Bio zarobljen u javnom ili privatnom sektoru (jer čim mora raditi za drugoga, čovjek je zarobljen, osim ako to nije "dream job", a nikad nije), svatko mašta o vlastitoj firmi, malom biznisu, gdje će raditi ono što voli, a ako već neće, bar će raditi za sebe i biti sam svoj gazda, i moći spavati do podneva ako mu se taj dan spava, možda i raditi od kuće (iako raditi kod kuće nitko zbilja ne želi ili, po meni, ne bi trebao željeti).
Tako smo frendica i ja maštali o dizajniranju, logotipima, domišljavanju reklamnih slogana i svemu ostalom što ide uz marketing. Možda bismo se tu i tamo zapitali zašto samo maštamo i zašto ne bismo okonkretizirali snove, ali brzo bi nas otrijeznila realna i racionalna pitanja poput onog gdje bismo našli klijente i zašto bi netko uzeo baš nas, a uostalom vremena nisu sjajna, a kad je frka "prvo što se reže je marketing". Zato bismo se zadovoljili polusatnim maštanjem, i nakon pauze za ručak, vratili svatko u svoj javni sektor i gubili tamo dane i tratili talente. Živjeli smo tim otužnim životima sve dok nismo nabasali na članak u Poslovnom.hr-u.
I ona i ja, osim talenta za sricanje slogana, imamo talent iz opširnoga izolirati samo ono bitno, tako da dalje od naslova nismo ni čitali: "Žinić: Bruketa i ja prve smo poslove dobivali u Gjuri oko 2 u noći". Pametnom dosta. Odgovorili su nam upravo na ono pitanje koje nas je tako okrutno svaki puta iz snova vraćalo u realnost.
Već drugi dan, na Hitro.hr-u odabrali smo ime firme, odnijeli papire javnom bilježniku, uplatili pristojbe i predali dokumentaciju. Dok su nam istekli otkazni rokovi, papiri su se sredili, a mi na žiro račun novoosnovanog studija za marketing i dizajn uplatili minimalnih 20.000 kn temeljnog kapitala.
Sljedeći korak je bio jasan kao dan. U utorak u 22:00 bili smo za šankom u Gjuri. Naručili smo cugu i čekali klijente. Do ponoći nam nitko nije prišao. Oko 1, nakon treće pive, oglasila se Marijana: "Daj, ovo je glupo!". Pitao sam je da li je uopće pročitala onaj članak; jasno piše da su Bruketa i Žinić poslove dobijali tek oko 2. Sad je tek jedan! Rekao sam joj nek se uozbilji i umjesto ovih piva radije naruči pelin. Nitko nam međutim nije prilazio ni oko 2. Predložio sam da ipak probamo opet s pivama. Oko 3 se zapitala ne bismo li trebali probati s malo agresivnijom samopromocijom, dodavši da u zadnje vrijeme tzv. gerila marketing uz vrlo malo novaca polučuje jako dobre rezultate. Gnjevno i poluuvrijeđeno odbacio sam takav prijedlog uz komentar da nisam ja nikakav gerilac, ponajmanje Che, da ne želim da klinci nose moj obris na crvenim majicama, još manje da me drže za gurua, da baš takav neokapitalistički stav prezirem iz dna duše i da ne želim nametljivim metodama doprijeti do klijenata niti želim klijente do kojih se može doprijeti na taj način. Rekao sam da se moramo prikloniti subverzivnim i subliminalnim kanalima kojima bi klijentela pronalazila nas, a ne mi njih. Bila je prepijana da mi kontrira, a i meni je nakon te rečenice glava pala na šank. Između 4 i 5 smo oteturali doma, bez ugovorenog posla, ali s jasnom vizijom u glavi.
Nastavili smo sa započetom strategijom: utorkom u Gjuri, srijedom u Pepermintu, četvrtkom u Cici, petkom u Jabuci, subotom u Limbu i Ksetu. Znali smo da uspjeh ne dolazi preko noći (iako je tekst Žinića nedvosmisleno govorio da dolazi "po" noći) i odlučili ustrajati u subverzivnim opijanjima po širem centru grada. Ni preko dana se nismo štedili; neumorno smo visili po bircevima u Tkalči, oko Cvjetnog, a nije nam bilo strano ni potegnuti do Trešnjevke i No sikirikija.
Temeljni kapital polako se topio, a kako se prosperitet i dalje nije nazirao, odlučio sam se ponovno posavjetovati Žinićevim tekstom iz "Ja, poduzetnik" serije. I dobro da jesam, jer sam ovaj put otvorio oči i shvatio da nekad treba pročitati više od samog naslova. Iako, ovaj put nije trebalo čitati, već samo shvatiti poruku slike neposredno ispod naslova:
Opet vrlo nedvosmisleno i nimalo subliminalno, fotografija iz obiteljskog albma govorila je samo jedno: treba otići i na more.
Spakirali smo se u trenu i već sljedeći dan bili na katamaranu. Poharali smo sve otoke, od Srakana do Biševa. No, poput svih savjesnih privatnika, ni mi na moru nismo odmarali; cugali smo bez prestanka, predano, od ponedjeljka do nedjelje. Plažu i sunčanje žrtvovali smo za šank i privlačenje klijentele. Rezultat je, međutim, bio isti kao i na kontinentu, Marijaninoj flertajućoj naravi i bikiniju usprkos. Uspjela je, istina, privući jednog ruskog biznismena i malo nam je falilo da se dokopamo milijunskog čeka kad smo shvatili da mu nije do njenog dizajnerskog talenta, već samo do onog što prikriva bikinijem. Pa je tako i ta prilika nepovratno propala zajedno s našim temeljnim kapitalom (baš je pravi trenutak našla glumiti djevicu), pa smo se, lovom koju su nam starci poslali poštom, vratili kući.
Kriza se uvukla u pore gospodarstva dublje nego smo si i mogli zamisliti. Vremena su teška pogotovo za malo i srednje poduzetništvo. Čak i dobro osmišljeni projekti s ozbiljno razrađenom strategijom razvoja suočeni su s ekstremno lošom perspektivom. Mi smo živi primjer.
Dobro, bar si nećemo imati što za predbacivati. Probali smo. Ovo će nam biti jedna velika škola u kojoj smo puno naučili. Biznis se ne pokreće lako, do uspjeha se ne dolazi preko noći (niti po noći, kako kaže Žinić). Sve više sumnjam u tog Bruketu, još više Žinića i njegov prokleti tekst. Mora da su do svega došli preko droge ili oružja. Našao sam, međutim, jedan puno bolji tekst (još jedan iz niza "Ja, poduzetnik" na Poslovnom.hr-u): "Sve je počelo kad smo dali otkaze i krenuli na put oko svijeta".
Jasnije ne može biti. Marijana, kad krećemo?
|
