30.09.2013., ponedjeljak

Prvi ljubacpo

Kako poljubiti curu bit će mi vječna misterija. Pričate o svjetskoj ekonomiji, bankarstvu, svjetskim ratovima, slikarstvu, filmu i glazbi i sad ti tu negdje usred rečenice naprasno je zažvališ. Znam, znam, pričamo o nečem zanimljivijem, pa u jednoj stanci kažem kak ima lijepe oči ili kosu, pogledamo se i poljubimo. Znam, ali ne znam to izvesti i nikada nisam uspio izvesti. U srednjoškolskim danima bratić mi je otkrio foru traženja naušnice: nakriviš joj se oko glave ne bi li izbliza proučio naušnicu i onda kad si već tamo... tvoje usne blizu njenih... sasvim slučajno.... I to sam znao u teoriji, ali izvesti vrlo teško. Gotovo nemoguće.

Prošli tjedan je nešto sunca zasjalo jedno poslijepodne pa su me pri povratku kući biciklom uhvatile emocije pa sam odlučio posjetiti sva mjesta na kojima sam se ikad ljubio. Deset minuta kasnije našao sam se obavljena zadatka. Ribnjak, Glogovac i... to je to. Skužio sam da sam se s više cura seksao nego ljubio. Kad kurve ne daju da ih se ljubi.

Ta spontanost prvog poljupca mi je strana. Shvatio sam da tu i nema neke spontanosti, to je nešto što se mora odraditi, poput skidanja gaća pred doktoricom, ali meni su ti trenuci redovito užasno glupi.

Jedino kako sam znao poljubiti curu je bilo kroz čagu. Vani smo, cugamo, pričamo, nešto kao plešemo i sve smo si bliži i bliži i... samo nekako se desi. To funkcionira. Agonija bi se opet pojavila drugi dan na "prvoj kavi" kad nekako moramo to sad trijezni riješiti, bez glazbene pozadine. Tada je nešto lakši teren jer ipak je pozitivan znak što je pristala na cugu, ali i tu sam se znao gubiti. Čaga mi je bila jedini način.

Ali otkad sam počeo intenzivno društveno - social dance - plesati, ostao sam bez tog jedinog sredstva koje sam znao upotrijebiti. Jer na plesnjaku se - pleše. Više nego priča. Za većinu ljudi sam tek nakon tri-četiri mjeseca saznao što uopće rade, koliko imaju godina, otkud su. Sjediš ti s tim ljudima na kavi, ali nekako ta dosadna pitanja, koja vraćaju u stvaran život, ne dolaze na red. Kad plešeš, ne plešeš da bi joj uvalio gubec-beg, nego da se zabavite bez trošenja riječi kojih je ionako posvuda previše.

Ovaj vikend mi se prvi put desio "trenutak". Slovenka i ja, oboje malo nacvrcani, pa sam nešto spetljao, zbunio i sebe i nju, pa smo se oboje nasmijali i... te njene svjetlucave oči... došlo mi je da se samo nagnem i zatvorim tih 30 centimetara distance. Ali nisam. Nešto me zakočilo... nije, kao, primjereno. A zbilja i nije. Nisam ništa propustio jer da se imalo što desiti, desilo bi se kasnije.

Na podiju se pleše, a ako hoćeš što više, to riješi za cugom, razgovorom i "kako se to već riješava".

A ja sam to riješavao čagom! I sad više ne mogu! Moram se opet vratiti na cuge i razgovore. Mogu i cugat i razgovarat i s tim nemam problema, ali nit se dovoljno nacugam, nit me ti moji govori i teme mogu negdje dovesti. To vam je bezglavo lupetanje o idiotarijama koje ako i uđe u romantiku, to čini nekako parodijski, što može ispasti simpatično, ali rijetko posluži mojim ciljevima.

Ja sam čovjek kojem riječi priječe da se ljubi.
- 11:11 - Stavi u košaricu (3) - Sadržaj košarice - Blagajna

24.09.2013., utorak

Mislim da sam postao seljačina

Jutros sam iz auta, iza zatvorenih prozora, zgodnim ženicama na tramvajskim stanicama dobacivao: "Di si, maco?", "Di si, lutkice?", "Di si, beba?". Došlo mi je to sasvim sponatno i prirodno.

Na radiju je zasvirala Vatra i njihov Tremolo - ja sam poglasnio.

Uz to, imam i gela u kosi.

Eh, pa da, nisam vam to ni rekao, postepeno sam s Beatlesice prešao na zalizanu kosu. Ali ne nazad (kako me jučer sfenirala frizerka - ko Brendona), nego na "stazu" pa malo nazad. Na tragu sam Andyja Garcie, a konačni cilj su Mad men s Madisona. Za to moram još skratiti kosu, češljati se sitnim češljem (a ne onim širokim ili prstima) i nabaviti Brylcreem.

Našao sam dobar članak i stranicu pa sam se lagano počeo držati smjernica. Sve je pokriveno: od kratkih hlača, mašni, onih rupčića na plećima do čarapa.

Jebiga, moraš jednom priznati, nisam tako mlad. Curkama od 20 sam prestar, moram se usredotočiti na ženice (25-33). A njih raskopčana košulja i adidasice ne fasciniraju.

Skužio sam da, osim zrelije, tražim i uspješnu ženicu. Doktorica bi recimo odgovarala mom egu (i hipohondriji).

I ova moja opće medicine mi se sve više sviđa. Počela mi je govoriti "ti", u to sam siguran. Nisam još uspio dokučiti koliko joj je godina, i bojim se da joj ne uvrijedim titulu, ali istodobno ne želim ubacivati hladnu distancu sa "vi", pa joj se obraćam u nekom neodređenom glagolskom obliku, infinitivu ili što već uspijem izvesti. Malo po malo. Lupim i neku glupu foru, ali zbilja ne pretjerujem. Krećem s malim dozama, ali čestim. Stalno sam kod nje. Svaki tjedan jednom-dvaput. Što zbog mene (prvo otorina, pa zaštopano uho nakon leta, sad mi je ukliješten živac), što zbog mame (stalno neke tablete joj usfale).

Ali problem je malo, ako ti se liječnica sviđa, biti iskren. Nemreš joj sam-tak priznat da te bole križa. Ne treba njoj Jeremija, treba joj netko tko će je jebat cijelu noć.
- A treba tebi kaj?
- Ništa, ništa, ja sam zdrav! [lupim se po plećima i kak se pri tom isprsim, tak me štrecne pa vanljudskim naporima prigušim jauk]
- Čudno hodaš...
- Ne... [suze mi krenu na oči od boli] to mi je... novi hod. Ja sam... sasvim zdrav.

To vam je 31 godina. Čovjek shvati da mora početi "paziti na svoje tijelo" katastrofa.
- 12:24 - Stavi u košaricu (3) - Sadržaj košarice - Blagajna

21.09.2013., subota

Bailas?

Navukao sam se na lindy hop. O drugim plesovima ne znam dovoljno da bih uopće ulazio u neke komparacije, tako da ću se držati samo ovoga.

Zabavno i interesantno. Čaga je puno složenija nego što se čini izdaleka. I za hodanje bi čovjek rekao da nije komplicirano pa ja, evo, nisam uspio s curom hodati dulje od dva mjeseca.

U grubim crtama, poanta je iznenaditi partnericu, zabaviti je. Njen zadatak je ispratiti, možda dodati koju improvizaciju i isfurati svoj stil. Naravno, sve to u ritmu i, ako može, muzikalno - ono: slušaš i pratiš muziku, mijenjaš ritmove, ubacuješ stanke i sl.

Super je kad sve to možeš izvesti, poput profića s youtubea. Zeznuto je malo kad nemaš široku lepezu fora i forica, i kad su ti te stanke još uvijek nesigurne pa hoćeš ispast frajer, ali onda fulaš jedan bit i ispadneš iz ritma. Nije to sve lako. Treba vremena i vježbanja.

Ples s curom zapravo može donijeti i lagani pritisak. Kao da si na cugi, kavi, dejtu. Moraš curu zabaviti. Tako je to uvijek: dečki su tu da valjaju fore, zabavljaju, zadivljuju, a cure se smješkaju kad nitko ne gleda, kažu da kad misle ne, ne kad misle i da i ne i tako to...

Nemreš s njom ostati na osnovnom koraku cijelu pjesmu. Dva-tri početna takta, a onda moraš krenut s adutima. Otvaraš najosnovnijim okretom, dovežeš drugi najosnovniji i onda isfuraš neku respektabilnu foricu. Vratiš se jedan takt u osnovni korak i ispališ i drugu respektabilnu foru. Ne preostaje ti drugo nego vratiti se u drugi osnovni korak (jer ima jedan za 6-count i jedan za 8-count) i nadati se da si zaboravio još neku "respektabilnu" foru. Bolje fore ne znaš. Možda teoretski i znaš, ali vrlo je vjerojatno da je nećeš dobro povesti, da neće to osjetiti kako treba i ostat ćete u nekoj glupoj izvitoperenoj pozi, ili ćete pasti, ispasti iz ritma ili nešto treće. Blam. Ko da na dejtu misliš kak se dobro kužite pa počneš pričati zakaj te bivša odjebala ili kak voliš mamu. Bolje šuti.

Nema ništa loše u dobrom i sigurnom osnovnom koraku. Na koncu, uvijek možeš početi pričati s njom. Izvaliti neku glupost, nešto simpatično, smiješno. Klasika. Ko i za lošeg seksa. Zabavi je na drugi način. Možda nisi neki jebač, ali pokaži da si vjeran, pouzdan i častan. Je, da. Sva sreća pa se nakon plesa ne moraš gledati s njom i muvati gol po stanu. Postoje i druge plesačice.

U Sloveniji je nepisano pravilo da s curom otplešeš dva plesa zaredom. Kod nas isto. Nekad to čak bude i tri ili više. Mala je scena. U Barceloni, recimo, ima hiljadu lindy hoppera i oni prakticiraju pravilo jednog plesa. Čak i ako upadneš na pola, nakon zadnjeg takta pogladite se po nadlaktici, "Gracias - Gracias" i to je to. Di bi stigli da se sa svakim zaplesavaju.

Tam mi je bilo bed kad sam vidio kak ekipa pleše. Dobro, tamo dulje plešu i sve je zapravo u tome, ali... Brijem da je curi kad pleše sa mnom nakon nekog od tih tipova, kao da je sa Seinfelda prebaci na Stipu u gostima.

U Barci sam se fakat načagao i bilo je super, ali cijelo vrijeme sam imao osjećaj da plešem jedan te isti ples, jedne te iste fore. Hvala bogu da tamo plešu samo jednu pjesmu. Iako je dobra stvar bila što sam došao iz neke druge škole pa sam imao fore na koje nisu toliko naviknute. Mislim, zapravo mi je i kod nas druga pjesma lagani teret. Nemam ti više kaj pokazati novog, sori. Možda ako nakon spore, uleti brza stvar ili tako nešto.

Pozitivno je to kaj mi se čini da curama to i nije toliko bitno. One bi plesale i dosta su zahvalne, moram priznati.

Zanimljiv mi je ples i s neke psihološko-socijalne strane. Promatram tko s kim pleše, tko s kim ne pleše, zašto ne pleše ili zašto pleše. Ruku na srce, malo to veze ima s psihologijom, još manje sa socijologijom, volim tračati i znati tko je s kim, tko koga ne voli, tko se kome više sviđa.

Eto, to sam vam htio reći.
- 21:22 - Stavi u košaricu (1) - Sadržaj košarice - Blagajna

18.09.2013., srijeda

Finilo je

Htjeli ste slike iz Barce.





Mogu na kraj svijeta otići, ne mogu pobjeći, naći će se makar neka stanica podzemne.

Bio s nekim frend ili ne, poruke u fb inboxu ostaju. Neki dan sam skrolajući prema davnim danima, skužio uz njeno ime i drugo prezime. Ženska se udala.

Onako... malo iznenađujuće, moram priznati. Ne čujemo se uopće više, u godinu dana tek mi je jednom bizarno predložila spojiti me s njenom fenomenalnom frendicom. Čak sam ja na kraju i rekao okej, ali, po običaju, nije dalje od ideje otišlo.

I tako, sad se ona, izgleda, udala. Za nekog Škota, Islanđana ili Šveđana, tako nešto. Koliko sam uspio vidjeti, nije baš da mi se previše sviđa. Kao što znam reći: "Onda je mogla biti i sa mnom ". Lakše mi je kad bi se bivše ljubavi spetljale s nekim playboyima. A dobro, tip očito ima štošta što ja nemam i nije imao problema sa štočime s čim ja jesam.

Nije da sam ja nešto patio za njom u zadnje vrijeme. Zaključio sam da je ovako bolje. To definitivno. Sjetio bih je se, da... jebiga, bilo mi je lijepo ta dva mjeseca i to je možda jedino doba mog života da sam bio - ili vjerovao - da sam sretno zaljubljen. Što se zbilja desilo, nisam sasvim siguran - to me i najviše muči u toj priči, volim znati suhe činjenice i razloge. Dao sam povoda za kraj, to znam - jebiga, jebanje na štopericu, prije nego što istekne parking, nije mi dobro sjelo. To je povuklo neke od mojih najslavnijih izjava:
- Možda te ne privlačim...?
- Moram razmisliti.

"Moram razmisliti". A kad mi se sve srušilo na glavu... pa sam i ja pomislio da je tu problem. Kad sam konačno shvatio da nije, sve je bilo gotovo.

Ajde, to sam naučio. Laži, laži, laži. Ona svakako jest lagala. I to mi se nije sviđalo. Ne neke velike laži, njih sam spreman tolerirati, njih razumijem. One male, sitne, nepotrebne laži, njih ne razumijem. Čemu?

Nisam od onih dobrih ljudi što, kad nekog istinski vole, budu sretni jer je taj sretan pa makar s nekim drugim. Ja nisam takav. Želim joj sreću jedino zato što bi, nakon prvog klinca od prije, fakat bila banana da za par godina ostane rastavljena, i s drugim klincem. Dva klinca s dva različita bivša frajera - fakat ne izgleda lijepo. Iako ništa ne mora značiti. Ja bih to razumio. Haha. Eto, Marina, ako do toga dođe, javi se, nisu velike šanse, ali tko zna.
Iako, nisam zicer da bih mogao jednom tuđem klincu biti otac, kamoli...

Mislim da ona više ne čita ovo. Već dulje vrijeme. Za razliku od nekih drugih cura, njoj sam recimo odmah rekao za blog i skoro svaki post je bio inspiriran njom. I umjesto da to shvati kao kompliment, njoj je to bilo kao da našu vezu gledam ko seriju, nije joj se svidjelo da mogu tako na neke stvari (ozbiljne probleme) gledati s distance, hladan, i još ih humorizirati.

A ako čita, ovo bi moglo ispasti jadno od mene i sigurno će me proglasiti bolesnim, ali ja sam, evo, čisto iskren. Ako sam mogao pisati o prvom dejtu, što ne bih mogao o smrti tete nade.

Upravo to mi je i najgore u cijeloj priči. To nadanje. Sad se stvarno nemam čemu nadati. Par puta sam odlučio "izbrisati" je iz svog života i... bilo mi je kao da je umrla. Nema je više. Grozno.

Sviđa mi se i što imam par cura na koje mogu patetično nazvati "nikad prežaljenim ljubavima mog života". Volim imati teatralne reference, da imam čije ime krvlju ispisati na zidu i te fore. To mi je smiješno. Sad kad se udala, to mi je glupo. Jadno čak i meni. Iako mogu zajebanciju dignuti na viši nivo, možda je i to opcija.

Ali nada... nada nekako...

Svaki rođeni optimist će me razumjeti: nada je lijepa, zavodljiva; lako može uljepšati neki trenutak, svemu dati smisao. Volim vidjeti tu malu zraku nade. Nada ništa ne košta, nadu uvijek možeš imati i nitko te ne bi zato trebao osuđivati i proglašavati ludim i bolesnim. Imam tri-četiri cure za koje volim pomisliti da u nekom holivudskom scenariju imam šanse. I to mi se sviđa i toga se ne želim odreći. Dobar osjećaj. Poput onog kad kao daltonist zelenu vidim crvenom - kaj bi dali da travu možete vidjeti crvenom? Jebeno. Ne bih to mijenjao za sve semafore svijeta.

p.s. I PAZITE OVO: sigurnosno pitanje koje prethodi objavi posta (o kojem sam pisao pred koji mjesec): "Koje je boje trava...?" Ahahahaha





Boje još i mogu naučiti, gramatiku nikako :D
- 10:29 - Stavi u košaricu (3) - Sadržaj košarice - Blagajna

05.09.2013., četvrtak

Mogao bih nešto i napisati?

Da, ono zadnje je bila neka interna zajebancija. Ne znam ni jel je uspjela. Ali dobro... tak da, da, odnosno, ne, nisam ništa koitusalio.

Produžio sam si malo ljeto, jučer sam se iz Barcelone vratio.

Brijem da razinu urbanosti i razvijenosti grada možeš procijeniti po izgledu uličnih prostitutki. Čiju većinu tamošnjih čine egzotične Afrikanke. Tako da je grad prilično zgodno razvijen.

Osim kurvi, svidjelo mi se profesionalno osvijetljeno voće na placu i hiljadu sokova od cijeđenog voća za 1,5 euro.

Imaju i dve hiljade više vrsta voća. Ali kao i sa rakijama/likerima, dovoljna su zapravo tri-četiri različita okusa. Sve ostalo su samo varijacije breskve: spljoštene ili velike žute i sl. (pranguyanas, maraguyanas ili tako nekako). Neću reći nepotrebno jer sam se, moram priznati, bolje i svjetskije osjećao grizeći voće čudnovatih oblika.

Ono kaj baš kod Katalonaca ne kužim su prehrambene navike. Ko Talijani, pasta ili riža za predjelo. Kako-tako još kužim. Ali užasno vole slatko - za doručak neki ko štrudl, ali na bazi biskvita, bestidno posipan kristalnim šećerom, uz to vruća čokolada i još sa strane nekoliko kockica obične čokolade. No, najčudnije od svega mi je što gule koru s breskve. Od nas dvadeset, jedino Čehinja, Britanka i ja nismo gulili. To je kao da kod nas svi gulimo jabuke. Okej, vas par čudaka i naše bake - u redu, ali baš svi...

I malo su mi išli na živce s naglašenim izrazima bliskosti: ljubljenje pri upoznavanju ili grljenje ekipe ko da se nije vidjela sto godina, a u biti su i jedni i drugi došli iz Valencije, ali jedni sat i pol prije drugih. Nemam neko visoko mišljenje o ljudima koji se previše vole, vesele i glasno pričaju i smiju. Ili su glupi ili glume. Na kraju krajeva, nisu ništa bolji od nas; baš kao što je i nas deset nedavno jedva fermalo sirotog Bugarina, tako se ni deset Španjolaca neće prešaltati na engleski da se jadni Hrvat ne bi dosađivao. Mislim da su dva čovjeka (koje god nacionalnosti) maksimalan broj ljudi koji je spreman zbog nekog trećeg i nakon pete rečenice ostati na stranom jeziku.

Katedrala (ne Gaudijeva) im je ista kao i naša, čak i manja. Ali ispred imaju žensku koja operno pjeva i tako se reklamira za satove pjevanja. To mi recimo nemamo.
- 16:10 - Stavi u košaricu (5) - Sadržaj košarice - Blagajna

< rujan, 2013 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Loading

junac04 pri yahoo.com


- Tko je?
- Nitko, prijatelju, samo koraci u noći.

Koji smo kurac mi! Po nama se ništa neće zvati...

Tribuson


Nekad je jednostavnije odustati.

Iva


"Life," said Marvin dolefully, "loathe it or ignore it, you can't like it."

Douglas Adams

U komentarima trijumfirali:

Šima 2010./2011.
Šima i Ribac 2009./2010.
Šima i Ruska 2008./2009.
Smisaoživota42 2007./2008.
Bamby 2006./2007.

Do povećanja popularnosti i broja redovitih komentatora, tron drži Šima i natjecanja se neće niti održavati.

Razonoda i statistika






.