29.09.2014., ponedjeljak

Savjet

Rekla mi je mama ljetos, dvije stvari želi: prva, da na moru, mi mladi i neobzirni, svaki puta kad se ustanemo s klupe u dnevnoj, poravnamo pokrivač da ne bude neuredno; druga, da se oženim. "Ne", rekla je, "ne da se oženiš, to je lako, da se zaljubiš".
- 10:21 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

26.09.2014., petak

Financijska sredstva i ista

Poštovani, srdačan pozdrav, sa štovanjem, sve su to obilježja najjadnijeg jezika na svijetu: onog formalnog, poslovnog. Te riječi su mi toliko grozne da bih ih najradnije odmah obrisao da ih ne moram gledati ovdje. Užas. No to je stvarnost. Ljudi se, čim na poslu pišu kakav dopis, pretvaraju u lobotomizirane jedinke lišene svake inovativnosti, kreativnosti, a vjerojatno i razmišljanja samog po sebi. U redu, većina zaposlenih u firmama u kojima se pišu "dopisi" ionako možda i jesu takvi.

Corinne Maier je u "Dobar dan, lijenosti" jezik tvrtke nazvala "ničijim jezikom" (ako se dobro sjećam): to je onaj jezik koji se upotrebljava u službene svrhe, a njime se zapravo ništa konkretno ne izražava, samo nekakve blijede naznake namjere, ciljeva i motiva. Ako koji puta i kaže štogod konkretno, to se redovito može izreći tri puta manjim brojem riječi. To vam je otprilike ono: "izvršiti analizu", "izvršiti implementaciju" umjesto "analizirati" i "implementirati". Iako i te dvije riječi zapravo rijetko nešto konkretno znače. Sad mi napamet ne padaju neki spektakularniji primjeri, samo da shvatite otprilike na što mislim. Mislim da Orwell u 1984.-oj koristi termin "negovor". Iako je on pričao o drugačijem jeziku, volim preuzeti taj naziv za bezdušni, iskompleksirani, službeni jezik.

Ne znam postoji li neka općeprihvaćena konvencija ili nepisani zakon za koji nisam čuo, ali čini se da je u službenim tekstovima zabranjeno napisati: "novac". To su redovito: "financijska sredstva". Kao da financijska sredstva mogu nešto drugo predstavljati. Ali nikad nigdje, u nijednom dokumentu, nećete pročitati "novac". Čak ni ja, bez da mi je itko išta rekao, bez ikakvog naputka, nikad, ali baš nikad nisam službeno napisao: "nema novca". Uvijek je to bio: "nedostatak financijskih sredstava". Nevjerojatno zapravo. Kao da se radi o nekoj prostodušnoj riječi čija bi upotreba ukazivala na nepismenost, vulgarnost i primitivnost. Kao što u stručnoj literaturi nikad nećete naći "seks", nego "spolni odnos", "snošaj", "koitus" ili neku od takvih debilana. Baš kao da su novac i seks iste prirode. Pa izuzev toga što se novcem može kupiti seks, novac je sasvim pristojna stvar. Naprosto ne razumijem. Sigurno pored novca ima još takvih riječi koje se izričito izbjegavaju, ali ne mogu se trenutačno sjetiti nijedne.

Pravnici pak imaju svoj pravnički jezik. Oni se moraju od svega i svačega štiti, graditi, paziti na sve solucije i interpretacije. Tako vrlo često upotrebljavaju pridjev "isti". Isti zapravo ne znači što i jednak. Vjerojatno zato kažu npr. "Molimo potpišite ugovor i isti dostavite pošiljatelju." Iako bi apsolutno jednak efekt postigli s: "Molimo potpišite ugovor i dostavite ga pošiljatelju", iz opreza žele naglasiti da vrate upravo taj, isti ugovor, nijedan drugi (da ne bi tko, što ja znam, kopirao u boji i tvrdio da se radi o jednakom ugovoru). Hajde recimo da njihov oprez i jest opravdan. Da se taj "isti" kreće samo u pravničkim krugovima, ne bih ništa ni rekao. Iritantni postaju oni, koji zbilja nemaju zašto biti toliko oprezni, koji se iz kompleksa, straha i neznanja plaše napisati "kupite karte i pokažite ih" pa - možda i jer žele zvučati važnije, službenije, vjerodostojnije: debilnije - kažu "kupite karte i iste pokažite". Sve ćete više naići na "isto" i u privatnim svrhama. To je ono malograđansko razmišljanje: koristiti "on, ona, oni, one, ga, ju, ih" je kao i leći na travu Zrinjevca ili Maksimira - iz straha da ne ispadnemo barbari i nomadi koji, gle primitivce, leže na travi, dok u isto vrijeme neopterećeni stanovnici Pariza i Londona legnu usred prvog parka da odmore 20 minuta bez straha da će netko dovesti u pitanje njihovu civiliziranost i "kulturu". Veći vjernici od pape, ta spika.

- 14:05 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

23.09.2014., utorak

Baciti u smeće

57 tekstova imam u blog-editoru pod Skicama. I nikako da ih izbrišem jednom zauvijek. Iako ne bi to ni bilo baš zauvijek jer izbrisani prvo idu u Otpad i tamo će ostati zauvijek ako si se ne obriše. U skicama ima i samo natuknica, ideja, a ima i cijelih tekstova iz nekog razloga neobjavljenih. Pa iako nikad, kad ne znam o čemu pisati, niti ne zavirim u Skice, niti se ne sjetim uskrsnuti zaboravljenu ideju, nikako da počistim taj folder i riješim se nepotentnih ideja. Jer da su čemu, vjerojatno bi bile realizirane. Ali čovjek se teško rješava nepotrebnih stvari.



It's all about the stuff.

Kako sređujem dio kuće na mene je spala nevolja riješiti se stvari koje se u kući gomilaju od njena nastanka pred 30 godina. Još mi, kakti mlada generacija ("moderna"), težimo kakvom takvom materijalnom minimalizmu; možda da nam bude uredno, možda da samo lakše čistimo stan i imamo manje stvari maknuti s police kad brišemo prašinu, možda čak iz neke želje da budemo slobodni i mobilni - da sve svoje stvari možemo staviti u kofer i za pola sata odletjeti na drugi kraj svijeta u kakav ljepši život; a možda samo zato što smo traumatizirani hrpom stvari i polica koje su naši roditelji gomilali u stanovima i kućama valjda jer su oni sami isto tako u svom djetinjstvu bili traumatizirani neimaštinom i nedostatkom polica i regala (kako zaključuje moj jedini od dva bratića koji je odrastao u stanu s najduljim i najvišim hodnikom u Donjem gradu Zagrebu, hodnikom koji je cijelom dužinom do 20-ak metara i visinom do valjda 4 metra kompletno ispunjem policama i regalima na kojima su pohranjene stotine apsolutno nepotrebnih stvari).

Stari ljudi se teško odvajaju od starih stvari. Možda ćemo i mi biti takvi kad ostarimo, ne smijemo suditi unaprijed. Recimo odmah da taj moj istraumatizirani bratić u svojoj sobi već godinama uzgaja regal širok 3 i visok 4 metra ispunjen isključivo CD albumima. Pomalo smo mi već i potrošačka, iskonski konzumeristička generacija, uz to i higijenski razmažena, pa jedino dobro u svemu tome je što barem nećemo 30 godina čuvati platnene pelene, benkice i odjeću za bebe, već mahnito svakom djetetu kupujemo apsolutno nova kolica neokaljana nijednim drugim tuđim i prljavim djetetom.

Neodvojivost od nekih stvari je u suštini shvatljiva - čovjek je slabo biće; ipak su tu posrijedu nekakve emocije, sjećanja - blabla.

Teško je ipak povjerovati da itko na ovom svijetu veže ikakve emocije uz staklenke ili plastične posude od sladoleda, margarina i sličnoga. Pa ipak, kad smo pred majku iznijeli sve staklenke koje bi nam tijekom prošle tri godine davala da odnesemo u garažu, skoro je pala u nesvijest. Pola sata je trajalo dok smo ih iznosili pred nju. Tu je priznala poraz. No, za neke stvari (one emotivno vrednije od posuda za sladoled, ali ništa spektakularnije od starih forhanga, krpa, tkanina i spužvi) ipak ostaje pri svome. Pritom se poziva čak i na kralja Leara. Za nekog tko je doživio moždani udar i još se bori s afazijom, bilo kakva referenca na Shakespeara, i posebno njegovo prepričavanje, velika je stvar. Uzmite ipak priču s rezervom jer lako je moguće da se zabunila oko kojeg detalja ako već ne i oko imena djela. (Tko poznaje moju sklonost nalaženju usporedbi i paralela, sad zna i od koga sam to nasljedio.)

Kralj Lear, kako moja majka priča, imao je ženu, dvije kćerke i sto tisuća vojnika. Valjda nisu bili u ratu godinama pa ga je žena zapitala što će mu toliko vojnika, neka se riješi barem pola. Kralj poslušao, složio se i riješio dužnosti pedeset tisuća vojnika. Nije prošlo puno kad se prva kćer začudila i toj polovici vojnika, upitala ga što će mu, i rekla da bi dvadeset tisuća bilo sasvim dovoljno. Kasnije je prišla i druga kćer i slično zapitala što se ne riješi i tih preostalih vojnika, ionako su u miru, rata neće biti i zbilja mu ne trebaju. A on je jadan odgovorio: “Cijeli život imao vojnike, naučio sam se imati vojnike, ne mogu bez vojnika, moram imati vojnike; kakav bih ja to kralj bio bez vojnika? Pustite me, molim vas, da imam bar tih dvadeset tisuća uz sebe, eto tako, zbog mene samog, meni za dušu.”

Netko vojnike, netko krpe i odjeću za lutke, netko četrdeset godina stare ružne stolnjake, netko CD-ove...

- 16:23 - Stavi u košaricu (1) - Sadržaj košarice - Blagajna

05.09.2014., petak

A što je s Aljošom?

No, da, morali ste se upitati: "A što je s Aljošom?". Kako imam srca radosno i zaljubljeno prati prozore i glancati kuću za dolazak nekakve cure, dok Aljoša mora da suze roni (ako si već i život nije oduzeo) zbog nesreće što ga je zadesila u istom trenutku u kojem je sreća uzela mene na red?

Da je kletva labava, pokazalo se još sredinom sedmog mjeseca kada se desila ona epizoda s davanjem prilika (pretpostavljam da me čitate već barem dva-tri mjeseca pa ste upoznati sa svim tim kletvama, zgodama i epizodama koje se ovdje samo ovlaš spominju). Bila su to samo dva dejta ljubakanja i drpanja nakon kojih Aljošina veza s onom Bibom ili kako smo je već nazvali nije bila ni najmanje narušena. Ali ostalo je na samo ta dva dejta pa smo zaključili da bogovi recipročnosti nisu to niti uzeli kao nešto ozbiljno zbog čega bi odmah Aljošu gurnuli u ponor nesreće i osame kao što su dotad (na moju sreću) uobičavali.

No, ovo što se dogodilo prije dva tjedna, bogovi su morali uračunati. Sudeći po svemu prije, ne samo da su Aljošu trebali gurnuti u ponor, već ga prije toga svezati pod sigu da mu svakih 10 sekundi kapne kapljica ledene vode na glavu i tim tempom mu nakon mjesec dana izdubi rupu u lubanji i odvede ga u sigurnu smrt, a i sve to uz onu za njega najveću muku: svih tih mjesec dana bez pristupa internetu.

Jesu li bogovi zaspali, previdjeli ili samo progledali kroz prste, ne znamo - Aljoša je živ i zdrav, lubanja mu je cijela, istina, svakim danom sve ćelavija, a i jadnik je u 33. godinu ušao, kraj mu je na vidiku - možda su se i zato bogovi smilovali: "Nije im puno preostalo, ako i je puno, ne može u kasnim tridesetima život biti bogzna kakav, pa nek siroti uživaju". Imamo tako Aljošu s jednom curom i mene s drugom. Oboje sretni u istom trenutku. Teško je povjerovati da su bogovi samo tako, eto, milosrdni. Nema sreće napretek, jednom se treba uzet da bi se drugome dalo. Inače bismo svi bili sretni.

I to je apsolutno točno. Ono što je isto tako točno je da nismo Aljoša i ja jedini koji zaslužujemo nesreću. Tu je i, očito, Doris.

Doris koja je valjda od gubitka nevinosti bila ravno dva i pol dana bez dečka. Kako bi jednog ispratila, već sljedeći dan (ako ne i isti) na vrata bi pokucao drugi. Njen pobjednički niz ispunjen srećom i seksom (ajde, više seksom nego srećom; Doris spada pod normalne i zanimljive ljude, a takvi ne mogu biti često istinski sretni) potrajao je zaista predugo pa htjela ona to ili ne, na nju je došao red da podmetne leđa kletvi.

Radi li se samo o privremenom predahu ili smo Aljoša i ja zbilja uspjeli pobijediti kletvu, a prokletstvo i srdžbu bogova trajno preusmjeriti na nekog trećeg, to ćemo tek saznati. Možda će se prokletstvo vratiti na nas dvojicu, a možda prijeći na nekog četvrtog. Ne bojimo se. Naša zrelost i iskrena dobronamjernost prema djevojkama nepobjediva je pred svim silama i bogovima. A i voodoo lutkicama već dobro znamo baratati.

Dosta sam vam rekao o Aljoši i više od toga ne mogu, niti bih smio, niti puno više znam. Za sebe mogu i smijem. Koliko god ja dramatično pisao o tom recipročnom prokletstvu, ono nije ni izbliza moja najveća nevolja. Tu je daleko nezgodniji Saturn u Sedmoj kući (ako se sjećate), ili Sedma kuću u Saturnu, kako već ide, koji razara sve živo i neživo u Kući partnerstva. Ali i taj bi Saturn u usporedbi s najopasnijim neprijateljem - mojom glavom - bio tek kava s Mozart kuglom. Ni najsuvremenija nano-tehnologija nije sposobna nadmašiti taj megastroj za analizu kojeg sam dobio bez da su me išta pitali. Stroj koji ne prestaje razmišljati ni trenutka, ne odmara se, ne opušta, koji je sposoban istodobno simulirati desetke što bajkovitih što grozomornih scenarija, preispitivati svaku sitnicu i izazivati sumnju u svaki osjećaj i stav, kao da baš uživa naprtiti si na leđa nezamisliv broj nezgodnih okolnosti, prepreka i problema i svaki dan i svaki doživljaj pretvoriti u pakao.

- 13:44 - Stavi u košaricu (7) - Sadržaj košarice - Blagajna

03.09.2014., srijeda

Najveći prirez u državi

Za Grad Zagreb iznosi 18%. I vječita je referenca velikih izdavanja građana i svote novca koja se slijeva u gradski proračun iz kojeg zauzvrat dobijamo fontane i slično. No, ljudi zapravo pojma nemaju od čega se uzima tih 18% i koliko to zbilja iznosi. Jer kad bi znali ne bi više tako nemaštovito i neupućeno sve svoje jade svaljivali na tih jadnih 18%.

Odmah da kažem: tih 18% vam na otprilike prosječnu bruto zagrebačku plaću 10.000 kn iznosi: 210 kn. To je zapravo 2%.

Jer: od 10.000 oduzmite 20% za zdravstvo (2.000) = 8.000
Oduzmite neoporezivih 2.200 = 5.800 (to vam je porezna osnovica)
Od tih 5.800 uzmite 2.200 to jest porez 12% od 2.200 = 264 kn.
5.800 - 2.200 = 3.600 i od toga uzmite 25% poreza = 900 kn. (pardon, pretpostavljam da je jedno od ova dva "poreza" 12 ili 25% zapravo doprinos za mirovinsko, ne piše mi na izvatku, ali nebitno)
Sada zbrojite 900 + 264 = 1164 i od toga uzmite 18% prireza = 209,52 kn

209,52 je od vaše bruto plaće 2,1%. Ne kažem ja da je to malo ili puno, no prije nego ćete reći da imamo daleko najveći prirez u državi imajte na umu da bi na istu plaću u Valpovu platili 93,12 kn prireza (8%). A na tih se 120 kn razlike, koliko god nekom moglo puno značiti, u ozbiljnim raspravama ne isplati prozivati. Zato apeliram, prestanite srati više s tim prirezima. Radije se okomite na ostalih navedenih 20%, 12% ili 25%.

- 15:20 - Stavi u košaricu (1) - Sadržaj košarice - Blagajna

02.09.2014., utorak

Ljubav - pa to su prozori

Kad pereš prozore - i to one duple, s dvostrukim staklom - iznutra, dakle svako staklo s obje strane - a sve samo zato što ona dolazi - eh, to mora da je ljubav.

- 10:08 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

01.09.2014., ponedjeljak

Jebite se ;)

Od sad fakat pišem samo za sebe. Ne pišem za vas. I ako mi se potkrade ikakva intimnija misao, to je samo jer bez nje ne bi tekst funkcionirao kako je zamišljen, nikako da bih je podijelio s vama ili tako nešto. Smajlić je u naslovu samo da ne ispadnem nadrkan ;) iako zapravo jesam nadrkan ;) ali kad staviš smajlić, kaj god da napišeš ispada okej. Jer kao zajebavaš se, ne? Pa se onda to ne može niti uzeti za zlo. Odite u kurac :D kužite? :D

Uvijek mi je išlo na živce kad bi netko, zato što je popljuvao neki tekst, ostavio negativni komentar ili se pak ogorčeno bavio nekom temom, događajem ili pojavom koja ga dozlaboga uznemiruje, iritira, ako čak i ne vrijeđa - bio automatski optužen da "nema života". To bi redovito, pogotovo ovdje na blogu, bila prva replika, obrana i protuargument autora kritiziranog teksta i njemu priklonjene publike. Netko te popljuje ili napadne i odmah taj "nema život" i nadjenut mu je naziv: "hejter". To su za mene oni trenuci kad bih glavom udarao u monitor ili u zid, ili pak monitorom u zid, a kompjuter bacio kroz prozor, ali prije toga ga privezao za svoju nogu pa nek i mene povuče s četvrtog kata.

No, zapravo, ZA PRAVO, zbilja je to istina (ili, ajde, bar donekle). Kad imaš život, ali, onako, zbilja ispunjen život - iritantnom srećom ili pak tragičnom nesrećom - onda te zbilja boli kurac za sve ostalo. Jebe ti se i za glupe studente koji ne mogu položiti ispit pa kažu da ih "profesor ima na piku", za neke kretene SDP-ovce koji pljuju po HDZ-ovcima, a zapravo su zadrtiji i gori od svakog radikalnijeg desničara, za neinformirane debile koji, vođeni krivo informiranim novinskim člancim, stalno nešto seru po ovom i onom; boli te kurac i za sve bivše i buduće i s kim su se slikali i s kim su se pofrendali. Uopće, sve postaje irelevantno, nevažno i nepotrebno, sve osim tebe samog, tvoje pekmezaste sreće i vječne nesreće.

Jooj, evo sad čitate ove pizdarije, a mogli ste čitati kako moja majka afazičarka uspoređuje čišćenje kuće sa Shakespearovim kraljem Learom. E, ne! Sljedeći post će biti o prirezima!

Ma znam da vas boli kurac. Možete mi popušit ;)

- 11:57 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.


Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

.