Doma nam je dolazila (reći ću) profesorica hrvatskog. Držala je instrukcije (napisat ću) nećaku. Ja sam s njom dogovarao termine, a kako bi dolazila dok bih ja bio na poslu, na komodi sam joj ostavljao novce. Jednom ih je zaboravila uzeti pa sam poslao poruku da nam je sve simpatičnija. Drugi, treći sms, treći, četvrti poziv - došli smo do zaključka da bismo se trebali vidjeti kako bi mi objasnila kako raditi s nećakom svaki dan, na što najviše pripaziti. Misleći da joj je to samo izlika za neslužbeni spoj, iako - kasnije sam saznao - nije bila, zračio sam neopravdanim samopouzdanjem koje je na kraju situaciju prevagnulo u moju korist. Ili bolje reći - našu. Nakon dva-tri spoja progovorili smo u prvom licu množine da bismo se nakon dva mjeseca ponovo vratili svaki svom prvom licu jednine. (Čak sam vam o tome pisao - uzroci i povodi 2. svjetskom ratu, a spominjali su se i boljševici. A i o neslužbenom dejtu je bio post, onaj o realnoj prijateljici. Od mene nikad, pa evo ni sad, ne možete dobiti cijelu priču, bjelodanu i istinitu od početka do kraja; ili se mijenjaju likovi, ili zanimanja, ili dodaju događaji i preokreti, ili karikira i preuveličava. Tako jedan frend i dalje vjeruje da sam prvi put bio u Francuskoj, a drugi put - kad stvarno jesam - nisam. Šima me isto jednom-dvaput godišnje nazove da provjeri što je sa mnom i koja polovica je istina. Jer ipak uvijek sve kreće od istine, na vama je da razlučite. To je, nadam se, zabavno. Vratimo se priči.)
Nakon promjene lica i broja, rekla je da više ne može nastaviti s instrukcijama kod nas i dala mi broj od svoje kolegice.
Novu profesoricu hrvatskog nisam upoznao uživo, samo telefonski. Strogo poslovnu komunikaciju vodili smo u najvećoj mjeri sms-om. Iako se nismo vidjeli, u prvom pozivu spomenuo sam da persiranje nikako nije potrebno, jer očito je da smo oboje mladi, i pozvao na opuštenost. Ona se ipak, čini se, nije osjećala opušteno pa je sms porukama prilazila u drugom licu množine.
Što se nakon gotovo 4 mjeseca dogodilo, ne bih znao reći; odjednom nam je za dogovor termina bilo potrebno 10-ak poruka. Sa svake strane. Komunikacija se intenzivirala i nastavila čak i kad su termini ranije bili usuglašeni: jedan, dva, tri dana za redom, epizode po 20-ak poruka koje završavaju sa željama za laku noć. Iako sam joj i dalje bio u množini, količina sms-ova davala mi je pravo maštati o tjelesnom dodiru u drugom licu jednine. Već smo pomalo flertali, bilo je očito. Pitao sam frendicu što mi je činiti, smijem li, vis-a-vis prve profesorice hrvatskog, povući konkretan potez s drugom. Mislim da nisu bliske, da se ne druže previše, ali ipak rade u istoj školi, znate kak je to, viđaju se, razmijene par riječi, možda se bezveze izblebne. Ne bi to bilo ništa strašno ili zabranjeno, ali obziran sam u takvim situacijama. A i ispalo bi da se palim isključivo na profesorice hrvatskog, a kako hipsterski bježim od bilo kakvih stereotipa i definicija, htio bih izbjeći takva etiketiranja (iako bi bila istinita). Postoje li nekakve etičke granice, je li u redu, nije - stvarno ne znam. Frendica srećom nema nepotrebnih moralnih skrupula pa je rekla: "go for it!".
Ja predložim kavu, profesorica se nećka, važe između kave i društveno-mrežnog upoznavanja koje u kratkom vremenu često otkriva previše. Kulerski inzistiram na upoznavanju uživo, čemu se ne uspijeva oduprijeti i predlaže da se vidimo - sada. Bilo je 11:15 navečer, ja već u pidžami. Spremam se, uzimam - ne jedan, ne dva (jer uvijek se jedan nekako sprtlja) - tri kondoma! Priznat ćete, sasvim opravdana očekivanja s obzirom na doba noći. Bio je dan u tjednu, napomenimo.
Kupim je u ponoć, sjedamo na cugu, ja pivu, ona - tu sam izgubio nadu da će mi treći kondom trebati - čaj. Ali dva su još definitivno bila u igri. Bili smo na "ti". Razgovor je tekao sasvim u redu, nikakve ipak iskre nisu prštale, niti zavodljivi pogledi bili izmjenjivani. Kako je razgovor tekao, i drugi kondom je gubio svrhu. Dok sam je vozio doma, i prvi kondom se činio suvišan. Ipak, sigurno 45 minuta joj je trebalo da izađe iz auta. Jedna tema se nadovezivala na drugu, pet puta se primala kvake, ali nikako da izađe. Pomislio sam da mi se možda osmjehne kakav poziv "gore na kavu" i prezervativski come-back, ali oko 2:45h uspjeli smo zaključiti sve započete teme i prijateljski se pozdraviti.
Mislio sam da su stvari jasne. Posebne privlačnosti nije bilo, čut ćemo se povremeno, dogovoriti termin, prokomentirati nećakov hrvatski, razmijeniti koji privatan doživljaj, malo se nasmijati i zaželjeti si laku noć. I zaželila je ona meni laku noć, drugi dan oko ponoći - u drugom licu množine. Ništa mi više nije bilo jasno. Malo smo prorijedili sms-ove, ali prešli na mms-ove. Razglednice s mora. Uz ispriku i obrazloženje zašto mi (odnosno "nam") nije poslala isti čas kako je fotka okinuta nego tek navečer, skoro 12 sati kasnije. U narednim danima, tu i tamo bi joj pobjeglo koje "ti", ali cijelo vrijeme je i dalje koketirala između jednine i množine. Nije mi bilo jasno je li to neka fora ili se možda obraća i meni i nećaku ili nešto treće. Možda bih je i pitao da mi nije bilo zabavno. Čak u zadnje vrijeme zna ubaciti ironični "gospodine".
Pokušao sam na koji sms ne odgovoriti (ako nije bilo nužno), ali ništa se bitno ne mijenja. Čujemo se skoro svaki dan.
Vrlo često joj jedna poruka nije dovoljna pa šalje dvije u paketu. Ženska očito uživa u sms-u. I teško joj je ne odgovoriti na neki. Nekad im se čini da je kraj komunikacije blizu pa postepeno skraćujem poruke, no dopisivanje redovito potraje još nekoliko sati. Kao da želi da je njena poruka zadnja. Ovisnica je o porukama. Ali ne pretjeruje. Većinom ne odgovara odmah, relativno dugo joj treba; nekad samo 5, ali nekad i 30 minuta. Vjerojatno nisam jedini s kojim se dopisuje. Sigurno ima još nekog, da li na sms-u, WhatsApp-u ili Skypeu, ne znam.
Kako bilo, odlučio sam igrati njenu igru. Odgovaram na svaki sms, započinjem komunikaciju, ne završavam je, bombardiram sa smajlićima, ne treba mi upitnik da bih odgovarao. Ako sam u nečemu dobar, to je dopisivanje. Ako može ona, mogu i ja. Prednost joj je jedino što kasno voli ići spavati. Tako znam zaspati misleći kako sam zadnji odgovorio, da bih negdje u polusnu čuo zvuk sms-a.
Sad me ispričajte, moram joj napisati poruku, danas se još nismo čuli, mogla bi se javiti i priupitati kakav mi je bio dan, volio bih je preduhitriti. Naspavao sam se popodne, noćas ne moram spavati. Zvjezdana noć, ona i ja... i mobilna telefonija.
|
