Poštovani, srdačan pozdrav, sa štovanjem, sve su to obilježja najjadnijeg jezika na svijetu: onog formalnog, poslovnog. Te riječi su mi toliko grozne da bih ih najradnije odmah obrisao da ih ne moram gledati ovdje. Užas. No to je stvarnost. Ljudi se, čim na poslu pišu kakav dopis, pretvaraju u lobotomizirane jedinke lišene svake inovativnosti, kreativnosti, a vjerojatno i razmišljanja samog po sebi. U redu, većina zaposlenih u firmama u kojima se pišu "dopisi" ionako možda i jesu takvi.
Corinne Maier je u "Dobar dan, lijenosti" jezik tvrtke nazvala "ničijim jezikom" (ako se dobro sjećam): to je onaj jezik koji se upotrebljava u službene svrhe, a njime se zapravo ništa konkretno ne izražava, samo nekakve blijede naznake namjere, ciljeva i motiva. Ako koji puta i kaže štogod konkretno, to se redovito može izreći tri puta manjim brojem riječi. To vam je otprilike ono: "izvršiti analizu", "izvršiti implementaciju" umjesto "analizirati" i "implementirati". Iako i te dvije riječi zapravo rijetko nešto konkretno znače. Sad mi napamet ne padaju neki spektakularniji primjeri, samo da shvatite otprilike na što mislim. Mislim da Orwell u 1984.-oj koristi termin "negovor". Iako je on pričao o drugačijem jeziku, volim preuzeti taj naziv za bezdušni, iskompleksirani, službeni jezik.
Ne znam postoji li neka općeprihvaćena konvencija ili nepisani zakon za koji nisam čuo, ali čini se da je u službenim tekstovima zabranjeno napisati: "novac". To su redovito: "financijska sredstva". Kao da financijska sredstva mogu nešto drugo predstavljati. Ali nikad nigdje, u nijednom dokumentu, nećete pročitati "novac". Čak ni ja, bez da mi je itko išta rekao, bez ikakvog naputka, nikad, ali baš nikad nisam službeno napisao: "nema novca". Uvijek je to bio: "nedostatak financijskih sredstava". Nevjerojatno zapravo. Kao da se radi o nekoj prostodušnoj riječi čija bi upotreba ukazivala na nepismenost, vulgarnost i primitivnost. Kao što u stručnoj literaturi nikad nećete naći "seks", nego "spolni odnos", "snošaj", "koitus" ili neku od takvih debilana. Baš kao da su novac i seks iste prirode. Pa izuzev toga što se novcem može kupiti seks, novac je sasvim pristojna stvar. Naprosto ne razumijem. Sigurno pored novca ima još takvih riječi koje se izričito izbjegavaju, ali ne mogu se trenutačno sjetiti nijedne.
Pravnici pak imaju svoj pravnički jezik. Oni se moraju od svega i svačega štiti, graditi, paziti na sve solucije i interpretacije. Tako vrlo često upotrebljavaju pridjev "isti". Isti zapravo ne znači što i jednak. Vjerojatno zato kažu npr. "Molimo potpišite ugovor i isti dostavite pošiljatelju." Iako bi apsolutno jednak efekt postigli s: "Molimo potpišite ugovor i dostavite ga pošiljatelju", iz opreza žele naglasiti da vrate upravo taj, isti ugovor, nijedan drugi (da ne bi tko, što ja znam, kopirao u boji i tvrdio da se radi o jednakom ugovoru). Hajde recimo da njihov oprez i jest opravdan. Da se taj "isti" kreće samo u pravničkim krugovima, ne bih ništa ni rekao. Iritantni postaju oni, koji zbilja nemaju zašto biti toliko oprezni, koji se iz kompleksa, straha i neznanja plaše napisati "kupite karte i pokažite ih" pa - možda i jer žele zvučati važnije, službenije, vjerodostojnije: debilnije - kažu "kupite karte i iste pokažite". Sve ćete više naići na "isto" i u privatnim svrhama. To je ono malograđansko razmišljanje: koristiti "on, ona, oni, one, ga, ju, ih" je kao i leći na travu Zrinjevca ili Maksimira - iz straha da ne ispadnemo barbari i nomadi koji, gle primitivce, leže na travi, dok u isto vrijeme neopterećeni stanovnici Pariza i Londona legnu usred prvog parka da odmore 20 minuta bez straha da će netko dovesti u pitanje njihovu civiliziranost i "kulturu". Veći vjernici od pape, ta spika.
Post je objavljen 26.09.2014. u 14:05 sati.