Josip Beljan

Zar je zaista tako moralo biti? Zar nije postojao način da sve ne završi ovako? Zašto baš ti da pogineš a nisi imao pravo na pogrešku - kvrcavicu - liječenje, ozdravljenje? Zašto prvo i odmah smrt? Samo minutu prije ili minutu kasnije da si otišao bio bi živ. Bio bi s nama i bili bi mala sretna obitelj i nitko ne bi bio sretniji od nas. Zar je greška voljeti svoju obitelj, svoje djete? Ili i onaj veći, jači, koji upravlja svime uništava ljubav i sreću, a ostavlja tugu i bol.
Znam moramo dalje živjeti iako je sve postalo život bez života iako i dalje ne razumijem kako netko na tuđoj nesreći može nastaviti život i graditi sebi sreću.
Toliko pitanja a nigdje odgovora ni dvije godine poslije!

Sve se želje naglo u dušu povuku
kada vide hladnu, neumitnu zbilju
Povrate se natrag, ne stigavi cilju.
I žive u mraku!

Pokušavam stisnuti gas, jurnuti nekud naprijed, pokušavam gledajući naprijed otkriti što otkrio još nisam. I pitam se... zar jureći tom brzinom kroz život ostavljam iza sebe samo prazninu... zapravo ništa... kao pogled u retrovizor... kao bijeg od vlastite stvarnosti, a na taj način i bez budućnosti koja je potrošena u prošlosti....

(uz dozvolu Kečolanda)

Tako malo a tako puno rečeno, tako malo a istinito....