nekad sam s tobom
u privatnosti svoje sobe
kad sam sama sa sobom.
i smiješno mi je
kako mi misli ti uvijek odlete
kolko god odgovorna bila
za sve silne štete.
kolko puta mi dođe da puknem ko kokica
a doma se vratim,
još jedan dan koda nije bio
(izbačeni zadnji stihovi ma ja ne postojim,
koda bi itko za mnom suze lio.
previše ovisni o tih par min i rimi s bio)
kako mi je nevjerojatno koliko smo mi nekad robovi vlastitim umovima
i mislima koje bi trebali jebeno
vodit na uzici ko psine
i oni bi nas trebali slušat
al mi smo tolko retardirani ko divovi ogromni svemoćni veliki
koji slušaju zapovijedi od neke ono bube
ma ni bube nečeg
šta uopće ne postoji :s
evo div koji je zauzdan ko leia od jabbe
al je taj jabba ono malo govno (nije tak veliko)
danas uđem u stan s faksa i automatski negativne misli i VJERUJEM U NJIH to su ti lanci nevjerojatni ali tako nepostojeći mi si čak i zamišljamo te lance i to je sve jedan veliki konstrukt jedna velika prevara
i osjećam posljedice tog vjerovanja ono kad nešt razmišljaš automatski ti tijelo reagira overall raspoloženje
i to je tolko REALNO
i u tom trenutku kažem- majo jel ti sebe čuješ?! ti ozbiljno razmišljaš o tako ružnim stvarima sad? zašto? čemu? zašto umjesto toga radije ne kažeš- hvala.
i zvučim si glupo u glavi. zvučim si jebeno glupo. stojim na hodniku i ponavljam u glavi ma hvala za sve ove probleme koji su se izbrijali, hvala. HVALA. i pritom uopće ne mislim hvala, i dalje sam poluisfrustrirana. i onda, Bez obzira na to što nisam mislila hvala iz srca, čiribu čiriba bay la la bamba----->
osviještenje. pogledam u to šta me držalo na lancima a nisam ni znala da me išta drži na lancima da budem iskrena, i fejdauta. vidim da nema tog zapravo. da je to neki Nepostojeći Program za kojeg sam zabrijala da se vrti al se zapravo nije vrtio al ja sam bila u nekakvom čudnom polusnu kad ti se miješa san i java pa zabriješ
ma ludi smo svi ko šlape kažem vam
ko
šlape.
Post je objavljen 15.10.2013. u 17:43 sati.