Lakši i teži fakulteti
|
Mnogo priče o akciji protiv korupcije na fakultetima, mnogo postova na tu temu. Ne mislim pisati o tome, ali upravo sam čuo na radiju jednu reklamu pa samo u kratko. Reklama za Jutarnji list; njihovi novinari pratili jučerašnju akciju iz prvog reda od prvog trenutka. Sinoć u Otvorenom Dijana Čuljak-nešto pitala ravnatelja policije kako to da su novinari već u 5 ujutro pratili snage policije, a akcija je bila organizirana u velikoj tajnosti. Rekao je da novinari imaju pravo kretati se javnim prostorom i on ne može tu ništa. Očito da je informacija negdje procurila, a logično je za zaključiti da nije procurila za badava. Što bi reklo da se radi o kupnji povjerljivih informacija tj. - mitu i korupciji. Znači, jedan od dva naša najveća dnevna lista podmićivanjem dolazi do informaciji o akciji protiv podmićivanja. Zanimljivo. Počeo sam pisati s drugim povodom. Blogerica Mala crna knjižica napisala post o spomenutoj akciji i u prvoj rečenici kaže kako „uspješno polaže ispite na jednom od težih fakulteta“. To je samo jedan primjer, i inače se fakulteti često dijele na „teže“ i „lakše“. Kakvi su to teži fakulteti? Pohađaju li i završavaju li njih oni pametniji, sposobniji, marljiviji? Po vladajućim predrasudama medicina slovi kao jedan od najtežih fakulteta, dok pedagoški, novinarstvo kao lakši. Tako se bar meni čini, ustalom od svojih prijatelja sam čuo kako svoje novinarstvo ili ekonomiju nazivaju malo težim tečajem... dok su studenti medicine nekakvi nadljudi koji uspjevaju pohađati redovito predavanja, i redovito učiti, i naučiti, i položiti ispit. Da, tamo uglavnom vlada disciplina, slažem se. Ali na to ih tjera sistem – slušaj samo jedan predmet par tjedana, nakon tog imaš par dana (tjedan) za učenje, položi ispit, kreće drugi predmet... Zajebavaš se mjesec dana, cijeli ispit si u zaostatku, teško ćeš to nadoknaditi, a padanje godine je najmanje što ti treba; 6 godina i ovako nije malo. Po meni svaki fakultet je podjednako težak odnosno lagan. Poznata je stvar da ne moraš biti bog-zna-kaj pametan, inteligentan da bi završio faks... samo uporan, marljiv. Medicina je utoliko teža što traje 2 ili godinu i pol duže od ostalih. Možemo govoriti o težini fakulteta u smislu obaveznih predavanja, vježbi, laboratorijskih vježbi, kolokvija, programa i sl... Po tome bi prirodoslovni i tehnički fakulteti bili „teži“, ali meni osobno, laboratorij puno zabavnije (i lakše) zvuči od druženja doma sa rimskim pravom. Svaki fakultet ima nešto svoje. Mislim da moj fakultet spada pod te neke „teže“... al meni je duplo lakše 4 matematike polagati, nego za jedan ispit proći 3,4,5 knjiga po 300 stranica... Možemo govoriti i o lakoći polaganja ispita; negdje se ispiti uredno padaju, petica je većinom nemoguća misija, dok drugdje petica i nije rijetkost, ali padanje ispita već je. Možda sam umišljen, ali smatram da bih svaki fakultet mogao završiti. Osim likovne i glazbene akademije. Onda bih mogao reći da su ta dva najteža fakulteta. Al opet... da sam kao mali krenuo na solfeđo i svirao neki instrument, sluh bi mi se izoštrio, i tko zna... isto i sa slikanjem... može se naučiti crtati... Neki možda ne bi mogli matematiku završtiti. Ako im ne leži. Al to ne znači nužno da je matematika teška. Onome kome leži neki predmet, njemu nije toliko teško. Zato je on i upisao taj faks, a netko drugi (kome leži nešto drugo) neki drugi. Ono što me smeta je kad netko omalovažava svoj fakultet kao nešto što bi svatko mogao završiti dok neke druge fakultete uzdiže u neslućene visine. Svaki fakultet cijenim, nijedan ne podcijenjujem. Istina, možda ću nekad na neke struke pogledati malo s visoka, ali to je samo zato što sam u jednoj od tri struke u kojoj se mogu doseći najviše plaće pa sam ipak valjda djelomično umišljen. To što do tih cifra vjerojatno nikad neću stići (najviše zbog mojih interesa i moje ljestvice vrijednosti), druga je priča... Pouka priče je, djeco, završite fakultet! Isplati se. Bez fakulteta nikad ne bih mogao biti pripravnik, ne raditi niš, pisati blog i imati pristojnu plaću. Fakultet ti u većini slučajeva samo omogućuje da za isti posao dobiš više love. Vrlo mudro se danas osjećam. *** Kratko da se osvrnem i na prošli post tj. komentare. Nisam zaljubljen u svoj auto! Niti sam mu nadjenuo ime (žensko). Nemam taj običaj, bicikl mi je također bezimen (ali je isto crven, zanimljivo). Čak si ni za pimpeka nemam ime. U postu je sve rečeno, prikazano (ako ne u njemu, u komentarima je). Rijetko u post stavljam sliku pa kad stavim valjda to nešto znači. I to što je ovaj post nešto dulji, ne znači da sam se odljubio. To je sve. Pozdrav od mudrog Junca. |
