Lijepe žene hodaju kroz grad
|
Imam sreće što živim u Zagrebu. Velik je grad, puno ljudi. Zaljubim se, ženska me otkanta, ali ipak nakon godinu-dvije naleti druga koja zaliječi sve rane i otvori nove. Kod mene nepogrešivo funkcionira teorija da se odljubljuje tek novim zaljubljivanjem. Dojma smo da u gradu cura ima napretek, možda nisu sve idealne, ali ima ih, šetaju gradom, svaki vikend vidimo druga lica, od nekud se stvaraju. Kao da postoji neki izvor koji ih samo tako seksualno zrele izbaci ljeti u Tkalču. Zamislite da sam iz Senja. Tamo nema "izvora". Tamo ima 10-15 cura. Većina ih je već udana. Protok novih nikakav. Potok je suh. Zaljubio bih se u jednu, nešto mlađu prodavačicu u voćarni. Prije ili kasnije bi me ostavila, druga tko zna kad bi naišla. Bio bih neutješan. Nakon dva mjeseca plakanja, pomirio bih se sa svojom sudbinom i na opskurnim pjesničkim večerima u polumračnom i zadimljenom kafiću, dok vani bura smrzava površinu mora, pred 4-5 nezainteresirana gosta čitao ljubavne pjesme Mirni. Proljeće bi udahnulo dašak vedrine u moj život, ljeto donijelo poneko prolazno zaljubljivanje u slovensku kupačicu, no Mirnu nijedna ne bi mogla zamijeniti. Sljedećih nekoliko jeseni i zima poeziju bih zamijenio kiparstvom i na grebenu ponad grada klesao skulpturu Mirnine glave i poprsja. Zaljubio bih 5-6-10 godina kasnije u kakvu Nijemicu. Bilo bi to savršenih tjedan dana. No tjedan nemilosrdno završava, počinje novi, a s novim bi se Heidi vratila kući. Proklinjavši sudbinu, peh i nesretnu razdaljinu Senja i Hannovera, jesen bih proveo ponovno u gorkom plaču. Pomislio bih na izlet na sjever Njemačke, ali ne bi mi dali dopust izvan uobičajenih školskih praznika jer je tamo nemoguće naći zamjenu (da, zaboravio sam reći, radio bih vjerojatno kao profesor matematike u srednjoj školi). Zimi bih se ponovo prihvatio kiparstva. I tako iznova i iznova, svaki 5-10 godina. Do moje pedesete godine Senj bi dobio turističku atrakciju:  To bi sigurno privuklo mnoštvo novih i mladih djevojaka na senjske plaže i tko zna kakvih bi romantičnih avantura moglo biti... da se u četrdesetpetoj nisam hitio sa glave zadnje u nizu, u ponor, na tamno sive oštre stijene... |
