Naslovi uvijek bolje zvuče u perfektu. Naš junak i dan-danas voli sladoled. Štoviše, vjerojatno upravo ovog trenutka uživa u kuglici lješnjaka. Za dobro jutro. Nema mu ljepše stvari nego, još onako snen, krmeljavih očiju, profesionanom sladoledarskom žlicom zagrabiti u kantu ledene smjese i narušiti njenu zaglađenu površinu. Kao kad je kao dijete volio protrčati snijegom gdje još nitko prije njega nije.
Kavu će popiti tek za pola sata, uz kroasan. Sedam je sati. Terasa je još prazna. Možda da proba i kakva je vanilija danas.
Ljatifi Nedžbedin - nitko zapravo nije siguran što mu je od toga ime, a što prezime - jedinu slastičarnicu najzabačenijeg kvarnerskog otoka otvorio je 1982. godine. Nazvao ju je - po uzoru na osnivače svih ostalih objekata i institucija na otoku - imenom otoka. Tamo je prvi put stigao koju godinu prije i novac zarađivao na plaži, ručnim frižiderom. Kako je jedan putopisni novinar nedavno rekao, taj je otok kao fileki, ili ih ne možeš smisliti ili se vraćaš po repete. Ljatifiju vjera brani fileke, ali otoke srećom ne. Kupio je kuću, kućicu na kućnom broju 111, u prvom redu do mora, na strateški idealnom mjestu, tik uz put kojim jahtaši usidreni na drugoj strani otoka dolaze u selo. U prizemlju ima taman toliko mjesta za hladnjak, škrinju, pećnicu, sudoper i još ponešto, a na katu je spavaonica. Kako su samonikla stabla rasla i hladom zaklanjala terasu, tako je i spavaonica na katu godinama otkrivala svoje neočekivane kapacitete. Prve godine uz njega i ženu, tu bi noćio pomoćnik, sljedećih godina njih dva (redovito iz obiteljskih redova). Ubrzo su se rodile i kćeri, nešto sporije odrasle i udale se, a pomoćnike po krvi zamijenili su zetovi. Danas ćete vidjeti i unuke kako trčkaraju terasom. Mistika spavaonice odnosno "sokobanski" razmještaj kreveta i kinderbeta unutar tog minimalistički riješenog prostora često je tema zajedljivih razgovora znatiželjnih furešta. Domaćin im oprašta; na kraju krajeva, dolaze tu jer vole sladoled, a ljubav prema sladoledu dovoljan je razlog za bezuvjetan oprost.
Sedam i petnaest je. Fetivi otočanin šutke je u dvije minute popio kavu i zaputio se u polje, pozdravivši škrtim: "Zapiši me". Uskoro stiže i djevojka sa šeširom, za otok nepotrebno velikom torbom i još većim podočnjacima. Sjeda na udaljeni dio terase. Vjerojatno ju je probudila bezobzirna buka traktora ili onih što kose travu pod prozorima. Mora da zato mrzovoljno naručuje. Stavljajući joj kroasan na tanjurić, a sebi odvajajući na stranu jedan lijepi kojeg je zapikirao još dok se odmrzavao, pokušava se sjetiti je li rekla toplo ili hladno mlijeko. Ako je uopće išta rekla, nije više siguran, za toplo se ništa ni ne govori, nije li tako? Tko više može pratiti modu u Zagrebu. Koja je uopće razlika između toplog i hladnog, ionako kava ništa ne valja bez kuglice sladoleda u njoj!? Odnosi joj kavu i kroasan, a zatim neupadljivo na distanci čeka da otpije prvi gutljaj ne bi li proniknuo kakav znak nezadovoljstva. Teško je s leđa, iako nakon godina iskustva dovoljan je i mali trzaj ramena za sud. Ne primjećuje ništa. Nagradi se kuglicom vanilije. Okus iz nekog razloga nije kao jučer, nezadovoljno vadi preljev na staklo vitrine, danas će biti potreban.
Oko pola osam pali i prvu cigaretu.
Oko podneva, nakon ukupno sedme kuglice, pali četvrtu cigaretu. Glad praktički ne osjeća. Sladoled je po sastavu dovoljno hranjiv... i, čak mu je to i jedan liječnik potvrdio, po vrućini, osim još malo limunade i onog kroasana, ništa više organizmu nije potrebno. Možda ne trči, ne pliva i ne planinari, ali godinama su mu kolesteroli i trigliceridi u preporučenim rasponima, željeza mu ne fali. Živjet će 100 sto godina, obećao mu je isti liječnik. Teško je ne vjerovati liječniku, pogotovo onom koji voli sladoled.
Prođe i tjedan dana da ne poruča ništa "konkretno". Žena spremi, ali on često ne stigne (Talijani i Nijemci nažalost ne njeguju toliko siestu) pa pojedu djeca. Van sezone se češće cijela obitelj uspije istodobno skupiti na ručku, ali čak i tad, jedini put u tjedan dana, nakon što Ljatifi stavi u usta zadnji komad mesa i pečenog krumpira, salvetom obriše usta, opusti se na stolcu, zaključi: "Fino je, ali - nema do čokolade i lješnjaka."
Ne shvaća ljude koji ne jedu sladoled. Nije mu jasno kako se ljudi mogu uskraćivati tog božanskog okusa. Tih šest okusa: čokolada, lješnjak, vanilija, jagoda, borovnica, limun. U vitrini ima mjesta za još jednu kantu, no taj prostor vječito zjapi prazan. Ljatifi se dovoljno razumije u slastice da zna da je 6 okusa sasvim dovoljno. Ako su svijetu dovoljne 4 boje (crvena, plava, žuta, zelena), 2 likera (medica, višnja) i 4 televizijska programa, dovoljno je i 6 sladoleda.
Kao što sva ljudska bića imaju neobjašnjivu potrebu podijeliti svoja otkrića, užitke i svjetonazore s drugima, izbaviti ih iz mraka, ropstva ili čega već (krenimo od vaših prijatelja koji vam u ruke guraju usb s muzikom i filmovima, pa do misionara koji vam žele približiti vjeru), tako Ljatifi želi i druge uvesti u ledeni svijet sladoleda i hrskavih korneta. Slučajnom turistu u prolasku poželjet će dobar dan i preporučiti osviježenje tečno na - ne pretjerujem - pet stranih jezika. Nabavit će i najveći televizor na otoku i staviti ga na terasu, samo da bi u terminu utakmice privukao kojeg gosta više i podvalio mu borovnicu u slatkom kornetu. Neupadljivo će tada promatrati žrtvu dok usnama prinosi prvu žličicu i čekati trenutak kad joj se ledena smjesa otopi na nepcu, a zjenice rašire od zadovoljstva. Srce će mu zatitrati, a obrazi se zarumenjeti. Za to živi, to mu je misija, to je smisao, ili kako on voli reći: smisija.
Popričat će sa svakim redovitim gostom, prokomentirati utakmicu i - čak i ako je navijao za Francuze - pohvaliti igru Španjolaca jer gost to želi čuti. A dobro raspoloženje gosta svakako je važnije od kakvog nogometa.
Oko ponoći pojede zadnju kuglicu i zbrajajući male dnevne uspjehe polako i natenane zatvara radnju.
Ulična svjetla ne dosežu do slastičarnice. Uštap je, kompletna je u mraku. Dvoje klinaca što se oko dva u noći grle na zidiću slastičarnice ni ne primijećuju crnu priliku kako razmiče plastične vrpčaste zavjese i u tišini se provlači kroz ulazna vrata kućnog broja 111, niti začuju dva škljocaja sladoledarske žlice. Čokolada i lješnjak.
|