sve prolazi
|
neki dan [jučer] sam bila vrlo loše. zapravo, prekjučer navečer/jučer ujutro. bilo je nesnosno. bila sam toliko osjetljiva da me pomisao na bilošto svjetovno bacala dublje u depresiju. htjela sam pobjeći negdje daleko u neki toranj i sklupčati se u fetus poziciju i obgrliti rukama i plakati nad svjetskom boli. razmišljala sam o svim ljudima i vidjela sam ih kao nakupinu programa i vjerovanja, kao da im je ona sjajna srž svijesti potpuno ugasla, o svemu što se događa u svijetu i vidjela sam to kao srljanje u propast. crne naočale, ali stopostotno. i smiješno jer znam da kad god proživljavam takve stvari, da nisu realne, da su iluzorne, nepostojeće. ne u smislu da ih nema u meni, naravno da ih ima, tresu me kao jebački električni šokovi, ali su izrođene iz mojeg doživljaja svijeta, nije da je svijet Doista takav. nije da Doista nemam s kim podijeliti emocije, samo mi se čini da nemam. nije da me Doista nitko ne razumije, samo mi se tako čini. i onda sam tak brijala neko vrijeme, sjela u meditaciju, opće ne znam o čem ove bujice ovise. vjerojatno pms. ali super su, daju ti dosta materijala iluzornog prek kojeg se onda možeš popentrat i uhvatit ono pravo, najsjajniju zvijezdu, bivanja u sadašnjem trenutku, najteža je to stvar jer se teško oduprijeti čarima samosažalijevanja, a opet najlakša jer te toliko oslobodi i podari ti takvu utjehu. ta najsjajnija zvijezda si naravno, ti sam i zapravo si ti taj koji je uvijek tu, a ova sva raspoloženja i promjene percepcija, otpuhnu se i raspuknu ko balon od sapunice. prepoznati to, nosi oslobođenje. instantno. baš instantno, potpuno, sveobuhvatno i temeljito. danas ujutro sam primjerice spontano apsolutno optimistična i vrlo mi je toplo u tibici. ali, i ovo će proći. svejedno, imam problem s izražavanjem emocija. čini mi se da ih sve češće ne izražavam zato što imam neka vjerovanja da su (1) prolazne (2) ako se izjasnim, pokrećem određeno klatno i karmu, bolje da samo pričekam da prođe. valjda ću znat koje su za izražaj, valjda. mislim da sam postala toliko zatvorena što se tog tiče da više ni ne znam. samo pretpostavim da je uvijek bolje prešutit. (a uvijek i je za situaciju ali ne za tvoje zdravlje, mentalno, emocionalno, psihičko..) a nije to čru, mislim da si oslobođen od klatna i karme onda kad nemaš što za izjasnit doista, a ne kad prešutiš da imaš. u slučaju kad prešutiš samo se destruktivno ponašaš prema sebi, i to je isto akcija. no, da razmišljala sam o neugodnim situacijama, i mislim da bi ih mogla unazad godinu dana nabrojati par. te neugodne situacije baš nose sa sobom jednu specifičnu paletu poluotrovnih bodljica koje ti se zapiknu na različite dijelove solarnog pleksusa. jučer sam bila u jednoj. čista paranoja, ono dok ti je tijelo premalo, teško ti je disat, napetost u grudima, dok si klaustrofobičan u vlastitoj duši, želja za bijegom, želja za ljudstvom, želja za prepoznavanjem, želja za biločim što nije neugodno, a neugodno je, jebački, nekako krivo posloženo, nekako zabrijano, nekako pogrešno. meni to, opet, nije loše. vrlo mi je zanimljivo zapravo promatrati ove stvari kako se dižu i spuštaju i rade formacije u zraku, a najdraže mi je osloboditi se neugodne situacije i biti sa sobom poslije. i možda s nekim tko te vidi. i kužim te. brutalno mi je zapravo, što nije uvijek dobro. daje određenu dozu reljefnosti i prostornosti. proširuje polje stvarnosti preko još par vrhova i dolina. p.s. nakon puno napadaja potrebe da kažem "goodbye" određenom ljudstvu papaji mi je rekao preko videa (lol jebiga) THERE IS ONLY ONE PERSON YOU ARE PERMITTED TO SAY GOODBYE TO! reko, ne reci više ni riječ brate sad il nikad |
