Post s kraja svijeta
|
na moru sam! otoku usamljenom! začuđujuće dobar signal i sasvim pristojna internet veza pomalo kvare dojam, oduzimaju čar divljine... ali vrati se ugođaj kad se sjedneš na stari dobri zahod s pogledom od 40 metara koji puca skroz do frendovog dvorišta, drugom frendu kenjaš doslovno pod prozorom, pauk za to vrijeme hoda po zidu, puž si zauzeo zapadni gornji kut, drugi pauk ispleo mrežu oko južnog kuta, stršljen pokušava ući, zuji, ometa te, ti ga miroljubivo, da se ne naljuti, pokušavaš istjerat van, (ne znam di su skakavci ove godine)...
Mislio sam da nikog neće bit na otoku, a kad ono – Ljubav mog života! Švabica. Čak joj je i ime ko jednoj od one tri sestre na putu za Bolzano. A zanimljivo da i ona ima dvije sestre. I od njih tri, baš ona nije dečka dovela (kojeg i dalje ima koliko sam shvatio)! Sad sam opet zaljubljen! I sad ih je 6 (moj novi osobni rekord). Da, bilo ih je četiri, al Prirodoslovka ima i frendicu... A ja totalno nepripremljen! Sise mlohave (nisam bio dovoljno ustrajan sa sklekovima s kojima sam počeo u rano proljeće), škemba viri (trčanje nije ni stiglo donijeti rezultate), bijel bjelcat (iako sam čak i dobio neki ten, no i dalje nedovoljno), zloglasni „trokut“ (ako se netko sjeća tog davnog posta) na leđima podno vrata sve više baca sjenu... a imam tri-četiri dana prije neg Švabica ode. Do četvrtka se moram u red dovesti. Pumpam sklekove kad god stignem (na otoku sam 3 i pol sata, već sam na petnaestoj seriji). Stara računa da ću joj strugati štokove, čupati drač, bušiti rupe u zidu za karniše... a da ne spominjem tri knjige, dvadesetak filmova i 3. sezonu Heroesa za slučaj da mi bude dosadno... ne znam samo kad... sad svi ti planovi padaju u vodu kad moram po cijele dane ležati na plaži i zašprehavati Švabicu dok mi opet ne skuži kak mi je kosa mekana... |
