog borilišta. Ono što se meni učinilo posebno glupo u Pragu je postupak njihove policije koja je pustila izgrednike na dan utakmice. Kaj su oni mislili da će ovi nakon svega toga cvijeće zaljevati? Oni koji su došli na stadion nisu radili nikakva sranja. Znači da je cca 200 ljudi koji su bili obučeni u Dinamova obilježja išli u Prag samo sa jednim ciljem. Napraviti sranje, što veći nered i svakako se poslije toga hvaliti s tim kaj su napravili. Uriniranje po glavnom trgu je sramota kakve nema. Njima to naravno ne predstavlja ni najmnju sramotu. Mene osobno također smeta postupak medija koji su zasjenili lica izgrednika. Ti su likovi punoljetni pa nek i snose posljedice za svoje dizanje ruke na fašistički pozdrav i za sve kaj su napravili. Nemojmo se zavaravati da drugdje nema takvih pojava i događanja. Armada, Torcida, Kohorta... Svi oni imaju među sobom takve huligane. Problem je taj što se oni ne eksponiraju u Europi. U biti me nebi čudilo da se neki od njih međusobno ne čuju i ne dogovore pa zajedno rade sranja okolo. Isto tako budite svjesni da toga ima i vani i to u velikim količinama. Zaboravio sam koja dva kluba u Nizozemskoj ne igraju utakmice sa gledateljima. Jedan je sigurno Ajax. Za drugoga ću pogledati. Prošle sezone su igrali utakmicu na neutralnom terenu, u nepoznato vrijeme za javnost kako se njihovi «navijači» nebi dohvatili. To je jendostavno tako. U Engleskoj koja služi kao primjer uvođenja reda još uvijek postoje sukobi navijačkih skupina. Samo što su zbog pritiska policije i medija počeli dogovarati tučnjave na nekim manje uočljivim mjestima. Kaj se mene osobno tiće, nek to i rade. Nek si nađu livadu pa se nek šakama obračunavaju kolko ih volja. I dok je šakama neće se nikom ništa desit. Problem je kaj se obračunavaju palicama, noževima i ostalim hladnim oružjem. No kako sam rekao, ako ih je volja...nek to rade na nekom mjestu gdje ih ne vidimo i ne čujemo. Kao navijač sam doživio i kamenovanje i svakakva druga sranja gdje sam mogao opako nastradati, ali nikad nisam išao vračati istom mjerom. Kada bi nekog vidio da razbija izloge, stisnuo bi mu šamarčinu. To budite uvjereni. Takav sigurno ne razumije drugi jezik osim toga, ali isto biste napravili i vi ako vam je stalo do imovine koju vi pomažete svojim izdavanjima u budžet. Problem leži i u lošem zakonu o navijačima koji je donesen Ad-Hoc. Žalosno je da ja dobijem težu kaznu ako nekom opalim šamar u krugu stadiona kada idem na tekmu nego muž koji doma prebije ženu. Ima još nesuvislih primjera, ali nećemo sada o njima. Sve ljude koji posjećuju sportska borilišta ne možemo zvati huliganima jer bi onda u Hrvatskoj bilo nekoliko milijuna huligana, a u to jednostavno ne želim vjerovati.

Dalo bi se još primjera navesti. Tipa, da su svi Srbi i Slovenci isti. Ma nisu... Upoznao sam i jednih i drugih koji su više nego OK ljudi. Ljudi prije svega. Zar nam nije krajnje vrijeme da odbacimo svoje predrasude i zaključivanja koja nemaju veze sa zdravom pameti. Nismo pozvani osuđivati druge ljude dok se ne dokažu svojim namjere. Jesmo li uopće pozvani suditi?

četvrtak, 02.10.2008.

Uzalud vam trud svirači

Mislio sam pisati o hokeju na ledu, ali će očito taj sport malo pričekati do vikenda. Planirao sam ići na utkamicu jučer, ali sam imao doma jednu žučnu raspravu oko rasporeda vremena, berbe jabuka, razvažanja ujaka ko taksist do koječega drugoga. Uglavnom, da ne zamaram previše s tim, došlo je do svađe u kojoj je meni tlak naraso na 220, večera mi dobrano prisjela, muka mi je bilo u želucu i na kraju balade nisam išao na hokej. Nikako neki ne mogu naučiti da ne raspolažu MOJIM vremenom kako je njih volja i da će neke stvari jednostavno morati pričekati dok ih se ja ne odlučim napraviti. NE! To nije ljenost, to je moje vrijeme i neće propast kila jabuka ako je uberem dan kasnije. I to nikako neki ne žele naučiti. Teško je starog konja učiti jahati. Naravno, uspio sam se i ozljediti. Imat ću ožiljak od 6cm po ruci. Sreća je bila što sam uspio pogoditi između tri madeža ne oštetivši niti jednog. Budale Bog čuva

Na poslu je gužva. Neopisiva. Velika fluktuacija ljudi kroz dućan. Kako je rujan tek odmakao i kako je počela škola, sve mi je to malo čudno jer ljudi kao nemaju novaca. Istina, nije da se ta fluktuacija previše osjeća na prometu. Više se osjeća na posjeti i sklapanju ugovora koji se ne odražavaju na stanje u kasi. Posao je posao i ne treba previše gunđati. Vratiti će se to kroz provizije. Valjda... Ona recimo ljepša strana velike fluktuacije je i određeni broj ljudi kojima se nasmiješ do suza. Nekad si ogorčen na njih, a nekad se jednostavno spustiš na njihovu razinu (jer ti je pun kufer svega) i vratiš im istom mjerom.

Danas sam imao dvije zanimljive mušterije. Jedan lik je došao kupiti bon za GSM i molio me da ga ukucam. Niti je lik star, niti je glup. Jednostavno voli da mu to mi ovdje napravimo. I kolko imamo takvih? Barem pedesetak. Nije problem ukucat bon, ali mi bude zlo kad se izgovaraju na starost. Ili ne znam ga ukucat. Na poleđini piše kako se bon ukucava. Zbilja jadna isprika. Da se razumijemo. I moja mama tako funkcionira. Napisao sam nešto o starom konju Još su mi jači oni koji kupe bon na kiosku pa mi dođu da mu ga ukucam. Bože sačuvaj.

Druga je bila jedna starija gospođa. Ona je odma počela kukati da je stara, a nema više od 60 godina. Jadna veli, da je stara i da ona ne zna namjestiti datum, a telefon joj stalno govori kako bi to trebalo napraviti. I velim ja njoj da nije stara. Ona odgovara da je. Pitam ja nju jel pročitala upute. Naravno, nije. Na to sam joj rekao da nije stara već ljena Naravno, pokušao sam joj namjestiti datum i vrijeme, ali nije išlo jer nije imala bazu sa sobom. Objasnim ja njoj kak će to napraviti, ali sam siguran da je zaboravila dok je napravila 100m od nas. Bitno da neće pročitati upute

Isto tako zna doć jedan lik koji si konstantno stiša zvuk na aparatu i nikad, ali nikad nije sam probao uključit to natrag. Pokazali smo mu milijun puta i on opet dolazi. Meni bi već bilo neugodno. Sad sam se sjetio i jedne gatare koja je kod nas kupila bežični. Kaj je ta radila s telefonom... Ali o njoj neki drugi put.

Za kraj... Bio je jedan lik koji me zadržao 25 minuta. Na kraju mi je rekao: "Idem ja sad da vas ne davim." Jesi se rano sjetio

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (1)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (3)
Listopad 2011 (2)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (6)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (9)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (8)
Rujan 2008 (8)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (3)

Opis bloga

Iskreno, profiliranje mi i nije neka fora jer se uvijek rastočim u raznim smjerovima. Osnovna misao i vodilja je pisati o onim događajima koji me dirnu s lijepe strane, a bome i s grde. Ponekad poželim podijeliti ljudsku glupost s mnogim ljudima. Nadam se kako ću ovdje to i uspjeti.

Linkovi

Pošta
Web album

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blogovi:
Simo Mraović - 16.12.2008 RIP
Mile Kekin
Nebuloze moje
Mreža - Kriza srednjih godina
Živjeti svoj život
Sidney
mindbuilding
Bedasta curica
ljubavnica29
by Andrejevna
neverinov blog
Tičerica
marchelina
Kenguur
Kinky Kolumnistica

Moji "poroci":
Lois McMaster Bujold
Vorkosigan saga
The West
NK Dinamo
KHL Medveščak
NY Rangers
Stripovi.com
Sergio Bonelli Editore

Zanimljivo:
AskMen.com
SportNet
Hrvatski golf portal

bućkuriš pameti

23.03.2012.
Ide od prilike ovako: "Budimo veseli. Proljeće je tu kao i prvi znakovi proljeća. Bosanci na mješalicama, visibabe i ostalo bilje..."
Frano Ridjan - HR2 (dobra fora i nikako nije za zamjeriti)

19.02. 2009
Jedanput san ispisala dva ipo lista kontrolnog iz te ka privredne matematike, sa nijednin tačnin rezultatom od mogućih dvajspet. Profesorica je bila tako fascinirana mojon blentavošću da mi je dala dva, samo da prođen i da oden ća. Vajda je, kalkulirajući, a ko će znat kalkulirat ako ne profa iz matematike, zakjučila da ja sa svojin kategoričkin neznanjem matematike mogu nanit puno manje štete široj društvenoj zajednici nego njenim živcima i njihovoj školi općenito.

marchelina

30.06.2009
Sportski, pa i životni vrhunac nije biti najbolji, najviši, najjači, jer to mogu biti samo rijetki. Pravi vrhunac je izvući maksimum iz onoga čime raspolažeš.

Bernard Jurišić (SportNet)

01.04.2009
Nekada, kada bi Dinamo gubio ili Zambata promašio gol, klinci bi dobivali “šljagu”, no, zamislite nesretno dijete da mu otac udari “klepetušu” svaki put kad Josip Tadić promaši gol? To bi već bilo brutalno...

Tomislav Židak (Jutarnji list)

01.02.2009
Čovjek je najsavršenije biće koje može napraviti svaka budala.

autor... Na žalost, meni nepoznat.

13.12.2008
....all things share the same breath....the beast, the tree, the man .... the air shares it's spirit with all the life it supports."

poglavica Seattle Dwamish

09.11.2008
May the stars carry your sadness away,
May the flowers fill your heart with beauty,
May hope forever wipe away your tears,
And, above all, may silence make you strong.

poglavica Dan George

30.09.2008
Life is hard; it's harder if you're stupid.
John Wayne

27.08.2008.
“Lijepa će te izdati, ružna ti se neće svidjati; siromašna će te upropastiti, a bogata će tobom vladati. Eto, izaberi šta ćeš najlakše podnositi.”
Aristip

15.07.2008.
Life is a sexually transmitted disease.



 Dotepli se u količinama