Junac u tajicama
|
Ja sam vam trenirao veslanje. Nekoć. Službeni odjevni veslački predmet je triko (ili kombinezon, što je već točnije). Namjena trikoa nije samo skrenuti pozornost na izvanredno profilirano mišićavo tijelo. On je i koristan. Obične kratke hlače zapinjale bi za 'rol' i 'šine', a ruke i vesla bi pak zapinjali za majicu. Triko sve te nespretne situacije drži pod kontrolom. Kao mali, navlačiš ga samo za regate, a treniraš i dalje u trenirkama ili kratkim hlačama. Što više rasteš i ozbiljnije treniraš, uviđaš svu funkcionalnost trikoa, a isto tako i udobnost koju nudi. Na kraju više trening ne možeš niti želiš zamisliti bez njega. Čak se ni trčeći među „običnim“ ljudima, ne osjećaš nimalo neugodno u tim pripijenim dresovima. U zimskoj varijanti ispod trikoa (kako je on kratkih nogavica) navlačiš tajice da nogama ne bude hladno. Uvijek se nametalo pitanje što ispod trikoa. Tri su moguće solucije: gaće obične (džokejke), bokserice ili niš. Po meni, bokserice su smrt. To ne želite iskusiti. Opcija 'niš' („comando“, mislim da kažu Amerikanci) je vrlo avanturistička i tu može biti svašta. Moja iskustva su podijeljena. Bio mi je to drugi izbor. Preferirao sam konvencionalni džokejke-stil. Možda nije baš najzdravije (stalno tupe s onim forama o sterilnosti), ali tako sam uvijek znao gdje je što, sve je više-manje bilo na svom mjestu i bolne situacije svedene su na minimum. Sad kad ste upoznati s osnovnim stvarima, možemo preći na ono bitno. Počeo sam redovito trčati posljednjih tjedana. Kako se veslanjem ne bavim već dulje vrijeme, nisam ni pomišljao na triko, ali isto tako nisam bio ni svjestan koliko se mučim u toj trenirci. Do jučer. Nekoliko dana prije vidio sam frenda (hrvač) kak ispod kratkih hlača nosi triko. Jučer sam ga se prije trčanja sjetio i iz ormara izvukao sve trikoe i tajice. Nisam htio divljat i bit preveć odvažan; odlučio sam se za tajice i preko njih kratke hlače. Gore pamučna majica s kapuljačom. Kapuljača će anulirat možebitnu ženskost, zaključio sam. A i tko me u Maksimiru vidi, još je i mrak. A ispod tajica... Bio sam „avanturistički“ raspoložen. Jel... - Sad po mraku po Maksimiru ideš trčat? Nije te strah?, pita me stara. Je, najbolje da u tajicama po kvartu trčim. Još će mi netko šamar opalit! Mogu vam reći da sam se preporodio. Trčao sam k'o nikad! Laganog koraka, pokretan, okretan... ma divota! Jedva sam se suzdržavao a da si u noge ne gledam. Odmah sam se sjetio kak su mi par puta rekli da imam dobre noge. Za žensku. Ne znam jel to samo zbog tajica ili sam čak nekakvu kondiciju uhvatio, al baš sam si pucao od snage. Baš sam se moćno osjećao. Trčim po glavnom maksimirskom perivoju. Ja, sam. Po sred puta. S lijeve i s desne strane nižu se lampe u beskraj. A ja grabim, ne posustajem. Slika se uspori (tako usporeno i čitajte). Trepnem. Otvorim oči. Na putu ispisano velikim žutim slovima: 39 km. Još 3.195 m. Maraton. Dižem pogled. S lijeve i s desne strane publika. Navija. Od silnog napora, šumi mi u ušima. Ipak uspijem razabrati: „Junac, Junac!“. Mislim da mi viču da sam treći. Vidim i nekakve transparente. Između 40.-og i 41.-og kilometra Loosica diže majicu i pokazuje mi cice. Na njima ružem ispisano: „Junac, volim te!“. U sise se zagledao i Kenenisa Bekele. Popikne se, padne. Drugi sam. Namignem joj. Već je skoro 42. kilometar kad mi u facu doletava mokar grudnjak. Sž42. Osvježim se, iscijedim par gutljaja. Zahvalim joj pogledom. Točno kako su nam se pogledi susreli, kap znoja odvoji se od trepavice i kapne mi na poprsje. Sž42 vrišti. Još 300 metara do kraja. Predstoji još samo završna uzbrdica prema Vidikovcu. Haile Gebrselassie bježi mi 30-ak metara. U trku se saginjem, dižem kamen. Pogađam ga ravno u zatiljak. Jedva se održava na nogama. U prolazu ga za svaki slučaj lagano laktom odgurnem u jarak pored. Cilj. Prvi sam. Iznemogao padam na tlo. Ne vidim, ne čujem. Ali znam – pobijedio sam, najbolji sam, tu spora nema. Zadnja misao prije padanja u nesvijest: sljedeći put ipak džokejke. |
