Jura zna sve

Carevo novo ruho, Hans Christian Andersen

Kratki sadržaj:
U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao.
Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha.
Podanici kao podanici, vidjevši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako i car, bojeći se da ne ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane. "Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup."
Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknuo kako car nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".

Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom (ili satovima?). Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće (ili satova?), jer se jedino na tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

Poznato?

Hans Christian Andersen bio je u Hrvatskoj? Vjerojatno nije. Ali, današnje prilike u Hrvatskoj je u svoje vrijeme savršeno opisao u gore navedenoj bajci. Tko je car? Sigurno pogađate.
Evo samo nekoliko primjera:

1. Nakon objavljivanja prvih izlaznih anketa zadnjih stranačkih izbora, ispalo je da stranka koja je danas na vlasti sigurno gubi izbore. Premijera to nije nimalo zabrinulo. Naime, ponosno je stupio pred kamere sa izjavom da je u potpunosti siguran da su pobijedili. Zašto? Pa zato jer je njihovo biračko tijelo sramežljivo i ne želi potvrditi da su glasali za njih. Sramežljivo? U prijevodu bi to značilo da nitko ne želi priznati da je glasao za njih. Ili možda stvarno nije toliko ljudi glasalo za njih? Nemojte se bojati, velika je vjerojatnost da nije došlo do varanja na izborima. Istina je mnogo bolnija. Vladajuća stranka je dobila gotovo sve glasove iz inozemstva. Za njih su glasali penzići koji misle da još uvijek glasaju za "Oca Hrvatske nezavisnosti". I na kraju, za njih su glasali svi oni koji od toga imaju direktne imovinske koristi. Tko nam je na kraju izabrao sadašnju vlast? Državljani Bosne i Hercegovine, hrvatski iseljenici koji zarađuju kruh svoj svagdašnji u drugim državama i tamo plačaju porez, penzioneri koji nisu svjesni sadašnje situacije i za kraj, pijavice na državnoj blagajni. Prekrasan profil ljudi koji nam kroje sudbinu. Tako dolazimo do smiješne istine - nitko ne želi priznati da je glasao za sadašnju vlast, da ne bi morao objasniti zašto. A što mi poduzimamo? Ništa. Jebi ga, takva nam je izborni zakon...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?

2. Nedavno se dogodila tragedija. Lovac je stao na minu. Ništa novo u Hrvatskoj. Nažalost. A onda je neki novinar postavio pitanje zašto to područje nije još razminirano. Nema novaca. Nisu još stigli iz pristupnih fondova EU. A zašto nisu stigli? Isti nadobudni novinari istražili su to malo dublje i dobili odgovor - niste na spisku za dodjelu sredstava za razminiravanje. Zašto? Zar mi nismo zemlja ugrožena minama? Jednostavno, novce nećemo dobiti jer ih nismo ni tražili. Zaboravili smo. Ili netko nije napravio svoj posao. A naša reakcija? Jebi ga, što je tu je, novce više nećemo dobiti...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?

3. Prije nekoliko godina bili smo pod velikim pritiskom. Svi su nas tražili da se naguzimo i predamo odbjeglog generala. Na taj način smo morali pokazati spremnost klečanja pred EU. Domovinski rat nam je proglašen zločinačkom akcijom, a generali zločincima. Vlada bez kičme nije se usudila prigovarati (da, to su isti oni koji su kao oporba galamili "nitko neće hapsiti naše generale" na splitskoj rivi), a vrhovni mekušac naredio je hvatanje generala. Premijer je skinuo gaće i nagnuo se prema naprijed, čekajuči ulet odostraga. Svi smo šutjeli i čekali zadnji čin poniženja i oskvrnuća rata koji nam je donio slobodu. I tada se dogodila vrhunska stupidnost. Amerikanci su nam zaprijetili da moramo predati odbjeglog generala u Haag... Da, ti isti Amerikanci sa karikaturom od predsjednika koji taj isti sud - pazi sad ovo - ne priznaju. Dapaće, prije toga su nas tražili da potpišemo da nećemo izručivati njihove državljane u Haag. Znači Amerikanci nam prijete da predamo generala koji je vodio legitimnu akciju koju su oni orkestrirali na sud koji oni ne priznaju. Znači da su oni pomagali zločinačku akciju i priznaju taj sud? Ili ne? Ne znam za vas, ali ja sam bio prilično zbunjen. Ali naš gologuzi premijer sa gačama koje još uvijek vise oko zglobova, još uvijek razbarušene kose od vjetra sa splitske rive, ponosno izjavljuje da je general uhvačen. Pritisak nije prestao, nego se preusmjerio na druge stvari. Gaće su još uvijek spuštene. Mi smo još uvijek zbunjeni. Glavni Amer nam je čak došao i u goste. Poniženjima još nije kraj. Jebi ga, takva nam je sudbina...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?

4. Hrvatska je u krizi. Europa je u krizi. Svijet je u krizi. Naša prepametna vlada donijela je novi, raskošni proračun. Nije prošlo ni mjesec dana, a već su u deficitu. Gdje uzeti novac. Smiješno, pa valjda tamo gdje ga ima. I jedan komedijaš (kojeg smo si, navodno, sami izabrali) svojim prepametnim likom ispuni tv ekrane i ponosno ustvrdi - mirovinska reforma je promašaj, II. stup je pogreška, to više ne funkcionira pa ćemo zato mi uzeti te novce i iskoristiti ih za bolje stvari. To je to... Kraj... Kradu nam penzije... Opet... Sad će nastati neredi... Dosta pljačkanja... Tražio sam neku garažu da pospremim auto koji sam jedva kupio na lihvarski bankovni kredit, da ne ostanem bez njega kad počnu neredi. Ništa. Apsolutno ništa. Dan-dva neki nesvrstani natpisi u novinama. Dan-dva razglabanje po tv-u i pretakanje iz šupljeg u prazno. I to je to. Nema ljudi na trgovima. Nema transparenata. Nema nereda. Još jedna pljačka naroda završila je pod tepihom. Jebi ga, preživjeli smo i druge pljačke, pa ćemo i ovu...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?

Ovo su samo četiri hrvatska primjera bajke Carevo novo ruho. Iako bi mogao navesti četiri dnevno. Jedini je problem u tome što to nama nije bajka, već surova realnost. Tko je kriv za to? Mi sami. Naš mentalitet. Kroz povijest smu uvijek stenjali pod nečijom čizmom i vodili tuđe ratove. Navikli smo na diktatore i maršale, očeve naroda i beskičmenjake. U našu podsvijest su se uvukle dvije rijeći - JEBI GA. To nam je odgovor za sve probleme. Jebi ga, da je moglo biti drugačije, bilo bi drugačije. Mi smo nacija vatrogasaca. Rađe gasimo požar, nego da ga sprijećimo. A i požari nam se sve više rasplamsavaju bez kontrole. Nesposobna vlast neće samo zadužiti nas, već će naše dugove otplačivati i praunuci naših praunuka. A što poduzimamo? Ništa? Niko od nas se ne usudi izaći na ulicu i iz sveg glasa viknuti: CAR JE GOL'!. Jedan glas će se samo utopiti u buku, stotine, tisuće, možda i deseci tisuća glasova mogli bi nešto i promijeniti.

Car je gol' ljudi, shvatite to. Promijenimo nešto. Nek nas se čuje.

Eto, došla je i k nama. Znate ju svi. Zove se Kriza. Zahvatila je cijeli svijet. Predviđa se da će trajati dvije godine. Tvrtke će propadati. Radnici će ostati bez posla. Ljudi neće moći otplaćivati kredite. Ostajat će bez stanova i kuća. Kriza. Da, gadna stvar...

Od kud je došla? Zašto je nitko nije očekivao? Kako je prebroditi? Tko zna te odgovore? Naša vlada sigurno ne. Ajmo mi od početka.

Amerikanci su se našli u velikom problemu. Nafta je bila jeftina. Puno se trošilo. Puno se kupovalo. Svi su bili sretni. Ali, kao i svemu dobrome, tako je i toj idili trebao doći kraj. Svaki malo bolji analitičar vidio bi da se kriza pojavljuje svakih cca. 25-30 godina (I. svjetski rat, II. svjetski rat, početak 70-tih...). Nakon svake krize dolazilo je razdoblje obilja. Ljudi su kupovali sve ono za što su bili zakinuti tokom krize. Proizvodnja je rasla da zadovolji potrebe kupaca. I onda su potrošači prestali kupovati. Zašto? Imali su sve. Proizvodnja se i dalje nastavila istim kapacitetom a nitko nije kupovao. Punila su se skladišta. Tvornice su dizale kredite kako bi nadoknadile manjak prihoda od prodaje. I onda je stalo. E, tada su Amerikanci primjenili staru metodu - ratuj i potroši nagomilane resurse koje nitko ne treba. A tu se pojavila još jedna opcija - KINA. Kinezi imaju takav priljev gotovine, da pod svaku cijenu moraju plasirati čim više novaca van Kine. I onda su Ameri digli kredite za financiranje rata od Kineza (koje li ironije). E, sad su se oni dosjetili kako vratiti Kini čim manje novaca. Ako dignu cijenu nafte, dolar će pasti, pa sukladno tome i rate kineskih kredita vezanih uz dolar. Dobra formula: ratuješ, trošiš viškove, otplaćuješ manje rate kredita i uzimaš resurse sa osvojenih područja. A američko gospodarstvo? Nema veze, nije prvi put da upadaju u recesiju. Nakon što ona prođe, sve će biti ljepše, više i jače.
E, ovaj put su se malo preračunali. Ljudima su još više smanjili platežnu moć, a skladišta su prepuna (osim skladišta naoružanja koja se svakodnevno prazne). Tvornice su se zatvarale jer nisu imale kome prodati robu. Radnici su ostajali bez posla, pa nisu mogli otplaćivati rate kredita za kuće. Banke koje su imale hipoteke na kućama, odjednom su dobile veliku količinu nekretnina, koje nisu mogle prodati i ostale su bez redovnog priljeva gotovine. Tvornice koje su se još održale zbog bankarskih kredita, počele su propadati jer je prodaja još više pala, a banke su im uskratile nove kredite. Još više radnika je ostajalo bez posla - još više nekretnina bankama. Prodaja automobila je stala - još radnika bez posla. Brokeri su osjetili laku zaradu. Ulagali su tuđe novce u mutne poslove i ostajali bez njih preko noći. Amerika je bila na konopcima. A Europa? Umjesto završnog udarca Americi, Europski i Japanski fondovi nanjušili su krv. Počeli su masovno kupovati jeftine američke nekretnine, jer su procijenili da će se Amerika uskoro osoviti na noge. Greška. Umjesto povratka u ring, Amerika je doživjela knock out. Europa i Japan izgubili su ogromne količine gotovine. Svi su prodavali, a nitko nije kupovao. Došlo je do nevjerojatnog presedana u kapitalističkom svijetu - DRŽAVE SU SANIRALE POSRNULE BANKE. E, sad je kriza prešla Atlantik i došla u Europu.

A Hrvatska?
Jednog jutra, naša vlada je čula kucanje na vratima. Premijer je otvorio vrata i vidio - bananu. Dobro jutro, ja sam Kriza, predstavila se banana i skinula ogrtač. Naš premijer se još nije ni snašao, a već se poskliznuo na koru od banane i pao na glavu. Brzo je sazvao konferenciju za novinare i svečano izjavio: HRVATSKA JE U BANANI.
Da li smo stvarno u krizi? Krajem prošle godine vlada je trošila proračunski novac kao da samo kod nas sunce sije. Svjetska kriza ih nije brinula. A banke? E, banke su obustavile plasiranje kredita. Zbog krize? Niti približno. Nisu više davali kredite zbog toga što su ispucale limite za 2008. godinu. Normalno bi bilo (u civiliziranom svijetu) da su to i priznale, ali ne, banke su rekle - KRIZA JE. Tu su pogriješile. Naime, nije moglo biti krize u bankama zbog našeg guvernera HNB-a koji ih je natjerao da skupljaju gotovinu dok je još ima. Čovjek je jedini vizionar u Hrvatskoj (neka se nitko iz vlade ne uvrijedi, ali znam da istina boli) i jedan od rijetkih u svijetu. Ali samom izjavom da nema kredita zbog krize, banke su napravile veliku štetu. Ljudi su se uplašili dugoročnih kredita, jer, ipak, kriza je. Prodaja nekretnina i automobila je stala, ali ni ostalima ne cvjetaju ruže. Banke su ostale bez redovne i najlakše zarade od kredita, pa su odlučile podići kamate kako bi osigurale istu zaradu. Tu se ponavlja stara Hrvatska priča - bolje prodati manje uz veće namete, nego više uz manje namete. Tj. prodaja pada - cijene rastu. Nije bitno isprazniti skladišta, nego zadržati zaradu. I eto nam Krize.
Vlada ne ograničava svoje trošenje (naših) novaca, nego ih jednostavno kradu tamo gdje ih ima, npr. iz mirovinskih fondova. Zovu ekonomske stručnjake koji bi trebali riješiti krizu, a onda ih ismijavaju. Što kažete? Ništa novo za Hrvatsku? I nije, ali Kriza je raširila krila nad Hrvatskom. Tvornice koje rade za inozemstvo ili imaju inozemnog vlasnika počinju sa otpuštanjem radnika. Razumljivo, jer ako je strancu pala prodaja, smanjuje proizvodnju. Ako treba zatvoriti tvornicu, zatvorit će onu van svoje države i osigurati posao svojim radnicima. Banke su ograničile kredite za gospodarstvo, a ono malo što ih i plasiraju imaju ogromne kamate. Uskoro će i kod nas ljudi masovno ostajati bez posla. A strane banke su već najavile mogućnost povlačenja svojih sredstava iz naših (rasprodanih) banaka. Premijer nam poručuje da trebamo stegnuti remen, a on svojom nevjerojatnom bahatošću daje savršeni primjer kako se ne treba ponašati za vrijeme krize. A mi moramo šutjeti i trpjeti. Jer kako nam je jednom prilikom rekao bivši vođa, svi smo mi stoka sitnog zuba, a oni su rasni konji. Tko su to oni? Zna se...

A što nas čeka u ovoj Krizi? Kao prvo, nesposobna vlada. Kao drugo, nesposobna oporba. I kao treće, totalni raspad sistema. Nadam se da će se i kod nas pojaviti još neki vizionar koji neće gledati (samo) na svoj džep, nego će se brinuti i o prosperitetu Hrvatske. Za sad se takav ne nazire, ali nada umire zadnja...