| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
OVAJ BLOG JE ZATVOREN.
28.02.2005., ponedjeljak
Razmišljajte pozitivno!
No za to nepostoji dugme, on-off. Da bi mogli razmišljati pozitivno (i osijećati se pozitivno) za to je potrebna praksa, a i na to se moramo obvezati. Počnite ovako; napišite listu svega onoga što volite u svezi sebe! Nemojte biti skromni, ali budite objektivni. Komparativno gledajući, niste ništa lošiji od drugih ljudi, u mnogim stvarima ste jednaki s njima, a i u mnogima i bolji. Umjesto da se opterećujete s onim što nemate, usredotočite se na ono što imate i to poboljšavajte. Uglavnom, tu listu, na kojoj ste napisali sve što volite u svezi sebe, stavite na jedno vidljivo mijesto da se s vremena na vrijeme podsjetite na sve kvalitete koje posjedujete! To je stvar uvjerenja. Uvijerite se u to. Neuvjeravate se u ništa što nije istina. Stavite ih, kažem na vidljivo mijesto. Nemojte se bojati i ako ih netko drugi vidi, pa i pod cijenu da pomisle da ste sada na nekakvom ego tripu. :)). Nakon toga si i postavite ciljeve. Ti ciljevi neka budu utemeljeni na vašim kvalitetama, ali i vašim snovima. Te velike ciljeve, podijelite na one manje. Živite za ono što želite postići, ali to postižite već sada. Svoj život živite svaki dan, jer život je danas. Izbjegavajte ljude sklone destruktivnoj kritici i one sklone podsmijehu. Vi imate svoj karakter. Svaki karakter ima svoje dobre i loše strane. Pitanje koliko će jedna od tih strana više ili manje dolaziti na svijetlo dana je pitanje vaše svijesti. Vi ju možete kontrolirati – to nije potiskivanje. I u tim okvirima se možete mijenjati; samo ono čega ste svijesni da je potrebno mijenjati. Sama činjenica da nekome nešto smeta nije dovoljna da nešto na sebi promijenite. Tako da ni oni koji kritiziraju i podsmijehuju nisu uopće bitni. Oni vam time neće pomoći. Oni nisu ni sebi pomogli. Onome kome je stalo, taj će pronaći put do vašeg srca. I to je ono što je bitno. Da bi razmišljali pozitivno morate biti okruženi ljudima s pozitivnim načinom razmišljanja. To su uglavnom zahvalni ljudi, koji uvijek prvo gledaju na ono što imaju. Svjesni su toga i onda neopterećeno dolaze do onoga što nemaju. Takvi ljudi će nadopuniti vaš život, ali i vi njihov. Vi možete biti zadovoljniji sami sa sobom. Možete svijet u kojem živite učiniti boljim. Nemojte dozvoliti da vam drugi budu prepreka. Nemojte dozvoliti da si sami budete prepreka! Često odustajemo od nečega jer sami sebe znamo uvjeriti da to nešto nije izvedivo. Promijenite li stav o vlastitim ograničenjima, sama će se i ograničenja mijenjati! Kažem vam. To je stvar uvijerenja. I u tome leži naša snaga. Toliko za danas. :)) |
27.02.2005., nedjelja
Ljubav & vrijeme
Hey. Vjerujem da će vam se svidjeti slijedeća priča. Zamoliti ću vas samo da ju čitate polako, bez žurbe. Dozvolite da vam ona dođe do srca. :)Nekada je postojao jedan otok. Otok, na kojem su živjeli svi osiječaji, sreća, tuga, mudrost, i svi ostali... uključujući i Ljubav. Jednoga dana je obznanjeno svim osijećajima, da će uskoro otok... potonuti. Svaki je osijećaj za sebe izgradio brod, na kojem će napustiti otok. Svaki, osim ljubavi. Ljubav je ostala jedina na otoku, odlučila je ne napustiti otok sve dok je to moguće... Kada je otok već bio gotovo poplavljen, Ljubav je odlučila zatražiti pomoć. U jednom velikom brodu, je u tom trenutku prolazilo bogatstvo... Ljubav upita: «Bogatstvo, možeš li me prihvatiti k sebi?» Bogatstvo odgovori: «Ne, nemogu. Na brodu imam mnogo zlata i srebra, za tebe ovdije nema mijesta.» Ljubav odluči upitati taštinu, koja je upravo prolazila u prelijepoj gondoli: «Taštino, molim te, pomozi mi!» «Ljubavi, nemogu ti pomoći, sva si mokra... mogla bi mi zaprljati moj prelijepi brodić...» Ljubav upita tugu, koja je bila s druge strane: «Tugo, pozomi ti....» «Ali... ljubavi, ja sam tako tužan... želim biti sam.» Sreća je prošla pored ljubavi, također, ali ona je bila tako sretna i euforična da nije čula kada ju je ljubav dozivala za pomoć... Ljubav su svi zaobilazili, i kada se činilo da ljubavi nema spasa, iznenada se začuo glas: «Dođi, ljubavi... ja ću te uzeti k sebi.» Ljubav nije poznavala taj osijećaj... to je bilo iskustvo. Onu ju je primilo k sebi. Ljubav se osijećala tako blagoslovljeno da je i zaboravila upitati gdje plove. Kada su stigli na suho kopno, ono što ju je spasilo je nastavilo svojim putem... Shvaćajući da i nije stigla izraziti zahvalnost svome spasitelju, ljubav je upitala mudrost, koju je susrela u blizini: «Tko mi je to pomogao?» «To je bilo vrijeme», mudrost odgovori... «Vrijeme? zašto bi mi vrijeme pomoglo?» upita ljubav... Mudrost se nasmiješi i odgovori: «Vrijeme je jedino sposbno shvatiti koliko je ljubav neprocijenjiva...» |
26.02.2005., subota
Hvala
Ovom prilikom bi se samo zahvalio svima koji čitaju moj blog i poklanjaju svoje riječi podrške. Tnx svima koji me čitaju i ostavljaju komentare. Vale :) |
25.02.2005., petak
Žao mi je...
Ponekad nemogu biti ono što drugi očekuju da budem. Žao mi je zbog toga, jer... ponekad se nemogu promijeniti i kada želim. A netrebam puno promijeniti, ali nemogu. Svima bih poručio samo, da nikada nepoklanjaju nešto što će jednom željeti oduzeti, niti da primaju nešto što će jednog dana poželjeti odbaciti. Ja ću nastaviti i dalje voljeti... bez obzira na sve... to nikada neću morati mijenjati... |
22.02.2005., utorak
Kutija puna poljubaca
Prije nekog vremena, jedan se čovjek naljutio na svoju trogodišnju kći zato što je ona potrošila cijelu rolu zlatnog ukrasnog papira. Novca je u toj obitelji bilo malo, a djevojčica se trudila ukrasiti jednu kutiju koju je željela staviti pod božićnu jelku. To je bio poklon koji je djevojčica pripremila za svoga oca, i slijedećeg, Božićnog jutra... ona mu pruži ukrašenu kutiju i kaže mu... «Ovo je za tebe, Tatice.»Čovjek se pomalo posramio ranije pretjerane reakcije, ali se njegova ljutna ponovo probudila kada je otkrio da je kutija prazna. Zagalamio je na nju, govoreći «Zar neznaš, da kada nekome daješ poklon, se predpostavlja da u njemu nešto i bude?» Djevojčica ga pogleda, spusti glavu i suznim očima reče, «Ali tata, kutija nije sasvim prazna. Unutra sam stavila svoje poljupce... Svi su samo za tebe, tata..» Otac je bio dotučen, zagrlioje svoju malenu djevojčicu, i tiho ju molio za oprost... Nakon nekog, kratkog vremena, nesreća je odnjela život njegove djevojčice. Priča kaže da je otac čuvao tu, zlatnu kutiju, mnogo godina nakon toga, kada god bi bio obeshrabljen, otvorio bi kutiju punu poljubaca i sjetio se ljubavi djevojčice koja ih je tamo stavila.... U našoj stvarnosti, svako od nas, je već dobio zlatni sanduk pun poljubaca i bezuvijetne ljubavi... od naše dijece, roditelja, članova obitelji, prijatelja... i od Boga. Jednostavno, možemo imati sve, ali nikada ništa vrednije od toga... |
21.02.2005., ponedjeljak
Najljepše srce
Jednoga je dana, jedna mladi čovjek stajao na trgu jednoga gradića i svima je davao na znanje da on ima najljepše srce u cijeloj dolini. Svijetine koja se okupljala je bilo sve više, i svi su se divili savršenosti i ljepoti njegovog srca. Nitko nije sumnjao u ono što on govori. Da, svi su se istinski složili da je njegovo srce najljepše srce koje postoji. Mladi je čovjek bio sve ponosniji i sve je glasnije govorio o svome prelijepome srcu. Uskoro se jedan starac probio na početak svjetine koja se okupljala i prozborio je: «Zašto tvoje srce nije ni približno lijepo kao moje?», upita ga. Svjetina i mladi čovjek pogledaju u starčevo srce. Ono je kucalo snažno, ali je bilo puno rana i rascjepa. Njegovo je srce je na mnogim mjestima bilo otkinuto. Sitini komadi srca koji su nedostajali su negdje bili nadomješteni, ali često nisu odgovarali dijelu koji bi nedostajao. Na njegovom srcu je bilo i mnogo mijesta gdje su bile velike praznine, sitni komadi srca koji su nedostajali nisu bili nikada nadomješteni... Svjetina je iznenađeno gledala, kako svijetina može reći da je njegovo srce ljepše, mislili su... Mladi čovjek pogleda u starčevo srce, vidi njegov izgled i nasmije se... «Ti mora da se šališ,» odgovori mu. «Usporedi svoje srce s mojim srcem, moje je savršeno, a tvoje je puno rana i rascjepa.» «Da, odgovori starac, tvoje savršeno izgleda, ali svoje srce nikada nebi zamjenio tvojim. Svaka rana predstavlja osobu kojoj sam poklonio svoju ljubav – tada bi otkinuo dio svojeg srca i poklonio bi ga osobi koju volim, a one bi često dale dio svojeg srca koje bi popunilo prazninu nastalu na mome srcu. Dio srca koji bi primio često nije odgovarao diu srca koji bi dao, zato su bridi mojeg srca tako grube, što ja cijenim, jer me takvo srce podsjeća na ljubav koju smo dijelili. Ponekad bi dao dio svojeg srca, ali nastale praznine ponekad nebi bile popunjene. Iako me te praznine bole, one ostaju otvorene, podsjećajući me na osobe koje sam također volio, i nadam se da će se jednog dana vratiti i popuniti praznine u mom srcu... Možeš li sada razumijeti što je istinska ljepota? Mladi je čovijek nekoliko trenutaka tiho stajao, dok su mu suze polako klizile niz lice. Prišao je polako starcu... i otkinuo dio svojeg mladog srca. Pružio ga je starcu drhtavim rukama... Starac je prihvatio ponuđeno... te ga je spojio sa svojim srcem. Starac je otkinuo dio svojeg srca i pružio mladom čovjeku. Pogledao je svoje srce, ono više nije izgledalo savršeno, ali je bilo ljepše nego ikada do sada, jer se ljubav iz starčevog srca proširila u njegovo mlado srce. |
14.02.2005., ponedjeljak
Penso positivo
Slučajno sam naletio na post jednog blogera koji očito više nije aktivan, a poznat je (bio) kao Dr. Bllog. Često se pitam zašto neki ljudi ulože toliko truda i ljubavi u svoj blog, a onda prođe 6 mj. da ništa nenapišu. Posebno je šteta za ovog navedenog, jer je blog zbilja bio originalan. Eto ako ga netko zna javite mu da se reaktivira. Jedan njegov post ću prenijeti u cijelosti iz razloga što se ovake stvari trebaju iznova i često čitati. Sve dok nam se neurežu u svijest.---------------------------------------------------------------------------------------------- "Penso positivo" Struja misli je nešto što je teško, ali moguće kontrolirati. Upravo meditacija ima cilj postići što dugotrajnije stanje bez misli. Zato se i koriste razne mantre. No krajnji cilj svake meditacije je preuzeti kontrolu nad svojim mislima i usmjeravati ih u željenom smjeru. Prvi je korak da postanete svjesni svojh misli. Tada morate usvojiti novu logiku i percipirati ih kao sredstvo za ostvarenje svojih ciljeva. Tek onda ćete moći postupati u skladu sa svojim razmišljanjem. Efekt ovisi o energiji koju ste uložili. Evo primjera da stvari budu jasnije: Dugo spremam ispit, ali nisam siguran u svoje znanje. Vjerujem da ga neću položiti i to stalno vrtim u glavi. Na kraju sam odustao. Drugi primjer: Dugo spremam ispit, ne znam baš sve, ali vjerujem da ću ga položiti. Izađem i nekim čudom položim. U drugom primjeru misli su bile usmjerene na postizanje pozitivnog cilja. One iz nas izvlače energiju koju usmjeravamo u konstruktivnom smjeru. Nadam se da ćete se potruditi usvojiti ovaj model razmišljanja. Vjerujte, djeluje! ---------------------------------------------------------------------------------------------- |
:)
 Katharine Hepburn Najviše volim kada za nešto što sam duboko u sebi siguran, pronađem potvrdu u stvarnom životu. Slično je i kada netko tko je obilježio vječnost svojom pojavom jednako razmišljao kao što sada razmišljam i ja. Uz nadu da će što više očiju pročitati slijedeću rečenicu još jednom svima želim sretan dan zaljubljenih! Love has nothing to do with what you are expecting to get . . . Only with what you are expected to give. . . . Which is everything. |
13.02.2005., nedjelja
Eternity
Moments unforgettable, Around the clock they go. Regret is so unfaithful, Well how you ever know? Life goes on so fast, It doesn’t even let you have a chance to grasp, Onto things you love most, Things that would last, An eternity. Naši osjećaji uvijek govore više nego što to čine naše riječi. Naše oči su ogledalo naše duše. Sutra svima želim da u nečijim očima prepoznaju svoj odraz. |
10.02.2005., četvrtak
Bilo bi red, zbilja bi bilo...
Bilo bi red da nešto napišem. Dugo nisam. Možda sam mislio da će sve jednostavnije ići, ali netreba se predavati. Siguran sam da će i od ovog bloga jednom nastati nešto. (Jednako se nadam i za sebe he.. he..). Nadam se da vam se sviđa nova slika na vrhu, trud se isplatio, no još mnogo toga trebam napraviti i skužiti. Kada vidim kako izgledaju neki blogovi samo mogu zinuti i ništa više. Uskoro možda napišem nešto vrijedno spomena, a do tada pozdrav svim dobronamjernicima zalutalima u ovo bespuće. BYE! |