| < | ožujak, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
OVAJ BLOG JE ZATVOREN.
31.03.2005., četvrtak
Nekima je ovo samo zanimljivost
|
Siguran sam da ste propustili ovo pročitati: PARIZ - Francuskinja Maud Fontenoy postala je prva žena koja je oplovila Tihi ocean, i to u rekordnom roku. Dvadesetšestogodišnjakinja je od Perua do otočja Marquesas u Francuskoj Polineziji stigla za 73 dana. Ukupno je preveslala 4287 milja. Fontenoy se hranila suhom hranom, te mehanički pročišćenom i prokuhanom morskom vodom. Ovaj tekst je prenosim iz večernjeg. Za njih je to, kao i za večinu nas samo zanimljivost. Pomišljate li ikada kada čitate ovakve i slične tekstove što se krije u dubini ovakvih pothvata? Želim vaš komentar, što mislite da ova djevojka ima, a što vi ili ja nemamo. Mislite li da i vi jednog dana nebi mogli napraviti nešto slično?  |
27.03.2005., nedjelja
Uskrs
|
Kada sam se ujutro probudio imao sam otprilike viziju kako bi trebao izgledati ovaj post. Riječi su mi dolazile same, a sada ih se nemogu sijetiti. Znam da sam Vam svima želio čestitati Sretan Uskrs, i to sada činim. Želim Vam Sretan Uskrs. Nadam se da ovaj blagan za vas ima dublje značenje od svega onoga što pretstavlja za večinu vjernika u ovoj državi. Ja se nebi trebao javljati, jer nisam neki vjernik, ali bi samo dodao kako se iskreno nadam da među svima nama ima i onih koji nisu katolici dva puta godišnje. A danas je za jednog mladog čovijeka veće iskušenje biti vjernik nego nevjernik, svakome je jednostavnije prepustiti se kolotečini... – nitko se netrudi ostati bistra kap vode u ovoj mutnoj i prljavoj civilizacijskoj rijeci. Treba se truditi, a to nitko previše nevoli. Više se volimo prepustiti, stopiti, identificirati se s drugima i nepitamo za cijenu da bi to napravili. Najčešće zbog toga nismo ono što jesmo, nismo ono što bi mogli biti. Mi nismo sretni ljudi. Prije svega neželimo se suočavati, lakše je zažmiriti... i bježati. Razbijte stereotipe o vjeri kao nečemu apstraktnom što se nalazi negdje u zraku, što nemožemo pomirisati, opipati ni vidjeti. Razbijte stereotipe o Bogu kao nekom namrgođenom djedici koji sjedi negdje visoko u nebesima i po cijele dane motri tko šta radi ili neradi. Motri i sudi. Vi ste svoja vjera, Vi ste Bog, a život koji SADA živite može biti raj. Neopterećujte se s nečim što dolazi poslije života. Vi već imate sve da od svog života učinite RAJ, već sada, na zemlji. Budite zahvalni, postanite svijesni svega što imate, a ne kukajte za onim što nemate. Budite svijesni pravih vrijednosti, onih koje nosite od rođenja, mogućnosti koje imate, vidjeti ćete da možete postići sve u životu što želite i volite, a da se neodreknete samog sebe, da ostanete ono što jeste. Neželim previše stvarati iluziju. Veliki rezultati se mogu postići malim postupcima, koje netraže mnogo energije, vremena, već samo malo više srca. BUDITE DOBRI. To nebi smijelo biti teško. Svatko je sposban biti bolji nego što je. Ma siguran sam da je svako od nas svijestan onoga što činimo loše (ok, ponekad smo i u zabludi). Bez obzira što to bilo pokušajmo se suočiti s time. Svi mi možemo postati bolji prema sebi i prema drugima. I budite si sami mjerilo, nemojte se ravnati prema nekome, u stilu, on je takav prema meni, ja ću biti takav prema njemu. To je tipičan primjer kada dozvolimo da postanemo kao drugi, a budite sigurni da taj netko tko je npr. drzak prema vama neće prestati biti drzak ako i vi prema njemu budete drski. Ostati će to što je. Moje riječi su ipak došle... :)! Nisam zamislio da bi post mogao ovako ispasti. Naravno, poznavajući sebe mogao bi razvezati ovu temu unedogled. :), ali neželim nikoga udaviti. Želim Vam još jednom svima Sretan Uskrs, i nemojte pretjerati s kolačima i jajima. Vale.  |
25.03.2005., petak
Uglavnom... (dio drugi)
|
Da. Uglavnom, nisu me operirali. Držali su me u bolnici čisto da vide kako će se razvijati situacija. Ja sam cijelo vrijeme vjerovao da operacija nije potrebna. Nisam se nadao, nego, jednostavno sam bio uvijeren u to. To je pozitivno razmišljanje. Iako sam već bio u bolnici, još prije, kao dijete, i prije nekoliko godina kada sam operirao meniskus, tek sam sada shvatio što znači biti u bolnici. Kada nekoga strpaju u zatvor, obično se s takvima naslađuju kako će imati vremena za razmišljanje. Kada je bolnica u pitanju, razlika nepostoji. Iako sam imao veselo društvo, sve manje više mlađi dečki, imali smo i TV, dobre teme, bolnica je jednostavno mijesto na kojem morate napraviti nekakvu retrospektivu. Prije svega, nisam se sažaljevao i inače to rijetko činim, bio sam objektivan prema sebi i shvatio da se to nije moglo izbjeći. Nisam to doživio kao Božju kaznu, dapače, ako je taj dan bio suđen da nešto slomim, drago mi je da je to bila samo noga, čak ni lom nije strašan, već samo na nezgodnom mijestu. Iako sam često tokom svoje nedavne prošlosti s Bogom bio na vi, znam da me on nije napustio taj dan. Uostalom, Bog i vjera dolaze iz čovjeka, on je dio mene, dio vas, još od trenutka kada smo se rodili. Nemogu i neželim ovo gledati negativno. Dan može biti ružan ali i u njemu može biti nečega lijepog. Mnogo će dana proči u ova četiri zida, ali neću klonuti duhom. Barem ću više čitati. Inače volim biti upoznat sa svim zanimljivim životnim temama, ali previše sam nemiran da bi mogao čitati knjigu od A do ŽE. Možda se konačno naviknem :). Glava će se više baviti sama sa sobom. Možda ću više čitati i vaše blogove, makar za blogove nikada dovoljno vremena. Često nepročitam sve blogove koje bi mogao i zato, please, nemojte se osiječati povrijeđenim zbog nedostatka moje pažnje. :()! Sada bi to mogao činiti češće. A, biti će i postova. :)! |
24.03.2005., četvrtak
E da... (dio prvi)
|
E da i to se dogodilo. Meni godina uvijek počinje s proljećem, a ono sve prije je za mene tavorenje. A morala je nekako početi, bilo kako samo da od mog tako lijepo isplaniranog života učini rubikon. I tako, neznam kakve sve planove nisam kovao u ovoj svojoj ludoj glavi... od silnog kovanja i trenja moji planovi su planuli i fino nestali u pepelu, i to u jednom odsutnom trenutku.. kako bi rekli oni elokventni likovi. Puklo tako vali da jednog sunčanog prekrasnog dana svu svoju energiju, a sada mi se čini frustraciju, naboj i tko zna što još ne, ispuca u stilu. Na onaj način koji je poznat samo muškom umu kada je uskraćen za mrvicu prosvijetljenja. Da, išao sam igrati nogomet, negdje u petak popodne, baš poslije zadnjeg posta i evo vratio sam se danas, negdje oko 10 ujutro. Milina. Utakmica nije trajala cijelu viječnost, noo. Ovaj vakum u vremenu u prostoru sam popunio ležeći u bolnici i lupajući se u čelo. ŠTA JE MENI TO TREBALO. Ne, nekrivim se zbog toga što sam igrao nogomet, igrao sam ga dan ranije, igrao bi ga i dan poslije. Ma.. jedna je lopta, koja je biježala je očito bila privilegirana da joj se pokloni i previše požrtvovnosti, koja očito nije bila viđena ni u najfatalnijim ljubavnim dramama. Ceh, je dakako platila moja lijeva noga, opet, slomila se mrvicu iznad gležnja. Ma da vam nepričam, užas. I tako rekoh, što je tu je. Prvo sam po....io. Znao sam što to sve povlači. Već sam se vidio prikovan u svoja šugava četiri zida kako lapim, dosađujem sebi i drugima. Očito će te i vi platiti danak. Kada sam došao do traume, a trauma je prava riječ za mijesto u kojem sam bio i ljudske pojave koje taj prostor oplemenjuju, mislio sam dobiti ću gips i odlepršati. Ali neee. Šokova kao nije bilo dovoljno. Prvo su počela pitanja, tipa, alergični na ljekove... kada ste zadnji puta jeli... kada pili... a ja ništa, mislim si oni to već po inerciji. Ništa im neće pasti na pamet. Dežurni je bio krasan lik, nije bio pričljiv... što diskretnije je sestri & tehničaru poručio da me negdje smijeste. Naravno, ja ništa nisam kontao. Bilo mi je čudno što su mi stavili samo longetu. Shvatio sam da me negdje vode. Tehničar je bio žrtva. A zašto... a gdje... a recite mi... aha... a zašto... Sve mi je postalo jasno. On je po svojoj, kako on kaže skromnoj stručnosti, ali po indikativnim pokazateljima rekao da ću morati pod nož. Ja njemu, nemojte zaj... pa di je još 1.4. No ipak, nakon nekog vremena dolazi drugi doc (ne dežurni) i kaže da ću morati vjerovatno pod nož (ok.. rekao je on to puno ljepše), ali to će vidjeti tek ujutro kada se sastavi konzilij. Super. Pomislih. Neda mi se sada pisati više. Ovo je bilo samo kratko objašnjenje. Sada sam tu, s vama, valjda kontate što me nema šest dana. Pozdrav. Vale... |
17.03.2005., četvrtak
.
|
Nepopravljivi sam romantičar. No ja sebe nikada nisam doživljavao tako. To nije površna slika, jer to su o meni rekle samo osobe koje su me bolje upoznale. Imam svoje ideale, svi ih imaju. No što vrijeme prolazi, svijestan sam da sve više postajem njihova žrtva. Vjerovatno ću prihvatiti tu situaciju, jer kada bi promijenio te svoje ideale, postao bi netko drugi. No, ja to neželim. Niti mogu. To bi bilo samo pretvaranje. Mnogo lijepih pijesama je pronašlo put do mene. Ali postoji ta jedna, koja mi pomaže da sa njenim stihovima izađu i moje emocije. Inače nestavljam stihove pijesama u svoje postove, vjerujem da će ovo biti iznimka i za ubuduće... I have been alone... with you... inside my mind... And in my dreams, I've kissed your lips, a thousand times... I sometimes see you... pass outside my door, Hello... is it me you're looking for? I can see it in your eyes, I can see it in your smile, You're all I've ever wanted.. My arms are open wide... Becouse you know just what to say, And you know just what to do, And I want to tell you so much I love you.... I long to see.. the sunlight in your hair, And tell you time and time again, how much I care... Sometimes I feel my heart will overflow Hello? I've just got to let you know... Becouse I wonder where you are, And I wonder what you do? Are you somewhere feeling lonely? Or is someone loving you? Tell me how to win your heart... For I haven't got a clue... But let me start... by saying, I love you. |
15.03.2005., utorak
|
Hellou svima! Konačno moj blog izgleda približno po mojim željama. :))!. A sada evo i «mog» posta. «Mog». Ako ste pomislili da nisam pisao ovih dana, varate se. Nije mi teško nešto napisati, samo se treba odlučiti to objaviti. Mojih postova će biti uskoro. A sada bi se osvrnuo na nešto što me pomalo pati. (Opet !?!). Ne... nebojte se, ovaj post neće biti baš tako dugačak... Ja nevolim napuštene blogove. Ima ih puno. Ljudi brzo gube nadu, prebrzo. Što ste VI osijećali kada ste otvarali svoj blog? Što vam je prolazilo glavom? Što ste osijetili u svom srcu? Kao da to nešto, ta neka stvaralačka, znači pozitivna energija kod tih ljudi nestane. Taj osiječaj da možeš nešto napisati i to s nekim podijeliti. Te riječi, to nešto što je dio tebe postane dio nekog drugog. Barem na trenutak, a možda i zauvijek, ako se ureže u nečiju svijest. Taj pokretački osiječaj kod mnogih brzo nestane. Ja sam pronašao još jedan napušteni blog. Zašto je ova cura odustala? Da li se tako brzo predaje i kada je nešto drugo u pitanju? Volio bi da nastavi gdje je stala... Ja mislim da mnogi odustaju kada primjete da imaju malo komentara. Problem je samo u tome što je u moru blogova teško biti primjećen. A svi koji odustaju pomisle da njihovi postovi nisu vrijedni čitanja. Slijedeći post je bio vrijedan čitanja. Ova cura je sigurno željela da pročitaju njen post. Pretpostavljam da ga nitko nije pročitao. Ja sam sada siguran da će njene riječi biti pročitane. Žao mi je što ona to nezna. Taj napušteni blog se zove; blackvelvet.blog.hr. ----------------------------------------------------------------------------------------------------- Carpe diem! Na kraju jednog filma koji sam nedavno pogledala istaknuta je slijedeća poruka: 'Netko je jednom rekao: proživi svaki dan kao da ti je posljednji jer će jedan to zaista i biti'. Jeste li ikad razmišljali na taj način? Što bi bilo kada bi sutra sve nestalo, ali kada bi vam se dala prilika da razmislite o tome što ste radili posljednji dan svoga života. Zanimljivo! Treba iskoristiti svaki dan što je više moguće, pa makar dan ne bio stvoren za to. Budite okruženi što više ljudima koje volite i radite stvari koje vas vesele. Jer život je prekratak. Vrijeme brzo prolazi. I koliko god sve zvučalo kao klišej, to je tako, tako istinito! Ne dopustite da vas male stvari izbace iz takta i da vam pokvare raspoloženje. Pa gdje bi svi mi završili kada bi oko svake sitnice radili paniku?! Živi onako kako najbolje znaš i možeš, i to pokušaj prakticirati svaki dan. Nemoj dopustiti da život prođe pokraj tebe. Carpe diem! -----------------------------------------------------------------------------------------------------  Ja se slažem. Iskoristite dan. Dodao bih i da učinite to sa srcem. :))! |
10.03.2005., četvrtak
:()!
|
Sve sam pokušao, ali neide. Jednostavno neznam kako da napravim da tekst posta bude "justify". Probao sam svugdje gdje piše "tekst-align:left" upisati "tekst-align:justify". I sve sam manje-više skužio ali baš to nisam. I to me pati. Ahhhhhhhh :()! |
Dan žena?
|
Zamislite ovu scenu: 25.12. određeni lik hoda ulicom, dere se i prostači. A na to reagira jedna žena. Sram vas bilo, blagdan je, a vi ovako prostačite. Kako vas nije sram? Sada je pitanje; sram ga mora biti zato što je blagdan ili zato što prostači? Pokušajte i vi shvatiti da se Isus rodio, živio i umro da bi svakom čovjeku na ovoj zemlji SVAKI DAN bio blagdan! Nije smisao da dva puta godišnje na Božić i Uskrs budemo vjernici, a kasnije možemo nastaviti biti ono što doista jesmo. Slično vam je i s danom žena. Postojanje posebnog dana za određenu skupinu ljudi ili događaja je za mene besmisleno. Jer za mene je svaki dan; i dan žena, i dan čovjeka, i dan dijeteta. I DAN LJUBAVI. Štednja je jedna vrlina, jedan oblik sposobnosti raspolaganja novcem. Glupo je da postoji dan štednje, kada svaki dan treba biti dan štednje. Ja volim svoju majku i volim svoju djevojku. Nepostoji veća, manja ili ljepša ljubav, ona je kao svijetlo, to ponavljam, ili je ima ili je nema. Zato ja neshvaćam zašto bi jedan dan u godini (08.03.) ta ljubav trebala biti veća? Ja na Božić nikome nedajem poklone. Moj poklon je da svakome poželim dobro. I da se za to dobro, pomolim. Poklone nedajem ni za Uskrs, ni za Valentinovo, ni za dan žena. Ljudi na ta dane previše očekuju. Jednostavno mi nije fora. Ljepše je djevojci ili majki pokloniti ružu kada se one tomu najmanje nadaju. A ovi svi dani postoje da smire svijest čovjeka. Čemu služi dan mira? p.s. Nisam ništa pisao dva dana samo kako bi prethodni post bio što aktualniji. Nisam očekivao previše komentara na taj post, toje previše za jednog prosječnog čitača (naknadno sam ga i skratio). Uostalom nikada nije bilo previše onih koji se sa mnom mogu složiti. |
07.03.2005., ponedjeljak
Pobačaj
|
Nisam nikada imao namjeru na svom blogu pisati o ovoj temi. Prije svega, tema je previše turobna za ovaj dnevnik, u kojem želim pisati samo o lijepim temama, te tako sebi učvrstiti raspoloženje, ali i drugima prenjeti malo pozitivne energije. Prije svega, kada bi ja pričao o ovoj temi nebi bilo ravnodušnih, uvijek su se ili slagali sa mnom, ili bili skroz protiv mene. Jednostavno ovo što ćete čuti od mene je moje mišljenje, do kojeg držim. Unaprijed vas upozoravam da će post biti duuuug, vjerovatno neki neće imati previše strpljenja da ga pročitaju do kraja. Razmišljajući kako da počenem ovaj post, koji za temu ima jednu posljedicu, zaključio sam da bi bilo dobro prvo pisati o uzroku. Svi jako dobro znamo čemu služi seks, i do čega on dovodi. Oduvijek me je smetala opterećenost društva tom temom, pogotovo kada sam bio u tinejđerskim godinama. Već mi je onda bilo jasno da većina mladih koji to čine se žele dokazati na krivi način, što posebno vrijedi za dečke, dok su cure najčešće zbog svoje naivnosti bile uvjerene da je to čin jedne velike ljubavi. U tim godinama sam često bio svjedok pucanja mnogih veza. Interesantno mi je bilo što su one veze, koje su se u svim kuolarima smatrale naj-naj u svakom pogledu, obično završavale najfatalnije. Vremena se mijenjaju, ali se jedne te iste priče uvijek ponavljaju. Mnogima vjerovatno neće stati do moga mišljenja, a moje mišljenje je, da je problem među mladima je što nedozvoljavaju da prođe dovoljno vremena između upoznavanja i prvog seksa. U podsvjesti je svake osobe, neovisno o dobi i spolu, da na drugu osobu ostavi što bolji dojam. A to je posebno izraženo kod mladih, koji su prirodno zbog svog sazrijevanja podložniji kompleksima svih vrsta. Kada se dečko i cura upoznaju onda i jedno i drugo žele ostaviti tako dobar dojam da svoju sliku o sebi često pretjerano friziraju. To za posljedicu ima pretvaranje. I u tome leži moja poanta. Budite sigurni da ničije pretvaranje neće trajati vječno. JER VRIJEME SVE RAZOTKRIVA! Naravno da to nije uvijek pravilo, ali sjetite se samo nečijih ispovjedi «o nekome tko se na početku nije takvim pokazao». Shvatite da kada budete imali 25, 27, ili 35 godina, da će vam biti dovoljno i dva-tri tijedna da neku osobu poznajete da za nju «možete gurnuti ruku vatru». Naravno i tu uvijek ima iznimki. Ali kada imaš 16 ili 17 godina jednostavno nemaš dovoljno iskustva za to da možeš nekoga savršeno procijeniti. Upamtite da se na početku svake veze, vaša percepcija o nekome temelji isključivo o onome što ta osoba o sebi kaže. No upamtite da to pretvaranje nije svijesno! Ono jednostavno dolazi kao posljedica želje da se nekog impresionira. Na početku veze i cura i dečko su spremni jedno drugome popuštati u nekim stvarima, potiskivati razlike u karakteru koje očito postoje. Na početku svaka veza izgleda čarobno, a kada jednom ta čar nestane onda sve razlike koje su nekada potiskivane dolaze na vidjelo, ona počinje začarani krug prebacivanja... ti si takav, ti si takva, a do jučer je izgledalo kao da to i nije problem. Ta ista, do jučer čarobna veza je najednom pukla. A do tada se dogodio seks. I ako se sjetite kada sam spomenuo one parove koji su izgledali naj-naj, pa su između tih osoba pokrenuti «svjetski ratovi» to je upravo ta razlika, TAKVE VEZE SE TEMELJE NA SEKSU. Veze koje pucaju a temelje se samo na pusicama nikada nezavršavaju tragično, s teškim riječima i osvetama. Imao sam negdje prije priliku razgovarati s jednom curom koja ima 16. godina. (Da nebude zabune, imao sam puno prilike razgovarati s curama svih godina). Tada je bila na početku veze, i da sada neduljim, kako smo o svemu pričali ja sam joj preporučio da bez obzira na sve, da proba pričekati barem šest mjeseci (netko će reći to nije dovoljno, njoj se to učinilo kao cijela viječnost) prije nego što se ona i njen dečko (namjerno izbjegavam izraz «voditi ljubav») poseksaju. Oni su to imali u planu, jer, naravno, vole se. (Kako bi moglo biti bilo šta drugo u pitanju). Pokušao sam joj dati do znanja da još uvijek nezna točnu namjeru tog dečka, razlog zbog kojeg je on s njom u vezi... Točno se siječam riječi koje sam joj rekao, «kako ćeš biti sigurna da s tobom nije baš zbog toga». A odgovor koji sam dobio je bio «da samo vidiš kakve mi porukice šalje na mobitel». Rekao sam joj «mislim kako je on s tobom baš iz tog razloga, da očekuje seks, ako pričekaš, vidjeti ćeš da on neće više imati strpljenja biti s tobom». Ona je odgovorila kako ga «neželi izgubiti»... Kako sam poslije shvatio, ona je odlučila pričekati, ali izgleda da nije čekala dovoljno. Nakon nekog vremena ta je veza pukla jer se on «sjetio» da još uvijek voli bivšu djevojku, a za koju ona uopće i nije znala... Ovo je samo jedna priča, a postoji mnogo sličnih kombinacija ove priče. Upamtite, da nije ljubav kada vam netko kaže da vas voli, već kada vam to dokaže. A ZA TO TREBA VREMENA. I upamtite još nešto, kada nekome treba dobar razlog, on će ga uvijek naći. To vrijedi i za sve situacije u životu, a tako je bilo i kod ovog dečka, koji se eto, vratio svojoj bivšoj. (Navodno). Nemojte misliti da me išta od ovog iznenadilo. Ne, uopće... Ja nikada nikome nisam savjetovao, niti sam govorio da treba čekati brak za seks. To je jedna krajnost. Nisam veliki vjernik, ali imam dojam da takve osobe (kojih sigurno još ima, nemojmo se zavaravati) imaju poseban blagoslov od Boga. To je opet moje mišljenje s kojim se nemorate složiti. Kažem, nemislim da treba čekati brak, ali svakako trebate shvatiti da je seks, ŠLAG NA VRHU TORTE. Vezu treba izgraditi, treba nešto postojati. Treba postojati povjerenje, razumijevanje, treba postojati ono nešto, da u svakoj situaciji možete biti ono što jeste. ZA TO JEDNOSTAVNO UVIJEK TREBA VREMENA. Ah da. Sada će te pomisliti da ste uvijek ono što jeste. Pušite li? Pijete li kavu? Alkohol? Trava? Bonboni? ... Sex? Sve to počinje s nečijim nagovorom ili pod nečijim utijecajem. Jednostavno riječ je o istim onim kompleksima, zbog kojih se nesmije odskakati. Zbog tog kompleksa lakše donosimo odluke ako znamo da je netko naših godina već donio. (Nikada neću zaboraviti slučaj jedne cure koja me je u srednjoj strašno interesirala, ona je pristala na seks s jednim idijotom zato što je njezina prija to učinila... ok... sada ću ja zvučati bezobrazno, ta me cura uopće više nije interesirala). I da se vratim... kada nepostoji povjerenje i razumijevanje.. kada potiskujemo neke svoje vrline ili mane zbog osobe s kojom smo u vezi obično prije ili poslije izbijaju svađe. Svađe obično donose toliko frustracija, suza i stresa, a ako sve završi pomirbom onda bi bilo dobro da se dogodi nešto suprotno, što će u tijelu izazvati jednu sasvim drugačiju... pozitivnu... hormonalnu reakciju. Pošto se bungee jumping nemože skakati uvijek i svuda, jednostavnije je se poseksati. I tako to ide. To su veze koje se netemelje na razumijevanju već na seksu. No jednog dana ni seks neće biti dovoljan. Vezu više ništa neće održati. I to će sve biti jedno ružno iskustvo. Mogao bi pričati još satima na ovu temu. Iako ste vi ovo sve pročitali za 5-10 min, ja to pišem dobrih 45 min, sve u cilju da probam nekome otvoriti oči. Takvih osoba uvijek ima. Vjerujte mi, mladi se seksaju najčešće iz čistog užitka. Jer ljudi su HEDONISTI. Hedonizam za sobom uvijek povlači sebičnost. Uzmite primjer novca. Ljudi su stvarno glupa stvorenja ako vjeruju da je količina novca proporcionalana količini užitka koji može donjeti. Zato ga i žele gomilati... No to je jedna sasvim druga tema. SEBIČNOST. Pročitajte tu riječ još tri puta. Može još dva. Za mene je POBAČAJ sebičnost. Nisam za to da se pobačaj zabrani. Razuman sam i znam što bi to imalo za posljedicu. Neka to bude jedna krajnja mjera. Jednostavno smatram, neka me bilo tko pokuša razuvijeriti, da je većina pobačaja bezrazložna. BEZRAZLOŽNA. Sada ću u svojim očima ispasti baba. Kažem, nikada nisam imao namjeru pisati o ovoj temi. Na tome nagnao post jedne blogerice koja čisto u kratkim crtama priča kako je njena prija (17.god) zatrudnila i kako će napraviti pobačaj. Ja sam u svom komentaru pokušao objasniti da to doista nemora učiniti, pogotovo ako je zbilja s tim dečkom dvije godine u vezi. Poznavao sam cure koje su napravile pobačaj. No prvi put sam u situaciji da nekoga mogu utjecati da to neučini. No nisam uspio. Iako zbilja na taj način nisam mogao nešto puno učiniti, vjerute mi da mi je bio bad kada sam skontao da nisam uspio. Primjer te cure spominjem iz jednostavnog razloga što ta cura je u vezi dvije godine. No ja vas pitam da li je to ljubav? Odluku o pobačaju donosi uvijek više ljudi. Neznam što je ta cura željela. Neznam što je želio njen dečko. ALI DA TO JE LJUBAV, da se oni vole, ja znam što bi oni učinili. Znam da ih nitko nebi mogao predomisliti. Sve što ja osiječam prema jednoj osobi, i što ona osiječa prema meni će se ujediniti u tom novom, malenom stvorenju zvanom dijete. Zvanom čovijek. Ja sam siguran da će moje dijete biti plod ljubavi. Jednostavno nemogu zamisliti drugačiji scenarij. Ako se dogodi suprotno. To dijete neće biti ubijeno... Bez obzira na cijenu, ponos, ugled... sve ono manje bitno. BEZ OBZIRA NA TO ŠTO DRUGI MISLILI I GOVORILI. Ali ja sam siguran da oni, kao i mnogi drugi nisu vodili ljubav. Oni su se seksali. Možda su mislili da je to ljubav, ali očito nije. To je bio čisti užitak. HEDONIZAM. Sebičnost. Jer ona se savjetovala i odlučila da da napravi pobačaj, jer, citiram «radije će to nego dati dijete na usvajanje ili slično... da ga ostavi... uništila bi sebi, djetetu i dečku život...» Istina je da će ona djetetu zbilja uništiti život, uništiti će i svoj. Jednog dana će biti zrela žena, kada imaš 17. godina neznaš što znači biti zreo. Neznam ni ja još sto posto iako imam 24. Ona će cijeli život potiskivati tu istinu da je napravila pobačaj. Ako ima srca nju će ta istina jako boljeti. Sada se samnom nećete složiti. Reći ćete da ima tek 17. godina, kuda će sada s djetetom... E pa vidite, nebi bila prva osoba koja bi rodila u 17. godini! Ima takvih djevojaka puno. Ova se samo neželi žrtvovati, sigurna je da joj se previše toga mijenja u životu. Promijene na koje nije bila spremna... (A za seks je?). Pretpostavljam da ju je najviše pogodila pomisao po kojoj bi ona ostala doma dojila dok bi njene frendice vani tulumarile. (Opet hedonizam.) A njezin dečko se najviše uplašio toga da bi da frendovi ili dečki iz kvarta mogli zekati na foru «tatica». Njezini roditelji su možda bili zgroženi činjenicom da njihova kći ima odnose s nekim, ali ih je više zgrozila činjenica što bi se moglo pričati među susjedima i rodbinom. Sve je to jako sebično. Jedino razumno objašnjenje je možda materijalna situacija koja je loša, ali tu onda postoji riješenje da se dijete da na skrb domu za dijecu. To nije idealno, ali je svakako bolje to nego da se dijete ubije. Jednostavno želim da ta dijevojka shvati da netreba previše žrtve, samo ljubavi. ALI NJE OČITO NEMA.... Toliko bi se toga promijenilo, i zato je lakše «problem» sasjeći u korijenu. Poznajem jednu djevojku, onako iz viđenja. Htio sam napisati odakle je znam, ali sam se predomislio. Krivo mi je što ju moram spominjati. Ona je odrasla u domu za nezbrinutu dijecu. Znate koja dijeca tamo završavaju, uz tragičnu iznimku dijece čiji su oba roditelja nastradali. Ona je rođena kada je njena majka imala 16. godina. To je naravno naknadno saznala. Ona shvaća zašto je tamo završila ali i shvaća da je mogla drugačije završiti. Pogotovo što je rođena u vrijeme teškog komunizma kada se najmanje vodila briga o Crkvenim stajalištima, i kada je veći grijeh bio da drugarica rodi dijete, a da se nezna koji je drug otac tog dijeteta. Ona zna da nje možda sada nebi bilo da je njezina majka tada napravila pobačaj. Ona samo želi da svoju majku može pronaći, da joj zahvali što je sada tu. Njezin život nije uništen činjenicom što je odrasla odvojena od svoje obitelji, koju nikada nije imala. Njezin bi život bio uništen da se njezina mama odlučila na pobačaj. Da li će nečiji život biti uništen ili ne (a ničiji život nije uništen dok ga nepokrije zemlja... pa dobro svi u svojem favorites-u imate blog «uspijeh» počnite ga malo čitati) to svakako neovisi o tome da li ima obitelj ili ne. Svako tko je rođen, kako raste i sazrijeva ima šansu promijeniti svoju stvarnost. NO NEKI NIKADA NEDOBIJU PRILIKU ZA TO! Postoji mnogo djevojaka koje su prošle po onom opisanom ili sličnom principu... da su prevarene, iskorištene... napuštene, da su zatrudnile i rodile dijecu koju sada vole i odgajaju. Ova dijevojka je u vezi s dečkom dvije godine. Ona je ipak u boljoj situaciji. Možda se i varam, neznam. Ja se nadam samo da nije kasno. Nadam se da jedan život neće biti uništen i prevaren. Na jedan tako hladan i grub način biti odvojen s mijesta na kojem bi trebao biti najsigurniji.... Bilo bi pretjerano da sam još pisao o šokovima i ispovijestima žena koje su učinile pobačaj, koje sam negdje prije pročitao u novinama... u stvari... ni nesječam se detalja. Nisam želio takve stvari pamtiti. Možda je sebično, ali što sam stariji počinjem malo bježati od problema koji se mene netiču. No nekad, jednostavno nemogu ostati hladan. Kao sada. p.s. ispričavam se unaprijed ako bi netko mogao biti povrijeđen ovim tekstom. Ja sam se jednostavno morao riješiti ovoga bada i zato mi je trebalo dobrih tri sata...  Svaki čovjek zaslužuje biti rođen! |
05.03.2005., subota
Dora
|
Nije moj stil da kritiziram. Nisam kritički nastrojen, volim reći nešto ako mislim da bi moglo biti nekome od pomoći. No, ipak, večeras ću se osvrnuti na jedno, već pomalo, banalno glazbeno natjecanje kao uvod jednom, jednako banalnom glazbenom natjecanju. Nesumnjam u pjevačke mogućnosti svih koji su nastupili, ona djevojka Andrea zbilja ima glas anđela, mogao bi dugo nabrajati ostale. Mene u cijeloj priči smeta pristup... pijesme... za mnoge je Dora samo prilika za besplatnu promidžbu u jednom jako gledanom terminu na državnoj televiziji. Većina natjecatelja previše necilja na pobijedu, a dio njih je više nego opterećen njom. Ako želite moje mišljenje, ako vam je stalo, onda ću reći da mi je drago za Novkovića. Pijesma lijepo zvuči... onako s tom melodijom dopire do srca ljudi... Ali tekst je smeće. Oprostite, to sam morao napisati... tekst je besmislen. Znam, možda ste i vi svijesni da, kada su izabrana tri finalista, su gledatelji iz inata, dišpeta & prkosa glasali za Borisa. I zato je pobijedio. Mrzim kada se tekst pijesme sastoji od natucanja glagola ili infintiva. Kao što to ide kod Danijele... rođena, vođena, voljena... toliko izlizani primjeri noći-oći-doći... u stilu, doći ću jedne noći vidjeti tvoje krasne oči. Please, nemojte se ljutiti, vi, koji me čitate... primjetio sam da neki na svojim stranicama imaju takve stihove, baš to, noći-oći-doći... ali ok, to je nešto iz vašeg srca, što vi želite podijeliti. I to je lijepo. Jedni te isti nam to prodaju već 15. godina. Ili prijmer san-dan, bol-sol (hm.. ja je isto imam u jednoj svojoj pijesmi :). Itd. Neću ulaziti u raspravu tko je trebao pobijediti, bilo je zbilja originalnih i lijepih pijesama. No, za mene je ta, pomalo, letargična i uspavana Dora (ili sam ja pospan zbog zimskog ugođaja) prestala biti takva, kada je... pogađate, na scenu izašao bend (Bjorn again, jel tako?) koji je izvodio pijesme Abba-e. Znam, pijesme su toliko puta slušane i preslušane. I nije to do toga što sam nekada davno slušao Abbu (a ja sam je otkrio s nekih 12-13 godina, kada su drugi bili osuđeni, na... više se i nesiječam, senu m – tuc-tuc, casandru, elu i raznorazne dancerice), već zbog toga što su te pijesme zbilja nešto sasvim drugo. Nastale su u vrijeme kada izvođači nisu vidjeli sami u sebi svrhu, u vrijeme kada je svaki tekst pijesme završavao u košu, a tek svaki deseti dolazi do ušiju slušatelja. I Abba je imala svojih bisera, onako, reda-radi pijesama koje su nastale samo da popune rupe na albumu. Ali to je bila iznimka, zbilja. Takvih pjesama uvijek imali i najveći. Za dva dana se više nitko i neće sijećati Dore. Tek za par tijedana će biti aktualizirana tema o tome treba li Boris pijevati na hrv ili eng. I to je to. Ostalo znate kako ide... a ja... ja sam samo poželio da ove večeri čujem... I don't wanna talk, About the things we've gone through. Though it's hurting me, Now it's history... |
04.03.2005., petak
|
Prvo sam se uhvatio za glavu, nešto sam kemijao i ispao je ovakav "prošireni" dizajn. Ali ovo uopće neizgleda loše!!! Barem se meni čini... jel bolje ovako ili da vratim (ako uspijem) sve postove u visinu top slike? Što vi mislite? |
03.03.2005., četvrtak
He He!
Pošto ovih dana nemam nekakvu inspiraciju za pisanje, a vidim da oni najkraći postovi imaju najviše komentara, :()!, Evo nešto malo za promijenu. Oni malo stariji će se sjetiti ovih likova :))))).   |
01.03.2005., utorak
:)
Eto gdje mi misli lutaju ovih dana. |