Prvi ljubacpo
|
Kako poljubiti curu bit će mi vječna misterija. Pričate o svjetskoj ekonomiji, bankarstvu, svjetskim ratovima, slikarstvu, filmu i glazbi i sad ti tu negdje usred rečenice naprasno je zažvališ. Znam, znam, pričamo o nečem zanimljivijem, pa u jednoj stanci kažem kak ima lijepe oči ili kosu, pogledamo se i poljubimo. Znam, ali ne znam to izvesti i nikada nisam uspio izvesti. U srednjoškolskim danima bratić mi je otkrio foru traženja naušnice: nakriviš joj se oko glave ne bi li izbliza proučio naušnicu i onda kad si već tamo... tvoje usne blizu njenih... sasvim slučajno.... I to sam znao u teoriji, ali izvesti vrlo teško. Gotovo nemoguće. Prošli tjedan je nešto sunca zasjalo jedno poslijepodne pa su me pri povratku kući biciklom uhvatile emocije pa sam odlučio posjetiti sva mjesta na kojima sam se ikad ljubio. Deset minuta kasnije našao sam se obavljena zadatka. Ribnjak, Glogovac i... to je to. Skužio sam da sam se s više cura seksao nego ljubio. Kad kurve ne daju da ih se ljubi. Ta spontanost prvog poljupca mi je strana. Shvatio sam da tu i nema neke spontanosti, to je nešto što se mora odraditi, poput skidanja gaća pred doktoricom, ali meni su ti trenuci redovito užasno glupi. Jedino kako sam znao poljubiti curu je bilo kroz čagu. Vani smo, cugamo, pričamo, nešto kao plešemo i sve smo si bliži i bliži i... samo nekako se desi. To funkcionira. Agonija bi se opet pojavila drugi dan na "prvoj kavi" kad nekako moramo to sad trijezni riješiti, bez glazbene pozadine. Tada je nešto lakši teren jer ipak je pozitivan znak što je pristala na cugu, ali i tu sam se znao gubiti. Čaga mi je bila jedini način. Ali otkad sam počeo intenzivno društveno - social dance - plesati, ostao sam bez tog jedinog sredstva koje sam znao upotrijebiti. Jer na plesnjaku se - pleše. Više nego priča. Za većinu ljudi sam tek nakon tri-četiri mjeseca saznao što uopće rade, koliko imaju godina, otkud su. Sjediš ti s tim ljudima na kavi, ali nekako ta dosadna pitanja, koja vraćaju u stvaran život, ne dolaze na red. Kad plešeš, ne plešeš da bi joj uvalio gubec-beg, nego da se zabavite bez trošenja riječi kojih je ionako posvuda previše. Ovaj vikend mi se prvi put desio "trenutak". Slovenka i ja, oboje malo nacvrcani, pa sam nešto spetljao, zbunio i sebe i nju, pa smo se oboje nasmijali i... te njene svjetlucave oči... došlo mi je da se samo nagnem i zatvorim tih 30 centimetara distance. Ali nisam. Nešto me zakočilo... nije, kao, primjereno. A zbilja i nije. Nisam ništa propustio jer da se imalo što desiti, desilo bi se kasnije. Na podiju se pleše, a ako hoćeš što više, to riješi za cugom, razgovorom i "kako se to već riješava". A ja sam to riješavao čagom! I sad više ne mogu! Moram se opet vratiti na cuge i razgovore. Mogu i cugat i razgovarat i s tim nemam problema, ali nit se dovoljno nacugam, nit me ti moji govori i teme mogu negdje dovesti. To vam je bezglavo lupetanje o idiotarijama koje ako i uđe u romantiku, to čini nekako parodijski, što može ispasti simpatično, ali rijetko posluži mojim ciljevima. Ja sam čovjek kojem riječi priječe da se ljubi. |
