Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Strah, onaj iskonski strah kako sve je loše i znate bit će lošije, a sami ste. Sami daleko od liječnika, od bilo kakve pomoći. Nije da ne znate o samopomoći, ali što učiniti kada vam doslovno krv istječe kao potok? Nisam sigurna da svaka ženu, ali ima nas koje prvo pomislimo na sve flekove po namještaju dok niste dohvatili bilo kakvu krpu, često ručnik. To je nekako nagonski kada se radi o recimo nosu, licu. Upravo sam tako prije tjedan dana, prvi puta u životu doživjela da se potok krvi slijeva iz nosa. Nije to bilo kapanja, a ne, teklo je. Sekunda šok, zatim juriš po ručnik. Posvuda ostaju tragovi. Poziv hitnoj. Držite ispod korijena nosa čvrsto petnaest minuta, kažu. Pola sata, ništa, potok juriša i dalje, poziv hitnoj. Opet pitanja o anamnezi, lijekovima, tlak. O tlak, pa nisam mjerila. Mjeriti. Mjerim 200/110. Odmah dvije doze nitra, za 2 min mjeriti, ponoviti nitro, uzeti tabletu za sniženje, jel još curi, da teče, pričekati koju minutu, u bolnicu na tamponiranje. Bože ne mogu opet u bolnicu, jednostavno ne mogu. Izdržat ću doma dok ne prestane. Dva i pol sata kasnije staje. Dobro je, Bogu hvala. Sutradan, puklo negdje visoko u stražnjem dijelu nosa, sinusi puni ugrušaka. Dobro je, kaže doktor, dobro da nije puklo u mozgu. Malo bauljanja dva dana i glavobolja koja nikako da prestane. No na glavobolju su žene navikle pa se ne žalimo, bar ne previše. I eto tjedan kasnije kao da se ništa nije dogodilo, tlak danima ne može biti bolji. Što ga je tako povisilo nije bilo razloga tada, a nemam pojma ni sada. Ono što je ostalo, je strah. Što ako se ponovi u snu? Hoću li se probuditi? San mi je lagan, svaki šušanj čujem, ali ovaj potok ne šušti.
Ljeto je stiglo, upeklo ovaj naš betonski grad. Nama na sjeveru puno je lakše, samo da se ništa ne potrese ponovo.
Uživajte, budite opušteni i zadovoljni jer život je lijep zato što ga vaše oči mogu gledati.
