kuda
|
toliko želim nešto drugo od života, ne mogu vam to opisati cijelo moje biće titra na frekvenciji koja nije ova ovdje.. ni geografski ni svakodnevno ni društveno ni državno ni htjela bi raditi svaki dan za zemlju, za sebe, za boga, za moje i biti u blaženoj istini, s najjednostavnijim mogućim poslovima, koji nisu vezani uz pravno-politički društveni sustav nego su potpuno izvan svega da mi se interakcija s vladajućim tijelima svede na.. ma, da ne postoji, da ne postoji. da ne postoji vladajuće tijelo nadamnom, ni korporativno, ni državno, ni familijarno da samo mogu otići bez da je ikome stalo što odlazim nevjerojatno je koliko su te veze koje te drže egzistencijalno podebljane ako nisi u njima, nećeš imat love, točka. lova je taj ključni faktor koji upravlja svim razinama vezanosti nisi vezan, ako nisi vezan ekonomski, realno... ne znam što da radim. nisam doma. doma sam ali nisam doma. znam da trebam biti negdje drugdje. i znam da trebam prestati tražiti to "negdje drugdje" od drugih ljudi, da me prime za ruku i odvedu jer tako neću doći tamo gdje želim biti... doći ću samo ako ja sama saznam gdje je to i odem, logično sve više shvaćam koliko sam zauzdana i sve više me te veze i lanci tište i ne znam koliko mogu izdržati još na krajnjim sam granicama i ne želim više tako ne želim više. jedino u što se pouzdam je viša sila deus ex machina koji će makar otvoriti neki kanal kroz koji se mogu provući da me ne skuže nadzorne kamere. toliko toga je u meni na što mi nitko ne pruža ruku svi mi pružaju ruku na ovo lažno, moje korporativno postojanje, ono koje nikad nisam ni tražila ni htjela, ni sudjelovala niti pokazivala da mi se sviđa, a ipak društvo zahtijeva, društvo tišti, društvo ti slaže terete na leđa koliko daleko moraš otići da bi rekao- neću? da li je stvarno cijena raspad cijelog života kojeg si lažirao svo ovo vrijeme? razočaranje ljudi koji te okružuju, da li je to cijena? da li je cijena oslobođenja zaista ona najviša moguća koju možeš zamisliti i da li postoji itko da ti u tome svemu podari sigurnu luku- osim boga? bože, zašto se ne materijaliziraš kroz životno korisnije stvari... kao da sam ja jedina u svom životu koja gaji te neke specifične duhovne interese i kao da nikog nema i kao da se nitko nikad ne pojavljuje tko će to razumjeti i tko će samnom brijati zajedno. kao da svi uvijek nađu izlaze u nekim životnim brijama, a mene te brije sve po redu ne interesiraju. teško je to opisati, u svakom slučaju se nadam barem nekom malom znaku koji će svemir ispljunuti da mi da bilokakvo utočište, barem na kratko da nisam sama na ovoj oluji energija i okoline koja je sve osim onog čem težim. zanimljivo, zašto mi se nisu još materijalizirali tako neki... okviri unutar kojih mogu ispoljiti duhovne brijačine. kao da je to znak sam po sebi, škola sama po sebi, kao da namjerno sam sama u svemu tome iz nekog već kojeg god razloga. u svakom slučaju, znam što je pravo. da mi sam buda dođe i kaže- briješ ja bi rekla brate, ne ti si taj koji je zabrijao. jebiga, tolika je razina uvjerenosti, da ja jesam to svjedočanstvo i snaga koja leži u tome nekad mi se čini veća od svijeta. meditativna samoodrživa zajednica malo izvan zagreba, dovoljno koliko treba da vidimo zvijezde na nebu. antifašist, antiimperijalist, antiglobalist, antikulturalist (ovu sam ja dodala, kao pripadnik ~antikulture~ suptilne ali prisutne), anarhist, "ma nisam ja neki marksist, ali...", ateist (koji se tako izjašnjava samo iz socijalno-političkih razloga), feminist, ljevičarski disident, čvrsta pesnica ekstremne ljevice |
