Glazbeni zločin usred Griča
|
Vratio sam se s večeri na Gradecu. Ljetno kino je gore, na programu je bila snimka koncerta Zagrebačke filharmonije iz Lisinskog. I bilo je prekrasno, u najmanju ruku. Orkestralne instrumental izvedbe zimzelenih Beatlesa, Simona i Garfunkela, Beach Boysa, Whiter Shade of Pale i slično. Volim klasičan zvuk, na momente sam iznimno uživao. I onda kraća stanka, Bjelinski napušta pozornicu da bi se za koju sekundu vratio u društvu Željka Bebeka. Da, nakon sat vremena ugodnih tonova violina, flauta, truba i udaraljki, uz koje si se mogao fino opustiti i prepustiti lijepim mislima i maštati o boljem sutra, eto njega, Željka Bebeka, u fraku, s repićem, prima mikrofon. Ima neka tajna veza. Sad bih ja volio čuti ravnatelja filharmonije, producenta ili kojeg već debila koji je isposlovao taj surovi zločin nad lijepom nedjeljnom večeri, kaj bi on rekao koji mu je argument da u istu priču ugura Bebeka i Garfunkela. Vjerujte mi bilo bi apsolutno nepotrebno da je zapjevala Josipa Lisac, Vanna, Gibonni ili Boris Tamara Novković, kamoli ovaj. I nije se zaustavio nakon jedne stvari. Tek nakon treće. Dali su mu i cvijeće. Prvoj violini, flauti, trombonu i gitari nisu ništa dali. Ovom idiotu cvijeće. I napokon ode, proslavim medicom, Bjelinski zamaše Stonese, odsvira, ali nesreći nema kraja - bis - vraća se frak s repićem. I besramno, s punim samopouzdanjem, opet (!!!): ima neka tajna veza - tu bi svakom intedantu ili kojem već kurcu trebalo skinuti skalp, odrubiti glavu, i onda je - ko u onom Gibsonovom filmu - pustiti nek se kotrlja niz Zakmardijeve stube. Morao sam tad naglas sterati sve u pičku materinu, sasvim slučajno, jednoglasno s gospodinom u srednjim godinama dva reda ispred mene. Vjerojatno se i on zamišljao kako u stilu Tarantinovih Inglorious Bastardsa mitraljezom rastapa Lisinski. Sva sreća pa za šankom radi žena mojih snova, ili bar neka koja joj nalikuje, pa ćemo sve ostalo lako zaboraviti. |
