utabanost u postojanje
|
bili smo na najboljem tulumu na kojem sam ikad bila bilo je tako prekrasno, usred šume 3 floora, chill, trance i nekakav minimal techno dekoracije, uv svijetla, putići, mostići, mekano šumsko tlo, prekrasno ljudi svi predragi i odlični, vatrice na svakom koraku, hammoci, svi tako opušteni i prepušteni tom doživljaju toj prekrasnoj vožnji, meni je žarilo srce jer je bilo na mjestu i bila sam savršeno opuštena i sretna ispod tih zvijezda, potpuno luda na trensu, koji mi je najbolji energizator koji sam iskusila, kao da se dođem zagrijat na to centralno mjesto gdje moje pleme pleše i stupanjem zove šumske duhove da nam se dođu pridružiti i stvarno ih ima, energije koje kolaju venama tog tuluma tako su raznolike i šarene to je nevjerojatno koliko intenzivno osjetiš sve i svoju toplinu a od svega mi je najnevjerojatnije kako utabana u svoje postojanje mogu bit i kako je najljepše meni gdje god da jesam uvijek će mi bit najljepše jer sam sa sobom i ne trebaju mi više spoznaje ni droga ni umno razbijanje koncepata jer znam što je bolje od toga - ništa :-) bila sam tamo, onkraj pameti, gdje cvijeta priroda stvarnosti u svojoj fraktalnoj geometriji i suptilnoj vibraciji. više puta, dosta sam i daleko odlazila na tim putovanjima. i ono. moram priznat da kad sam se vratila da sam bila sretna što jesam. moram priznat da je zaborav prirodna stvar. da to nisu stvari za pamćenje. da ti imaš sebe da putuješ u sebe da ti bude prirodno i prekrasno bez ikakve supstance i da tvoja dubina nadvlada djelovanje svakog vanjskog faktora. da ti trijezan budeš i kad nisi, tolika je snaga duha. ta ljubav te diže u neslućene visine iz neslućenih dubina. sve iznutra, sve iz sebe. shvaćam da je sebstvo toliko vrijednije od bilokoje spoznaje koja izmoruje. ljudi su toliko dražesniji. zdravoseljački ljudi koji ne briju nego te pitaju koliko imaš godina i jesi prvi put na ovakvom tulumu? hoćeš vina? smiješni su ti luđaci koji izvire. ne znaš jel je il nije. ali to zapravo uopće nije bitno. smiješno je zapravo- koliko to uopće nije bitno. kad možeš leć na dekicu i pogledat gore i dobiti potpuno novu perspektivu nad životom samo promjenom vidnog polja... svemir se rastvara za tebe u krošnjama ovdje i sada a ti razmišljaš da li si zaista lud ili nisi? ah, ljudi... a mjesec koji ti obasjava korake u stopu rosna trava koja ti pere stopala topao mamin šal oko grudi kao u naručju boga plutaš kroz prostor i dijamantiće na nebu htio bi poletjeti i ne staješ pokušavati miris zemlje diže se kroz nas a valovi glazbe dižu, dižu, dižu a mi smo njeni bubnjevi i ona nas svira... odsad pa zavjeke vjekova ! jedva čekam slatke zalogajčiće trens festivalčiće <3 šareno selo moje sa šarenom dječicom <3  srž mog bića je oduvijek bila psihodelična, oduvijek ... |
