Je! Je! Danas je!
|
Dan sisa! Dalo se nagovijestiti još ujutro kad sam s biciklom prošao kroz park i suočio se s hvalisavom nesramežljivom plavušom, a nakon nje i nekom suptilnijom klinkom. Čak sam i krenuo post pisati, no nisam bio siguran da je to baš danas pa vas nisam bespotrebno razdraživati. No vraćajući se s posla kroz grad, shvatio sam da dileme nema – danas je Dan sisa. Jedan od tri dana koja se službeno obilježavaju na ovom blogu. Dan kad sunce zagrije i ženska populacija definitivno službeno počinje nositi samo uske, lagane i otvorene majčice. Dan kad sve „propupa“. No kud baš danas taj najljepši dan za šetnju gradom! Kud baš danas! Danas kad moram na ispovijed jer sutra sam kum na krizmi. Proletio sam gradom upijajući što se sve nudi, no s mjerom jer nakon ispovijedi moram biti čvrst, sve do sutra moram stvari imati pod kontrolom, biti „gospodar tijela svoga“ („master of domain“). U crkvu sam došao u 4.15. 45 minuta prerano. Ništa zato, prošetat ću malo centrom, Dan je sisa, s malo samokontrole može biti sasvim ugodno. Nisam ni slutio što me čeka. Na Trgu sam upao u pakao: nekakav sajam srednjih škola. Pohotne maloljetnice sa svih strana! Cice-ubice napadaju s lijeva, s desna, s prijeda... izvukao sam se što sam prije mogao i krenuo prema Cvjetnom. No tamo još gore: 9. krug pakla. Od ubica do mirazica! Od stidljivih do odvažnih, od stegnutih do slobodnih, od klizećih do skakutavih, od ukroćenih do divljih... Prošao sam kraj Golfa s nadom da možda i Raymondica slavi, no nisam bio te sreće. Krenuo sam nazad. Opet kroz pakao s maloljetnicama. Mislio sam da sam već sve vidio kad ono - plesna skupina se sprema za nastup. Rastežu se klinke u nekakvim uskim opravicama, i rastežu li se rastežu... pohitao sam prema Kaptolu. Al pričekao sam ipak koji tren ak će možda baš sad nastupit, no nisu. Predahnuo sam pred Katedralom. Imao sam još petnaestak minuta viška. Pa tu i tamo bacao pogled na neku (napokon) donekle suptilnu i pristojnu djevojku. Odzvoni pet, krenem prema Franjevcima, i taman pred crkvom u susret mi trči neka ženska... na Baywatch me podsjetila neodoljivo. Na kraju ispalo da i ona na ispovijed ide. Ispovijedio sam se. Ponovno sam, kao i svaki put u takvim prilikama, potegnuo ono diplomatsko koje oduvijek koristim: „gledao sam, mislio i radio prljave stvari“. To pokriva apsolutno sve. Dobro, da baš idemo cjepidlačit, mogli bi nadodat „govorio i slušao“, no to bi bilo previše i nije tako zvučno i ritmično. Pomolio pokoru. Mislio sam to je to. Sve što sam imao vidjeti, vidio sam. Sad, i ako ima, ne smijem vidjeti. I odvezujem bicikl, a meni u susret tri dugokose... takvo mučenje nisam mogao ni zamisliti, „Nek me barem nešto udari!“, zavapio sam. Skočio na bicikl i zapedalirao prema doma što sam brže mogao dok mi još ima spasa. No, ni tu mojim mukama nije bio kraj. Taman na uzbrdici, di ne mogu brzo ići, crnomanjasta cura hoda ispred mene, uska trenirka, predobro dupe. Pedaliram što brže mogu da je što prije prođem... no nagib neda... samo me usporava, nikako da je prestignem... a ona je tu, sve bliže i bliže... sve bolja, bolja... a ja sve sporiji i sporiji... a ona i sunčane frajerske ima i zgodnu facu... nisam više mogao izdržati; srušio sam se s bicikla... Sad sam doma, pijem vodu, jedem voće i idem gledat nešto čedno. I trudim se kolko god mogu da nedem trčat po Maksimiru. |
