ZA JOSIPA !
Bilo je to jednoga lijepoga dana….Tako počinju mnoge drage i davne izmišljene bajke, mnoge pučke priče o događajima koji su se zaista zbili a kojima je nešto i dodano, koje su nečim ukrašene, da budu uhu ugodnije i srcu draže, da se duže pamte.
Na žalost ima i istinitih tragičnih događaja čiji opis može tako početi. Evo :
Bilo je to jednoga lijepoga dana početkom mjeseca kolovoza prošle godine, ovdje u našoj blizini, u Osijeku, ili šturim jezikom sudske presude, «….na zapadnoj obilaznici iz smjera Čepina prema Osijeku….na 5100 metara zapadno od raskrižja s kolnikom Državne ceste broj 2 ….kada NN osoba upravljajući svojim osobnim automobilom nije putanju svoga vozila držao unutar prometne trake koja se protezala uz desni rub kolnika, kako druge sudionike u prometu ne bi doveo u opasnost, već je s lijevim dijelom svoga vozila prešao u lijevu prometnu traku namijenjenu za promet vozila iz suprotnoga smjera …..lakomisleno smatrajući kako će eventualnu opasnost moći izbjeći, te da time neće nikoga ugroziti, a kako se u tom trenutku…..u lijevoj prometnoj traci kretalo osobno vozilo kojim je upravljao Josip Beljan i koji se kretao iz smjera Osijeka prema Čepinu, to je zbog navedenoga propusta u trenutku mimoilaženja prednjim lijevim dijelom svoga vozila udario u bočni lijevi dio nadolazećega vozila…..pri čemu je vozač spomenutog nadolazećega automobila zadobio ( slijedi detaljan opis ozljeda ) višestruke teške tjelesne povrede uslijed kojih je na mjestu preminuo «.
Toga trenutka ljudi su, sklanjajući se od ljetne sparine, bili u kućama, u dvorišnoj hladovini, na kupanju u Dravi, na ljetnim terasama kavana, a jedan mladi život se ugasio, jedan je mladić za uvijek otišao, jedno je srce prestalo kucati. Bar dvoje ljudi, otac i majka od toga trenutka počeli su živjeti, na jedan sasvim drugi način, na način o kojemu nikada nisu razmišljali, koji im se nije priviđao ni u najružnijem snu, zauvijek sami, zauvijek bez svoga jedinoga djeteta.
Netko će ravnodušno reći « Pa što, događa se !»
Netko drugi će iskreno pomisliti : « Bože, kako je tim ljudima navečer leći, kako mogu zaspati, a ako zaspu kako se ujutro bude, s kojim to mislima liježu i s kojim mislima ustaju ?»
Svi će pomisliti « Ne dao mi Bog tako nešto !»
Krenuo je sudski postupak protiv očiglednoga krivca, jer je sve bilo jasno : on je svojim vozilom skrenuo u lijevu prometnu traku kojom se kreću vozila iz suprotnoga smjera. Očekivati je jednu i jedinu sudsku raspravu – jer je prethodno provedena istraga – na kojoj će optuženi, iskreno se kajući, pristupiti sudu, priznati krivnju i moliti roditelje pokojnoga jedinca da mu oproste, a sud da bude milostiv.
Nije bilo tako. Nije uopće bilo tako!!
Braneći se ( nitko to pravo optuženome ne spori ), on je svoje skretanje u drugi prometni trak objasnio nekom bolesti koja se javlja kod višekratnih naglih izranjanja iz vode – ispitani je sportski ronilac i vraćao se sa odmora na Jadranu -, pa bi ga, eto, ta okolnost mogla lišiti krivnje. Zaredalo je ponavljanje već – u istrazi - izvedenih dokaza, ponovno saslušanje svjedoka i prometnoga vještaka, uviđaj na licu mjesta te sudsko medicinsko vještačenje po dvojici liječnika vještaka. Rasprave su se, srećom, zakazivale u podnošljivo kratkim rokovima, ali su svaki put, na svakoj raspravi roditelji bili izvrgnuti ponovnom proživljavanju strašnoga događaja. Branitelj optuženoga ( nitko branitelju to pravo ne spori ) postavio je obranu, među inim, osim na onim izranjanjima koja su optuženoga učinila u određenom trenutku nesposobnim za pravilnu vožnju, i na lažnom podatku da je Josip Beljan imao o,22 g/kg alkohola u krvi, ( o tome je nakon presude podnijeta kaznena prijava protiv nepoznatoga počinitelja iz KBC Osijek ili iz policije, jer je prilikom obdukcije tijela Josipa Beljana utvrđeno 0,00 g/kg alkohola u krvi ), pa da je mogao – da nije bio djelomično alkoholiziran - ( neistinit podatak ), izbjeći nesreću bijegom sa svoje trake negdje drugdje !
Kako je nekim raspravama prisustvovao i predsjednik Udruge obitelji osoba stradalih u prometu Slavonije i Baranje, branitelj je tražio da i njega sud sasluša na okolnost zbog čega je i on pristupio raspravi, jer da to predstavlja svojevrstan pritisak na sud. Branitelj naravno zna da na raspravi nije bila isključena javnost i da po načelu javnosti svaki punoljetni građanin ima pravo prisustvovati raspravi. Ova Udruga je uredno registrirana i, među inim, prati i suđenja osobama koje su počinile kaznena djela iz prometa, posebice ona sa smrtnom posljedicom.
Dakle, tijekom rasprava branitelj i optuženik su se povremeno postavljali kao tužitelji, tu na sudu, pred majkom i ocem usmrćenog mladića, ne mareći ni za najobičnije, pa ma i neiskrene izraze sućuti prema njegovim roditeljima.
Oči u oči gledaju se čovjek koji je jedini kriv za smrt njihovoga jedinca i roditelji kojima su ostale samo slike i druge male i drage uspomene na svoje dijete. I, naravno, sjećanja…Sjećanja koja bole, koja ne tješe već množe tugu i jad. Naravno, optuženi nije htio da se ovo dogodi, ali je sa svoje strane učinio sve, baš sve da do ovoga dođe. Jer, bez tog njegovog skretanja ne bi bilo ni ove stravične posljedice.
Na kraju ovoga, za roditelje mučnoga postupka, sud je optuženoga oglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci !
Kazneno djelo iz čl.272. st.4. u svezi sa st.2.i1. Kaznenoga zakona propisuje kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Visina kazne odmjerava se prema broju i snazi olakotnih i otegotnih okolnosti. To bi imalo značiti da se na strani optuženoga mora sabrati toliko olakotnih okolnosti da se zaprijećena kazna izrekne gotovo na donjoj granici propisane kazne !
Prvo i najbitnije : sada pok. Josip Beljan nikakvom svojom radnjom ili propustom nije sudjelovao u stvaranju uzroka ovoj prometnoj nesreći.
Za sve je kriv optuženi !
Optuženi je zadobio teške tjelesne povrede. Točno, ali svojom krivnjom. To, valjda nije teže nego Josipova smrt !
Njegovo maloljetno dijete zadobilo je teške tjelesne ozljede, ali krivnjom svoga oca. Je li to stravičnije nego činjenica da su Josipovi roditelji ostali bez jedinoga djeteta?
Uostalom, usporedite ovu kaznu od osam mjeseci zatvora sa kaznama za jedan joint, za zlostavljanje riječima člana obitelji, za klevetu, za uvredu i t.d. i t.d., dakle za djela sa minimalnim štetnim posljedicama, pa će te uočiti nevjerojatan nerazmjer između kazne za tu vrstu kaznenih djela i djela sa smrtnom posljedicom. Jer, smrtnu posljedicu nije moguće ničim popraviti ( restituirati ), ničim nadoknaditi, ničim izbrisati, ničim promijeniti niti zamijeniti ! Čovjek, znano je, ima jedan jedini život. Usmrtiti mladića krećući se brzinom od 91 km/h prelaskom na njegovu, na suprotnu prometnu traku, pri punom danjem svjetlu, ne prikočivši ni za jedan jedini centimetar, braniti se time da Josip nije ništa učinio da izbjegne sudar na svojoj prometnoj traci ( kako ? na koji način ? ), i za sve to biti kažnjen sa osam mjeseci zatvora, lutrijski je zgoditak !
Naravno, ovo je samo nastavak blagoga kažnjavanja prometnih delikvenata od kada postoji promet motornim vozilima, a samim tim i kaznena djela, kako u onim Jugoslavijama, tako i u današnjoj Hrvatskoj.
Reklo bi se, sindrom kaznene inercije !
Svakodnevno se gine po hrvatskim prometnicama, jer netko boluje od bolesti naglog izranjanja, prehlade, trenutne nesvjestice, naglih bolova u prsima, napada kašlja ( sve to i svašta drugo naći će te u obranama prometnih razbojnika ), pa za to biva kažnjen ( ako i to !) sa nekoliko mjeseci zatvora, dok obitelj poginuloga trpi i boluje do kraja života !
Kako, dakle objasniti da je optuženi kažnjen gotovo donjom granicom zaprijećene kazne, a ne , recimo, bar polovicom zaprijećene kazne.
Nikakva kazna ne može vratiti Josipa.
Ali možda može strožom kaznom, u smislu onoga što sud zove generalna prevencija – opća prijetnja svim drugim učesnicima u prometu – spasiti bar jednoga Josipa slijedeće godine.
A to je mnogo ! Vrlo mnogo !
Ako ne vjerujete upitajte Josipove roditelje !
Ivan Vekić
