Baciti u smeće
57 tekstova imam u blog-editoru pod Skicama. I nikako da ih izbrišem jednom zauvijek. Iako ne bi to ni bilo baš zauvijek jer izbrisani prvo idu u Otpad i tamo će ostati zauvijek ako si se ne obriše. U skicama ima i samo natuknica, ideja, a ima i cijelih tekstova iz nekog razloga neobjavljenih. Pa iako nikad, kad ne znam o čemu pisati, niti ne zavirim u Skice, niti se ne sjetim uskrsnuti zaboravljenu ideju, nikako da počistim taj folder i riješim se nepotentnih ideja. Jer da su čemu, vjerojatno bi bile realizirane. Ali čovjek se teško rješava nepotrebnih stvari. It's all about the stuff. Kako sređujem dio kuće na mene je spala nevolja riješiti se stvari koje se u kući gomilaju od njena nastanka pred 30 godina. Još mi, kakti mlada generacija ("moderna"), težimo kakvom takvom materijalnom minimalizmu; možda da nam bude uredno, možda da samo lakše čistimo stan i imamo manje stvari maknuti s police kad brišemo prašinu, možda čak iz neke želje da budemo slobodni i mobilni - da sve svoje stvari možemo staviti u kofer i za pola sata odletjeti na drugi kraj svijeta u kakav ljepši život; a možda samo zato što smo traumatizirani hrpom stvari i polica koje su naši roditelji gomilali u stanovima i kućama valjda jer su oni sami isto tako u svom djetinjstvu bili traumatizirani neimaštinom i nedostatkom polica i regala (kako zaključuje moj jedini od dva bratića koji je odrastao u stanu s najduljim i najvišim hodnikom u Donjem gradu Zagrebu, hodnikom koji je cijelom dužinom do 20-ak metara i visinom do valjda 4 metra kompletno ispunjem policama i regalima na kojima su pohranjene stotine apsolutno nepotrebnih stvari). Stari ljudi se teško odvajaju od starih stvari. Možda ćemo i mi biti takvi kad ostarimo, ne smijemo suditi unaprijed. Recimo odmah da taj moj istraumatizirani bratić u svojoj sobi već godinama uzgaja regal širok 3 i visok 4 metra ispunjen isključivo CD albumima. Pomalo smo mi već i potrošačka, iskonski konzumeristička generacija, uz to i higijenski razmažena, pa jedino dobro u svemu tome je što barem nećemo 30 godina čuvati platnene pelene, benkice i odjeću za bebe, već mahnito svakom djetetu kupujemo apsolutno nova kolica neokaljana nijednim drugim tuđim i prljavim djetetom. Neodvojivost od nekih stvari je u suštini shvatljiva - čovjek je slabo biće; ipak su tu posrijedu nekakve emocije, sjećanja - blabla. Teško je ipak povjerovati da itko na ovom svijetu veže ikakve emocije uz staklenke ili plastične posude od sladoleda, margarina i sličnoga. Pa ipak, kad smo pred majku iznijeli sve staklenke koje bi nam tijekom prošle tri godine davala da odnesemo u garažu, skoro je pala u nesvijest. Pola sata je trajalo dok smo ih iznosili pred nju. Tu je priznala poraz. No, za neke stvari (one emotivno vrednije od posuda za sladoled, ali ništa spektakularnije od starih forhanga, krpa, tkanina i spužvi) ipak ostaje pri svome. Pritom se poziva čak i na kralja Leara. Za nekog tko je doživio moždani udar i još se bori s afazijom, bilo kakva referenca na Shakespeara, i posebno njegovo prepričavanje, velika je stvar. Uzmite ipak priču s rezervom jer lako je moguće da se zabunila oko kojeg detalja ako već ne i oko imena djela. (Tko poznaje moju sklonost nalaženju usporedbi i paralela, sad zna i od koga sam to nasljedio.) Kralj Lear, kako moja majka priča, imao je ženu, dvije kćerke i sto tisuća vojnika. Valjda nisu bili u ratu godinama pa ga je žena zapitala što će mu toliko vojnika, neka se riješi barem pola. Kralj poslušao, složio se i riješio dužnosti pedeset tisuća vojnika. Nije prošlo puno kad se prva kćer začudila i toj polovici vojnika, upitala ga što će mu, i rekla da bi dvadeset tisuća bilo sasvim dovoljno. Kasnije je prišla i druga kćer i slično zapitala što se ne riješi i tih preostalih vojnika, ionako su u miru, rata neće biti i zbilja mu ne trebaju. A on je jadan odgovorio: “Cijeli život imao vojnike, naučio sam se imati vojnike, ne mogu bez vojnika, moram imati vojnike; kakav bih ja to kralj bio bez vojnika? Pustite me, molim vas, da imam bar tih dvadeset tisuća uz sebe, eto tako, zbog mene samog, meni za dušu.” Netko vojnike, netko krpe i odjeću za lutke, netko četrdeset godina stare ružne stolnjake, netko CD-ove... |
