Vjerovati Antoniji Balek ili treneru?
|
Paraolimpijske igre u Pekinge izrodile su novu zvijezdu – Antoniju Balek. Dvostruku osvajačicu zlatnih medalja i dvostruku vlasnicu svjetskih rekorda. Zlatnu medalju osvojio je i Darko Kralj, dok se srebrnom okitio Branimir Budetić. No, njihova imena i lica na slikama po novinama nisu se pojavljivala (ni približno) u toj mjeri. Već sam pisao da volim Paraolimpijske i lijepo mi je sve to, no sami rezultati i medalje ne znače mi mnogo. Razni koeficijenti, stupnjevi invalidnosti – tko će sve to izvagat, uravnotežit. Koliko god se studiozno prišlo k tomu, brojke koje predstavljaju objektivni omjer raznih tjelesnih 'nedostataka', po mom mišljenju, nemoguće je dobiti. Npr. u bacanju koplja (jednoj od disciplina u kojim je trijumfirala Balek) – daljina bacanja množi se s bodovima koji predstavljaju stupanj invalidnosti. I po umnošku tih vrijednosti radi se poredak. Labavo mi je sve to. Zato te rezultate i (pogotovo) svjetske rekorde uzimam s velikom rezervom. Gledajući reportaže iz Pekinga, konkretnije, završnu u kojoj smo vidjeli sve za nas bitne trenutke Paraolimpijskih, lijepo mi je bilo vidjeti sreću Kralja i Budetića i čuti koliko im to znači i primjetiti ponos. Nažalost, isto ne mogu reći i za Antoniju Balek. Nisam mogao vjerovati kad je počela o tome kak je ona bila sigurna u svoju pobjedu, kak nije ni malo sumnjala, kak se cijeli stadion, 90.000 ljudi divilo njenom hicu, kak ona nije išla na daljinu, nego na eleganciju, kak je to bilo nevjerojatno, kak joj se svi u olimpijskom selu dive, svi u Pekingu, svi, cijeli svijet se divi! I nimalo simpatičnom mi se nije doimala. Na tren sam vidio hitac neke ženske, isto u kolicima, ali imala je glavu nagnutu (nisam siguran, ali rekao bih da se radi o Downovom sindromu)... i naravno da njeno bacanje nije bilo ni približno elegantno Antonijinom. I sad se ona hvali kak je elegantna... Meni nimalo simpatično. Pišem ovo sve jer jučer ste mogli zamijetiti u novinama naslove kak se Antonija boji svog trenera koji joj prijeti da će je gurnuti niz štenge, a sve zbog prepirke oko raspodjele novčane premije. Tvrdi da je trener na popis suradnika svog olimpijskog tima stavio svoju ženu, nekog dečka s kojim ona nikakvog posla nema i sl. Ona je u strahu od njega, izbjegava ga pa zato ni ne trenira. Niš mi se ta priča nije svidjela. Sve je to rekla-kazala, no, naravno, lakše se njoj prikloniti. Tako sam i ja. Iako sam i dalje bio skeptičan jer, rekoh, nije mi simpatična (ne samo neskromnost, nego i nekak cijela pojava), a i teško je povjerovat da netko tko ima volje raditi sa sportašima s invaliditetom, može biti i toliko zao da istog tog sportaša i gurne niz štenge. Možda je on i prije 3 mjeseca nanjušio paraolimpijsku medalju, složio računicu, namirisao lovu. Ne znam. Danas čitam članak. Njegovu stranu priče. Prema njenim tvrdnjama, zaprijetio joj je navodno u Parizu pri povratku iz Pekingu. Nakon toga u javnosti su viđeni nekoliko puta, bili su na utakmici, na primanju kod župana, u televizijskim emisijama. "Treba li doista toliko vremena provoditi s čovjekom kojeg se bojiš...", pita se novinar. U utorak navečer viđena je i na treningu (rekla je da uopće ne trenira). Trener Ivan Jakeljić kaže da je Antonija sama inzistirala da njegova žena u Peking ide kao fizioterapeut. U priču se pak upliče i Branko Omazić, izbornik i član izvršnog odbora Paraolimpijskog saveza, koji navodno njom manipulira, dok on nju optužuje da ona želi biti u medijima pa izmišlja događaje, da često laže, zna biti teška, i sad kad je došla do novca, želi ga još i više. Kome sad vjerovati, teško je reći. Nekako mi se najiskrenijim čini trener Jakeljić i njemu ću se prikloniti. I da opet ne bude cijeli tekst samo o njoj, još jednom ću čestitati Darku Kralju i Branimiru Budetiću. Svaka čast. |
