22.02.2005., utorak

Kutija puna poljubaca

Prije nekog vremena, jedan se čovjek naljutio na svoju trogodišnju kći zato što je ona potrošila cijelu rolu zlatnog ukrasnog papira. Novca je u toj obitelji bilo malo, a djevojčica se trudila ukrasiti jednu kutiju koju je željela staviti pod božićnu jelku. To je bio poklon koji je djevojčica pripremila za svoga oca, i slijedećeg, Božićnog jutra... ona mu pruži ukrašenu kutiju i kaže mu... «Ovo je za tebe, Tatice.» Čovjek se pomalo posramio ranije pretjerane reakcije, ali se njegova ljutna ponovo probudila kada je otkrio da je kutija prazna. Zagalamio je na nju, govoreći «Zar neznaš, da kada nekome daješ poklon, se predpostavlja da u njemu nešto i bude?» Djevojčica ga pogleda, spusti glavu i suznim očima reče, «Ali tata, kutija nije sasvim prazna. Unutra sam stavila svoje poljupce... Svi su samo za tebe, tata..» Otac je bio dotučen, zagrlioje svoju malenu djevojčicu, i tiho ju molio za oprost... Nakon nekog, kratkog vremena, nesreća je odnjela život njegove djevojčice. Priča kaže da je otac čuvao tu, zlatnu kutiju, mnogo godina nakon toga, kada god bi bio obeshrabljen, otvorio bi kutiju punu poljubaca i sjetio se ljubavi djevojčice koja ih je tamo stavila.... U našoj stvarnosti, svako od nas, je već dobio zlatni sanduk pun poljubaca i bezuvijetne ljubavi... od naše dijece, roditelja, članova obitelji, prijatelja... i od Boga. Jednostavno, možemo imati sve, ali nikada ništa vrednije od toga...

- 11:01 - Prosvjedne note (1) - Crno na bijelo - #