A što je s Aljošom?
|
No, da, morali ste se upitati: "A što je s Aljošom?". Kako imam srca radosno i zaljubljeno prati prozore i glancati kuću za dolazak nekakve cure, dok Aljoša mora da suze roni (ako si već i život nije oduzeo) zbog nesreće što ga je zadesila u istom trenutku u kojem je sreća uzela mene na red? Da je kletva labava, pokazalo se još sredinom sedmog mjeseca kada se desila ona epizoda s davanjem prilika (pretpostavljam da me čitate već barem dva-tri mjeseca pa ste upoznati sa svim tim kletvama, zgodama i epizodama koje se ovdje samo ovlaš spominju). Bila su to samo dva dejta ljubakanja i drpanja nakon kojih Aljošina veza s onom Bibom ili kako smo je već nazvali nije bila ni najmanje narušena. Ali ostalo je na samo ta dva dejta pa smo zaključili da bogovi recipročnosti nisu to niti uzeli kao nešto ozbiljno zbog čega bi odmah Aljošu gurnuli u ponor nesreće i osame kao što su dotad (na moju sreću) uobičavali. No, ovo što se dogodilo prije dva tjedna, bogovi su morali uračunati. Sudeći po svemu prije, ne samo da su Aljošu trebali gurnuti u ponor, već ga prije toga svezati pod sigu da mu svakih 10 sekundi kapne kapljica ledene vode na glavu i tim tempom mu nakon mjesec dana izdubi rupu u lubanji i odvede ga u sigurnu smrt, a i sve to uz onu za njega najveću muku: svih tih mjesec dana bez pristupa internetu. Jesu li bogovi zaspali, previdjeli ili samo progledali kroz prste, ne znamo - Aljoša je živ i zdrav, lubanja mu je cijela, istina, svakim danom sve ćelavija, a i jadnik je u 33. godinu ušao, kraj mu je na vidiku - možda su se i zato bogovi smilovali: "Nije im puno preostalo, ako i je puno, ne može u kasnim tridesetima život biti bogzna kakav, pa nek siroti uživaju". Imamo tako Aljošu s jednom curom i mene s drugom. Oboje sretni u istom trenutku. Teško je povjerovati da su bogovi samo tako, eto, milosrdni. Nema sreće napretek, jednom se treba uzet da bi se drugome dalo. Inače bismo svi bili sretni. I to je apsolutno točno. Ono što je isto tako točno je da nismo Aljoša i ja jedini koji zaslužujemo nesreću. Tu je i, očito, Doris. Doris koja je valjda od gubitka nevinosti bila ravno dva i pol dana bez dečka. Kako bi jednog ispratila, već sljedeći dan (ako ne i isti) na vrata bi pokucao drugi. Njen pobjednički niz ispunjen srećom i seksom (ajde, više seksom nego srećom; Doris spada pod normalne i zanimljive ljude, a takvi ne mogu biti često istinski sretni) potrajao je zaista predugo pa htjela ona to ili ne, na nju je došao red da podmetne leđa kletvi. Radi li se samo o privremenom predahu ili smo Aljoša i ja zbilja uspjeli pobijediti kletvu, a prokletstvo i srdžbu bogova trajno preusmjeriti na nekog trećeg, to ćemo tek saznati. Možda će se prokletstvo vratiti na nas dvojicu, a možda prijeći na nekog četvrtog. Ne bojimo se. Naša zrelost i iskrena dobronamjernost prema djevojkama nepobjediva je pred svim silama i bogovima. A i voodoo lutkicama već dobro znamo baratati. Dosta sam vam rekao o Aljoši i više od toga ne mogu, niti bih smio, niti puno više znam. Za sebe mogu i smijem. Koliko god ja dramatično pisao o tom recipročnom prokletstvu, ono nije ni izbliza moja najveća nevolja. Tu je daleko nezgodniji Saturn u Sedmoj kući (ako se sjećate), ili Sedma kuću u Saturnu, kako već ide, koji razara sve živo i neživo u Kući partnerstva. Ali i taj bi Saturn u usporedbi s najopasnijim neprijateljem - mojom glavom - bio tek kava s Mozart kuglom. Ni najsuvremenija nano-tehnologija nije sposobna nadmašiti taj megastroj za analizu kojeg sam dobio bez da su me išta pitali. Stroj koji ne prestaje razmišljati ni trenutka, ne odmara se, ne opušta, koji je sposoban istodobno simulirati desetke što bajkovitih što grozomornih scenarija, preispitivati svaku sitnicu i izazivati sumnju u svaki osjećaj i stav, kao da baš uživa naprtiti si na leđa nezamisliv broj nezgodnih okolnosti, prepreka i problema i svaki dan i svaki doživljaj pretvoriti u pakao. |
