boli glava
|
"boli glava" je izraz kojim komšijica i ja opisujemo svoje stanje kad se u društvu i razgovoru zađe u neke teme neke brije iz kojih se ne možeš tak i tak iskoprcat jer im potpuno krivo pristupaš, na način da se samo dublje zapetljaš neke brije koje su dosadne i banalne i površne znate one spike ulaženja u detalje koji nisu bitni za život i opterećivanje s pizdarijama e, boli glava... mislim tko sam ja da sudim, nekad me ne boli glava od ničeg, ali nismo sad u tom fazonu pa nećemo tuda. mene sve češće boli glava od civilizacije od društvenih mreža i lažnih nametnutih konstrukata stvarnosti strahova i paranoja u koje su ljudi upleteni a ne vide da su upali u mrežu iluzije i sve više mi ta iluzija poprima sve šire kategorije.. toliko da me boli glava od bilokakvog linearnog razmišljanja i nekakvog mirenja sa stvarnošću koja nije tu da se miriš s njom kao neki neprijatelj pa se sad vi tu pregovarate neeeee, ne, ne, ne... ta stvarnost je živa i ona je TI i sam čin mirenja govori da nešto ne štima, ti nisi dobro ako se moraš miriti, a čin oslobođenja od mirenja je vrlo često čin revolucije, čin one prave stvarnosti gdje govoriš kakve stvari jesu a da štimaju na svim planovima. tako mi je dosta praznih spika, lažnih gesti, onog kad su ljudi kao na čisto sa sobom ali se svaki dan pregaze nebrojeno puta, radi društvenih normi, općeprihvaćenih stajališta i "realnosti" tako mi je teško verbalizirati to, samo znam da sam počela gledati kroz tu neku prizmu u kojoj ako nisi alternativan, ako si u sistemu, tj "matrici" (koja ne mora biti samo fizička kroz koju se krećeš, nego i ona u umu- blokade psihoemocionalne prirode), boli glava boli glava od svih onih ljudi s predrasudama, svih onih izležavatelja na luftiću na plićaku koji se boje uroniti prst u vodu uvjereni da je voda vrela i da će ih skuriti a prave se da se sunčaju ... nađem se u nekoj spiki danas koja mi je smor i realno sam umorna i realno da nisam umorna od planinarenja i koznačega vjerojatno bi mi živci bili deblji i probućkala bi se u tom plićaku, briga me, nisam ni ja neko gunđalo koje ne želi pričati o kozmetičkim preparatima i analizama ličnosti ali, dokle... meni je jedini trenutno prihvatljiv način života onaj u kojem sam u prirodi, neovisna, samo-održiva meditativna zajednica, namjera mi je fiksirana na to da se maknem iz iluzije nad iluzijama u koje nas kapitalizam uljuljka i pažljivo isplete oko nas dok ni ne gledamo i sporo nas ubija jednog po jednog prva ode sloboda onda kreativnost, desnoj polovici mozga grob su počeli kopati i prije no što se rodila onda mišljenje, jer prestaneš stvari gledati TI i počnu stvari gledati ONI (nazovimo to vladajuća klasa, nametnuti sustav, matrica) kroz tvoje oči dok se polako uslijed strahova od neprihvaćanja ne pretvoriš u jednog od njih onih od kojih boli glava onih koji ne vide dalje od svog nosa i svoje guzice i svojih koncepata koji uopće nisu ni njihovi nego su uvjetovani najbanalnijim podražajima, kojima se i kućnog ljubimca uvjetuje kad ga se uči gdje da piški a da živi u prirodi piškio bi svugdje, jer mu je to u prirodi. kakva je ovo faza uopće posložile su se neke stvari da me sve više boli glava i uopće mi se ne da o konkretnim primjerima ali sudba kao da ih suptilno ubacuje u moju percepciju. ja svoj život ne želim dat sustavu i ropstvu i stalno si ponavljam da palim čim se prva prilika pruži i tako to ide a vrijeme ide usporedo... što je najbolje od svega, stvarno je to jedna od zadnjih stvari koja mi okupira misli. kao da je otpala masa toga i sad samo preostaje da svoje postojanje prenesem doma- u prirodu danas dok sam bila na planini opet nevjerojatan osjećaj olakšanja, a pri silasku u grad opet nekakav smor nekakva prenapučenost, buka prometa, užurbanost misli i djelovanja bez obzira na to, postoje oaze mira, pogotovo kad u sebi imaš mir, onda je sve oaza mira bez obzira na okolnosti moja soba, rituali, razmišljanja o pravim vrijednostima, prijateljstvo, ljudi koji su budni i od kojih ne boli glava Nikad, joga, glazba, ma milijun i jedna prekrasnih stvari u gradu a sve do reda bi se mogle samo leđero preseliti u bolji kontekst, i to bi bilo to. a šta sa ostatkom društva? ja se tako iz sveg srca nadam da će ovaj kapitalizam puknit, da će se desit nešto veliko, još za mog života anarhističke akcije mi nikad nisu bile đir, prosvjedi samo druženja, ne gajim nade da išta mijenjaju i nekako sam lagano odustala od promjene svijeta, ove izbrijane a suptilnije su ionako snažnije od glasnih, tiha voda brege dere i nekako nazvati to "inercijom" ili "pasivnošću" nije opis stanja koje osjećam po tom pitanju, kao što sam bila prozvana a svejedno mi je zapravo i da jest. |
