Marketing
Car je gol'!
Carevo novo ruho, Hans Christian Andersen
Kratki sadržaj:
U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao.
Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha.
Podanici kao podanici, vidjevši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako i car, bojeći se da ne ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane. "Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup."
Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknuo kako car nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".
Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom (ili satovima?). Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće (ili satova?), jer se jedino na tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.
Poznato?
Hans Christian Andersen bio je u Hrvatskoj? Vjerojatno nije. Ali, današnje prilike u Hrvatskoj je u svoje vrijeme savršeno opisao u gore navedenoj bajci. Tko je car? Sigurno pogađate.
Evo samo nekoliko primjera:
1. Nakon objavljivanja prvih izlaznih anketa zadnjih stranačkih izbora, ispalo je da stranka koja je danas na vlasti sigurno gubi izbore. Premijera to nije nimalo zabrinulo. Naime, ponosno je stupio pred kamere sa izjavom da je u potpunosti siguran da su pobijedili. Zašto? Pa zato jer je njihovo biračko tijelo sramežljivo i ne želi potvrditi da su glasali za njih. Sramežljivo? U prijevodu bi to značilo da nitko ne želi priznati da je glasao za njih. Ili možda stvarno nije toliko ljudi glasalo za njih? Nemojte se bojati, velika je vjerojatnost da nije došlo do varanja na izborima. Istina je mnogo bolnija. Vladajuća stranka je dobila gotovo sve glasove iz inozemstva. Za njih su glasali penzići koji misle da još uvijek glasaju za "Oca Hrvatske nezavisnosti". I na kraju, za njih su glasali svi oni koji od toga imaju direktne imovinske koristi. Tko nam je na kraju izabrao sadašnju vlast? Državljani Bosne i Hercegovine, hrvatski iseljenici koji zarađuju kruh svoj svagdašnji u drugim državama i tamo plačaju porez, penzioneri koji nisu svjesni sadašnje situacije i za kraj, pijavice na državnoj blagajni. Prekrasan profil ljudi koji nam kroje sudbinu. Tako dolazimo do smiješne istine - nitko ne želi priznati da je glasao za sadašnju vlast, da ne bi morao objasniti zašto. A što mi poduzimamo? Ništa. Jebi ga, takva nam je izborni zakon...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?
2. Nedavno se dogodila tragedija. Lovac je stao na minu. Ništa novo u Hrvatskoj. Nažalost. A onda je neki novinar postavio pitanje zašto to područje nije još razminirano. Nema novaca. Nisu još stigli iz pristupnih fondova EU. A zašto nisu stigli? Isti nadobudni novinari istražili su to malo dublje i dobili odgovor - niste na spisku za dodjelu sredstava za razminiravanje. Zašto? Zar mi nismo zemlja ugrožena minama? Jednostavno, novce nećemo dobiti jer ih nismo ni tražili. Zaboravili smo. Ili netko nije napravio svoj posao. A naša reakcija? Jebi ga, što je tu je, novce više nećemo dobiti...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?
3. Prije nekoliko godina bili smo pod velikim pritiskom. Svi su nas tražili da se naguzimo i predamo odbjeglog generala. Na taj način smo morali pokazati spremnost klečanja pred EU. Domovinski rat nam je proglašen zločinačkom akcijom, a generali zločincima. Vlada bez kičme nije se usudila prigovarati (da, to su isti oni koji su kao oporba galamili "nitko neće hapsiti naše generale" na splitskoj rivi), a vrhovni mekušac naredio je hvatanje generala. Premijer je skinuo gaće i nagnuo se prema naprijed, čekajuči ulet odostraga. Svi smo šutjeli i čekali zadnji čin poniženja i oskvrnuća rata koji nam je donio slobodu. I tada se dogodila vrhunska stupidnost. Amerikanci su nam zaprijetili da moramo predati odbjeglog generala u Haag... Da, ti isti Amerikanci sa karikaturom od predsjednika koji taj isti sud - pazi sad ovo - ne priznaju. Dapaće, prije toga su nas tražili da potpišemo da nećemo izručivati njihove državljane u Haag. Znači Amerikanci nam prijete da predamo generala koji je vodio legitimnu akciju koju su oni orkestrirali na sud koji oni ne priznaju. Znači da su oni pomagali zločinačku akciju i priznaju taj sud? Ili ne? Ne znam za vas, ali ja sam bio prilično zbunjen. Ali naš gologuzi premijer sa gačama koje još uvijek vise oko zglobova, još uvijek razbarušene kose od vjetra sa splitske rive, ponosno izjavljuje da je general uhvačen. Pritisak nije prestao, nego se preusmjerio na druge stvari. Gaće su još uvijek spuštene. Mi smo još uvijek zbunjeni. Glavni Amer nam je čak došao i u goste. Poniženjima još nije kraj. Jebi ga, takva nam je sudbina...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?
4. Hrvatska je u krizi. Europa je u krizi. Svijet je u krizi. Naša prepametna vlada donijela je novi, raskošni proračun. Nije prošlo ni mjesec dana, a već su u deficitu. Gdje uzeti novac. Smiješno, pa valjda tamo gdje ga ima. I jedan komedijaš (kojeg smo si, navodno, sami izabrali) svojim prepametnim likom ispuni tv ekrane i ponosno ustvrdi - mirovinska reforma je promašaj, II. stup je pogreška, to više ne funkcionira pa ćemo zato mi uzeti te novce i iskoristiti ih za bolje stvari. To je to... Kraj... Kradu nam penzije... Opet... Sad će nastati neredi... Dosta pljačkanja... Tražio sam neku garažu da pospremim auto koji sam jedva kupio na lihvarski bankovni kredit, da ne ostanem bez njega kad počnu neredi. Ništa. Apsolutno ništa. Dan-dva neki nesvrstani natpisi u novinama. Dan-dva razglabanje po tv-u i pretakanje iz šupljeg u prazno. I to je to. Nema ljudi na trgovima. Nema transparenata. Nema nereda. Još jedna pljačka naroda završila je pod tepihom. Jebi ga, preživjeli smo i druge pljačke, pa ćemo i ovu...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?
Ovo su samo četiri hrvatska primjera bajke Carevo novo ruho. Iako bi mogao navesti četiri dnevno. Jedini je problem u tome što to nama nije bajka, već surova realnost. Tko je kriv za to? Mi sami. Naš mentalitet. Kroz povijest smu uvijek stenjali pod nečijom čizmom i vodili tuđe ratove. Navikli smo na diktatore i maršale, očeve naroda i beskičmenjake. U našu podsvijest su se uvukle dvije rijeći - JEBI GA. To nam je odgovor za sve probleme. Jebi ga, da je moglo biti drugačije, bilo bi drugačije. Mi smo nacija vatrogasaca. Rađe gasimo požar, nego da ga sprijećimo. A i požari nam se sve više rasplamsavaju bez kontrole. Nesposobna vlast neće samo zadužiti nas, već će naše dugove otplačivati i praunuci naših praunuka. A što poduzimamo? Ništa? Niko od nas se ne usudi izaći na ulicu i iz sveg glasa viknuti: CAR JE GOL'!. Jedan glas će se samo utopiti u buku, stotine, tisuće, možda i deseci tisuća glasova mogli bi nešto i promijeniti. 
Car je gol' ljudi, shvatite to. Promijenimo nešto. Nek nas se čuje.
Post je objavljen 20.02.2009. u 11:37 sati.