sačuvati ptice
subota, 25.10.2025.Sanjala sam divan san.
Spremala sam neke šarene, žive ptice u kutiju, da ih zaštitim, da ih sačuvam.
Jedna od druge bile su odvojene šarenim papirima, u slojevima.
Zaštititi , sačuvati, pospremiti- ptice.
Neobična arhivska građa, mora da se nekako drukčije čuva.
Drugo jutro, našla sam ih klonule i mada sam bila očajna misleći da sam ih
ubila pretjeranom brigom, smiješnim pokušajem zaštite,
izvadila sam ih van i poslagala na prozorsku dasku, poput cvijeća.
Koja sreća kad su se počele meškoljiti, šušuriti, popravljati si perje i glasati !
Nikada neću zaboraviti taj osjećaj i tu scenu:
pet šarenih ptičica našušurena šarena perja na mojoj prozorskoj dasci
i među njima mlada vjeverica
s ljupkim licem, kao iz crtića
*******************************************************************************
Ne sjećam se kada me neki moj san toliko razdragao, zamislio i nasmijao na kraju. Poruka o tome kako ništa ne možemo sačuvati onako kako smo mi to zamislili. Čak se događa, da kada nešto predobro pospremimo, kasnije više ne možemo pronaći. A da ne kažem, kako mnogi sadržaji koji nas usrećuju, nisu niti predviđeni za spremanje i čuvanje. Uđu nam u krvotok, zariju nam se u meso, utisnu u staničnu membranu, al doživjeti ih ponovno možemo samo ako zagrabimo u središte sebe samih, ko u zdjelu punu mirisnih zvijezda.
Bojimo se toga, naravno, jer u toj se zdjeli može pronaći puno toga što boli.
Pa utišavamo unutarnje dijaloge i ne diramo zdjelu.
Listopad mi prolazi u druženju s ljudima koje nisam dugo vidjela. Ima tu brakova samo na papiru, usamljenih noći, nerazumijevanja i trpljenja. Vrijeme ide u jednom smjeru, a mi se uglavnom vrtimo u krug.
No, sve su to faze, prolazna stanja, i dobro i lijepo, i tužno i ružno, ništa se ne zadržava vječno.
Krstili smo najmlađeg. Nad prastarom krstionicom Sv. Stošije u Zadru, kada je umiven i okupan, rasplakala sam se ko kišna godina nad trenutkom , a maleni nije nimalo zaplakao, gledao je pun čuđenja zašto ga se okupalo obučenog.
Suze nisu znanje. Kao ni ganutost.
Trebamo se pitati samo zašto nas kupaju obučene.
Bila sam na koncertu Mizara u Vintageu, nakon što sam stvarno pretjerala s votka tonikom kod frendice. U jednom trenu mi je godilo, otpustile su mi kočnice i počela sam kliziti emocijom preko svojih rubova i jasno ocrtanih puteva. Već u idućem trenu svijet oko mene postao je masna mrlja, kao da sam izgubila naočale i to me kao staru kontrol frikovicu ozbiljno uplašilo. Ne cugam i opet sam totalna neznalica u tome, kako se treba prije dobro najesti, kako treba stati kada je najbolje. Oboružala sam se vodom i na crnom podiju darkerskih tonova ponovno proživljavala neke svoje mladenačke ptice našušurena, šarena perja. Ptice su žive, neke mlade darkerice ocrtavaju i dalje svoje oči, boreći se u kjaroskuro svijetu najbolje što znaju, svjetleći kroz mrak svojim jarkim bojama.
Svaka je boja dobro došla i bolja od bilo kakvog odsustva i ravnodušnosti.
Danas imam proslavu mature. Ponovno i ponovno, nesačuvane ptice.
Bit će mjerkanja bora, mjerenja postignuća i vitalnosti, bit će dragosti nad ponovno pronađenim bliskostima.
Kaže jedna u porukama : nemojte me prosuđivati po izgledu.
A to nikada i nismo. Barem ja nisam.
Ono što se uvijek vidi, prepozna i nađe , ono za čim se pati i sanja, ono što se sačuvati ne može,
to su ptice.
komentiraj (8) * ispiši * #
