Josip Beljan

Četiri godine mi smo još tu, a tebe nema najdraže moje. Zašto? Zar nije dosta boli?

Nekada smo godinu djelili na novu godinu i godišnji odmor. Sada je to ova nesretna godišnjica i onda za pola godine tvoj rođendan. Bolno i jedno i drugu. Godišnjica možda više jer je sve tako živo i stvarno, a onda strašno što nema dalje. Stvarnan je svaki trenutak ovih dana, sva sjećanja šta si radio, šta si planirao, i kuda si išao. Stvaran je tvoj put u Zagreb i sretan povratak kući. Stvarna je moja panika prije puta, i onda olakšanje kada je sve prošlo u redu. I sada osjećam to olakšanje kao i prije četiri godine, jer sam mislila da smo progurali ono čega sam se najviše bojala.
Ni u ludilu nisam mogla pomisliti šta nas čeka slijedeći dan i da će u nepovrat otići sva sreća i zadovoljostvo.
Nisam mogla ni pomisliti da će ti drugi uzeti život i u nepovrat uništiti baš sve, i tvoj i naš život. Toliko puno pitanja, a ni jednog odgovora. Kome je smetala naša sreća? Tko je taj koji ima pravo uništiti drugom život, a sam nastaviti dalje. Zašto, zašto, zašto....?
Svaki trenutak prije mogu dozvati iz sjećanja, čuti ti glas, sjetiti se što smo pričali, sjetiti se kako si se predomislio i odlučio makar malo ručati sa nama prije nego odeš k prijateljima. Sve to mogu, ali ne mogu ono dalje, ne mogu prizvati da si se vratio, da je sve u redu, i da dalje idemo kao obitelj. Toga nema i to boli, boli, boli.... i boliti će dok sam živa.

Boli to što te nema, boli neprada, boli suđenje, boli presuda, boli izvršenje kazne, boli sve. Sve je prokleto nepravedno.

Svoje srce dala bi samo da tvoje kuca.

Anđele moj voljeni