log 2.8.
|
Počet ću od ovog četvrtka, jer početi od prošlog petka učinilo bi moje misli preraštrkanima. Bilo je tako fantastično na motovunu da nisam još ni svjesna obujma te fantastičnosti pa ju ne mogu ni sistematizirati. Kao ogromna prefina šarena voćno čokoladna torta i veliki kasnoljetni rođendanski tulum u vrtu sa svim tvojim prijateljima. A ima ih puno i volim ih pune kurčeve. No, nije bilo do motovuna, bilo je do te velike grupice ljudi koji su brijali svi zajedno pa odvojeno pa opet zajedno a sa svakim ti je posebno i jednako dobro. Početi od jučer. Tako smo s.,l. i ja otišavši s motovuna stigle u rijeku s planom da idemo na trajekt od rijeke do splita (i potom zakucamo kurs na obećanu zemlju visa). No, kako to obično biva, sudbina nas je ošamarila odgodivši trajekt za sutradan. Trčale smo svaka sa 50kg na leđima smrdljivih nožurda na vlak, da bismo ga vidjele samo straga kako odlazi. Sjele smo zapaliti cigaretu i ja sam stalno govorila ma nije bed ajde sutra ćemo na trajekt to je bolje, ali u stvarnosti sam plakala iznutra jer sam htjela doći do visa i sad kad mi je bio nadohvat ruke se pomaknuo još dva koraka unazad. Zanimljivo je kako možeš biti vezan za mjesta. Osjećala sam se jučer kao da mi je Komiža ljubavnik kojeg vidim jednom godišnje i onda ljubujemo tako blisko i intenzivno da imam dovoljno materijala inspiracije za odradit godinu dana prije nego mu se vratim. No nema veze, ljubavniče, izdržat ćemo još jedan dan jedno bez drugog. Jedan od razloga zašto žudim za komižom je taj što sam postala uzemljenija no ikad. Mišići na nogama su mi od svakodnevnog penjanja očvrsnuli i kao da su mi stopala pustila korijenje u tlo, korijenje koje se sa svakim novim korakom išćupa i vrati. Hodala bih bosa jer me sve cipele udaljavaju od zemlje. Spavati u sobi pod zidovima još je jednom postalo zatvor koji mi uskraćuje one beskonačne zračne mase koje se kovitlaju iznad tvojih snova. Sunce koje te opiči u rano jutro još jednom mi je jedini prirodni način buđenja a otići u šumu i leći na tlo je kao da se prepustim zagrljaju i njedrima majke prirode. Mravci koje sam u početku tamanila i puhala dolje sa sebe postali su stanovnici mog tijela koji se igraju i ne rade mi ništa nažao (nadam se da mi se neka udovica neće uvuć u vreću ipak). A komiža..komiža je kao zagrljaj. Sjele smo tako mi i razmatrale opcije. Pred nama je 24 sata do trajekta, love nam fali već odavno (toliko da nam je plan za trajekt motiviran prvotno šansom da se uspijemo prošvercat) a bus smo sustavno odbile a stoppat do splita bi se morale razdvojiti što smo također sustavno odbile. Nije nam se dalo spavat na kolodvoru, iscrpljene, zmazane i niskog morala, sara je nazvala svog 95godisnjeg nonu i najavila nas da dolazimo prespavati. Pričati s njim otvorilo mi je još jednu zanimljivu percepciju. Nonić je lucidniji od hrpe starih ljudi koje znam, a on je najstariji, svi prijatelji su mu pomrli prije dvadesetak godina, a žena prije pet, a njemu je preostalo da tiho i neprimjetno u samoći pričeka smrt u svojoj rodnoj kući. I pričao je on tako kao bivši električar da su štedne žarulje nešto najgore i da hrana u supermarketu nema veze s hranom- "truju nas gdje god stignu pa tako i sa žaruljama". Zato i jesi tolko poživio, čiča, ne padaš na priče i oslanjaš se samo na sebe, kaže on da ne sluša doktore, samo kad on procijeni da su u pravu, može. Gledajući u njegove oči koje su sve mutnije ali i mudrije, sjetila sam se kako u mitologiji grčkoj slijepci uvijek vide najbolje intuitivno i iznutra. Sjetila sam se kako je sri sri rekao da stare ljude treba samo slušati i biti dobar prema njima i milostiv, i razmišljala sam o tome i percipirala to i zapitala sam se dali su oni bliže prijelazu u novi život nego mi i da li njihova pogrbljenost i blizina zemlji materijalno dočarava trenutak kad će leći još jednom u utrobu majke zemlje. Ne znam. U svakom slučaju, saznat ćemo. Nikako da stignem tipkati jer sam stalno u društvu a nagoni za introspekcijom i refleksijom su intenzivni. Inspiracija je konstantna a događaji se redaju. Volim život i osjećam se kao da plivam u moru koje sam sama osmislila. A svo to vrijeme to je more integralan dio živog bića zemlje, a čuješ ga kad slušaš i vjetar u krošnjama. Ljudi moji, zemlja je živa! |
