Dva tjedna
|
To je to. Dva tjedna mi je trebalo da prebolim komercijalni neuspjeh mog prvog filma. Dva tjedna su univerzalna doza vremena potrebna za prebolijevanje... pa... ispada bilo čega. Jedan mali, ispričala mi je frendica, 6.-7. razred, možda 8., zaljubio se u neku curu, čak su i hodali nešto, ona ga ostavila, on u kurcu, pita ujaka: "Koliko će to trajati, koliko treba da prođe bol?", a ovaj ispali: "Dva tjedna." Svidjelo mi se to pa si sad i ja tak nekak računam. Dva tjedna je prošlo i od mog zadnjeg "prekida" s Dalmatinkom. Njoj je bio dovoljan jedan, onaj početkom jeseni... meni ih je trebalo još jedno četiri. Nisu to bili prekidi veze, nego prekidi nadanja. Znate mene, vječni optimist. Sama si je kriva. Ak je pitam dal da se prestanem nadati, onda nek veli da. I tak... bio sam na moru. Iz zajebancije, u razgovoru s jedinom fureštom, zavapim dal tak puno tražim ako očekujem da se tu na pustom zabačenom jadranskom otoku pojavi neka prekrasna Indijka, onak crna, ko Nicole Scherzinger, duge kose, onom točkicom i haljom... i fakat se pojavi. Ali s dečkom. To vam je priča mog života. Nije da ja ne mogu naći idealnu curu. Ali uvijek nađem i njenog dečka. Ili sina :D Tak vam je to. Ili imaju dečka, ili sina, ili su glupe, ili sam ja njima glup... ili su punoljetne :D |
