utorak popodne umorna ko đavo, halovi
|
nekad sam s tobom u privatnosti svoje sobe kad sam sama sa sobom. i smiješno mi je kako mi misli ti uvijek odlete kolko god odgovorna bila za sve silne štete. kolko puta mi dođe da puknem ko kokica a doma se vratim, još jedan dan koda nije bio (izbačeni zadnji stihovi ma ja ne postojim, koda bi itko za mnom suze lio. previše ovisni o tih par min i rimi s bio) kako mi je nevjerojatno koliko smo mi nekad robovi vlastitim umovima i mislima koje bi trebali jebeno vodit na uzici ko psine i oni bi nas trebali slušat al mi smo tolko retardirani ko divovi ogromni svemoćni veliki koji slušaju zapovijedi od neke ono bube ma ni bube nečeg šta uopće ne postoji :s evo div koji je zauzdan ko leia od jabbe al je taj jabba ono malo govno (nije tak veliko) danas uđem u stan s faksa i automatski negativne misli i VJERUJEM U NJIH to su ti lanci nevjerojatni ali tako nepostojeći mi si čak i zamišljamo te lance i to je sve jedan veliki konstrukt jedna velika prevara i osjećam posljedice tog vjerovanja ono kad nešt razmišljaš automatski ti tijelo reagira overall raspoloženje i to je tolko REALNO i u tom trenutku kažem- majo jel ti sebe čuješ?! ti ozbiljno razmišljaš o tako ružnim stvarima sad? zašto? čemu? zašto umjesto toga radije ne kažeš- hvala. i zvučim si glupo u glavi. zvučim si jebeno glupo. stojim na hodniku i ponavljam u glavi ma hvala za sve ove probleme koji su se izbrijali, hvala. HVALA. i pritom uopće ne mislim hvala, i dalje sam poluisfrustrirana. i onda, Bez obzira na to što nisam mislila hvala iz srca, čiribu čiriba bay la la bamba-----> osviještenje. pogledam u to šta me držalo na lancima a nisam ni znala da me išta drži na lancima da budem iskrena, i fejdauta. vidim da nema tog zapravo. da je to neki Nepostojeći Program za kojeg sam zabrijala da se vrti al se zapravo nije vrtio al ja sam bila u nekakvom čudnom polusnu kad ti se miješa san i java pa zabriješ ma ludi smo svi ko šlape kažem vam ko šlape. |
