captains log 21072013
|
Tako sam ja sjedila u nedjeljno jutro na rivi srkajući kavu i kombinirajući ju s cigaretom i vodom. Pod prstima okretala sam stranice doma i dizajna, današnjeg priloga jutarnjeg lista, s više interesa prema komadima namještaja no što sam imala u sebi prije 3 godine, kadli mi je prišao stariji gospodin, usporen u pokretima, nudeći mi listić s turističkim izletničkim ponudama. "Ne, hvala" odvratila sam mu sa smiješkom, u svojoj glavi nadodavši- nemam love. "Vi ste iz Zagreba", rekao je. "Ovdje ste 3 dana.", lucky guess, pomislila sam, na temelju polupreplanule kože. Krenuvši sa slatkoriječivostima o tome kako sam skladna iznutra i izvana i kako mi glasovne žice sviraju simfoniju, nasmijala sam se i uključila u komunikaciju. No, nije bio samo običan senilan čiča (hrom i naizgled pomućen), nego je krenuo bacati iz rukava nekakvo gatanje. Rekao mi je neke stvari koje ću zadržati ovom prilikom za sebe, koje mi je svojedobno izrecitirao i moj dragi đotiši. Kako, pitam se. Ili jebački dobra intuicija i krv koja je proplovila venama života kojeg ja ni ne sanjam, ili.. ne, to je otprilike to. Neki ljudi jednostavno čitaju njima očito a nama skriveno ili zanemareno u razmišljanjima. Ali još bitnije od toga i svega što kažu, razvesele te i umile i pokažu da nikad nisi sam, da te i drugi vide i da je u njima samima oku skrivena perceptivna i nježna duša. P.s. Zanimljivo mi je također koliko sam očita. Nekad mi se čini da mi je bulja zaključana u-lockom, a ipak oni s oštrijim okom pročitaju sva moja obilježja kao da mi je biografija ispisana na čelu. Sjećam se dok mi je mesija prošle godine na visu rekao da i prije neg progovorim vidi da sam zagrebčanka i otprilike "šta me fura". Ah, identitetu, ah prolaznosti. 2. Tema- Gledajuć njene slike iz srednje škole i slušajući njen entuzijazam oko ljudi i njihovih osobina, nešto me mučilo. Olakšanje je došlo u vidu jedne ideje. Prvo sam pomislila kako bi bilo dobro pogledati moje slike razreda na fejsu i pokazati joj. I razmišljala sam što bi rekla o kome. Ali razmišljajući o tome shvatila sam da bi to sve bilo lažno a da nemam dovoljno entuzijazma trenutno za storytelling. Prvo i prvo, prošlo je puno vremena otkad sam se družila s njima i realno nemam pojma kakvi su sad. A o tome kakav je tko bio nemam zapravo što za reć. Onda sam shvatila da je zadnje na svijetu što mi se da revidirati prošlost i tko je kakav bio. Nisam ista kakva sam bila tad. Štoviše, Nisam to, a nisu ni oni. To doba što se mene realno tiče danas nikad nije postojalo. Postoje samo poznanstva iz tog doba i sve što stara poznanstva donose. Onda sam pomislila kako bi htjela zapravo izbrisati sve albume koje imam ja fejsu. To je bilo to olakšanje u ideji. Ne želim da mi prošlost visi s leđa i ne želim se uopće bespotrebno okretati njoj u naručje. Ta ideja o brisanju albuma i potom brisanju profila općenito toliko je oslobađajuća da vam ne mogu opisati. Sušta sloboda. Od povijesti ega. Ne ni ega, povijesti ega. Iluzije na iluziju. when i am not it. 3.tema- Dio procesa i dio pogodbe je udaljavanje i prihvaćanje rastućeg nerazumijevanja koje se neminovno rasplamsa u okruženju drugačijih i novih energija. Život dere dalje svoje, a podijeliti svoja razmišljanja s njim konstruktivnije je čini mi se u mojoj glavi nego u stvarnosti. Neugodnost dijeljenja neuzvraćenog digne se kao plima koja pokupi sve što se sunčalo na obalama snova. Jesam li opet sama sa sobom u svojoj mašti, čujem li samo jeku svojih otkucaja srca i koliko sam u realnosti daleko bila i daleko jesam, da li se ta udaljenost mijenjala ili je oduvijek ista, samo u svojoj percepciji mogu pročitati, a čitam da je oko 500 duševnih stopa. Ona ista plima preplavi me uvijek sa istim starim programima samoće. Uvijek izgorim u njima i gore mi vječnim žarom pod nogama, tjerajući me u daljnju izolaciju, dok se ne pomirim s njom i dok u pijesku vlastite plažice ne utabam samostalnost, samodostatnost i neovisnost, demone koje vlastitim tridentom izmasakriraš u anđele. Kao da je kroz ljeto uvijek provučena nit ulaska u vatru, suočavanja sa vlastitim sposobnostima i potvrđivanja da i u hodu kroz dolinu smrti i dalje živiš, i dalje nisi sam. |
