utorak navečer.
krivi potpuno pun, ulice potpuno prazne.
puls grada.
udisaj diže sjećanja, želje, žaljenja
izdisaj ih sve otpuše daleko
i tako se izmjenjuju, jedan za drugim
ritmično, međusobno prožimajuće, kontinuirano i konzistentno, izvagano i podjednako
jedna topla noćna proljetna vožnja biciklom
šaka otrčanih krugova na igralištu
7 zelenih lisnatih, povrća i voća zasađenih na balkonu
rijeka života prelijeva se, nosi me iz jednog šarenog oblačića u drugi
javi se kao iglica misao da bi možda mogli
možda bi mogli...
bocne nemilosrdno i razgradi se ubrzano
u plodnoj poljani svijesti iz koje se izrodila
prekasno i nejasno,
da bi bilo istina
bez pravog razloga - više nema vremena
super je a još više
bi bilo super da me ne poklapaju luđaci sa svojim mračnim kaputima, hvala
ne da mi ih se više goniti vrućim štapovima
neka reperkusije prođu da ih ne moram gutiti
da ne moram cijediti
gorke kapi zaborava iz utrobe svoje
da ne moram pisati
u bilježnicu strategije,, u 7 koraka do slobode
hvala
želim sebi želim svima
snagu shive evo rima
|