29.04.2013., ponedjeljak
percepcija otkriva karmu/ dvominutno razmišljanje jednog poslijepodnevnog proljetnog ponedjeljka na liniji britanac-mandaličina
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
26.04.2013., petak
guc jutarnje mudrosti
kaže Luna Park˙ "sve je nešto posebno ali ako tebi nije ništa posebno onda nema potrebe da se išta posebno spominje" |
25.04.2013., četvrtak
my eyes are hazy and my thoughts they might be narrow
sanjala sam da je bila neka vrst maturalne večere i da je bio neki program s roditeljima i da su svi bili tamo negdje svatko u svom krdu a ja sam sjedila sama u nekoj velikoj praznoj kino-dvorani i namjestila sam da bude jeff buckley na platnu i nisam ni sigurna šta je svirao znam samo da sam bila ful nabrijana na njega kao jes! to! kul! :w onda kad sam se vraćala kasnije tamo gdje mi je mjesto sam prošla pored davora i ane i rekla sam e ana bok ja sam maja misleći red je upoznat curu od najboljeg prijatelja i gledala me nekak izbezumljeno i u tom trenutku sam pogledala prema gore i vidjela vrata ogromna koja vode u prekrasan vrt s hrpom cvijeća i predivnog drveća i ispustila sam sve šta sam imala u rukama a imala sam neku večeru i neku cugu :? i istrčala sam van i bilo je divno. odlučila sam se nikad ne vraćat. interpretirala bih san tako da je ta maturalna večera sve što poznajem svi ljudi što poznajem i moja percepcija i generalno "postojanje" materijalizirano postojanje šum postojanja sve što je perceived i perceiver koji je perceived i te neke glupe situacije koje se izrađaju iz njega i te neke divne situacije koje se izrađaju iz njega a nijedna ni druga nema plus ili minus ispred sebe nego samo jesu i onda to krivo vjerovanje koje isto spada u percepciju da postoje neka vrata kroz koja mogu proć i uć u prekrasan vrt s hrpom cvijeća (u snu sam u oslobođenju uvijek samo ja, a svi ostali ljudi ostaju tamo negdje) a smiješno. koja smiješna brija. ne možeš nigdje otić kad je to sve na istom planu. jebeno isto će ti bit u vrtu. ali cijeli san je u spavaču a spavač je u... krevetu :) meh gledam biljku svoju predivnu rasteže se jutro nakon što sam ju napojila nakon što sam ju par dana nemarno zanemarivala izbivajuć od doma oprosti spacifilijo! da bar imaš više svijetla želim iguanu i želim puno biljaka http://www.youtube.com/watch?v=hXe1jpHPnUs znala sam da će mi fino sjest Too young to hold on and too old to just break free and run to trčanje je lajtmotiv u zadnje vrijeme zapravo odtrčavanje running away bilo je smiješno dok su mom bratu prijetili ljudi koji su mu stavljali prozore najrendm situacija ikad i on je taman prestao trenirati hrvanje i pitala sam ga pa kak ćeš se sad obraniti a on je rekao- neću, počeo sam trenirati trčanje :( iako nemaš realno gdje otrčat, to je nekad finija i mudrija opcija od hrvanja http://www.youtube.com/watch?v=occPOuzLZuU ispletena na vretenu od vilenjačke svile ova jest šćepi ti srce i ne znaš jel ti suza u oku od neizmjerne sreće ili tuge=melankolija Perhaps it's the color of the sun cut flat and coverin' the crossroads I'm standin' at. Or maybe it's the weather or somethin' like that. But, mama, you been on my mind.. |
22.04.2013., ponedjeljak
i am a lonely painter, i live in a box of paint
danas ujutro sam se probudila i napravila sam zadaću sjela sam meditirati i odjednom kad se stišala zadaća i kad su se stišale brije mi je iz očiju poteklo milijun suza onda mi je bilo teško disati onda sam počela jecati i vrlo glasno plakati s grčevima u cijelom tijelu i ti zvukovi plakanja i ta umivenost lica vlastitim sekretima (hvala bogu da suze nisu ljigaste) i nepokretnost tijela i savršeno detaljan i temeljit doživljaj svega što se nalazi unutar tebe a da ni ne skužiš to sve mi dolazi iz srca. znam točno nekad- nekad dođe iz područja dijafragme. nekad me boli u želucu, a nekad u srcu. i osjetim ga kak izgara i bez problema identificiram zašto i kako i zbog čega i znam točno koja je uzročnoposljedična veza prisutna na suptilnim psihološkim razinama jer se vidim vrlo jasno i uvijek je misao i vjerovanje u pozadini srčanih napadaja - nitko ne brine za mene. osjećam se kao da živim sama i sama ću i ostati, mislim da mi fali veliko krilo ispod kojeg da potražim utočište. u isto vrijeme znam da je to "sveto mjesto" u meni i da ga neću nikad nać izvan sebe kao neki val koji se digne i poklopi te i ostavi te ispranog i čišćeg i ranjivijeg no što si bio kad nisi čuo the old bray of my heart- i am, i am, i am al kako da dokažeš sebi da je to tako, na neko vrijeme dokažeš, onda sjedneš i vidiš da nisi. i najbrutalnije mi je što u stanjima suočavanja sa sobom joj. shvatiš kolko si malen. i koliko je sve oko tebe veliko. i koliko su sve stvari koje te okupiraju u nadi da ćeš nać to sveto mjesto izvan sebe samo ideja u tvojoj glavi. ... i to je teško za prihvatit egu. najfascinantnija kontradikcija je što je najteže prihvatit najutješniju stvar od svih a ta je da je sve savršeno kak treba bit. vrlo vrlo jednostavno i vrlo utješno ali kao da ne vjeruješ u to i onda zabriješ na nešto da bi došao do tog što već jest i tak, velika vožnja u zabavnom parku. to je tako velika lekcija. konačna lekcija, možda. shvatit da već jesi voljen i pažen samim time što postojiš i da si već brat sa svim ljudima i da je svim ljudima stalo koliko je tebi stalo a tebi će bit stalo kad spoznaš da se u tebi nalazi "stalo-nost" i da si ti izvor toga da je to priroda tvog bića a ne da te netko treba nahraniti s tim. ali, u trenucima kad nas pere i kad nas boli, kao da smo slijepi. privremeno pomračenje uma. a iskreno, mislim da sam za istač stalno slijepa. mislim da to još nisam takla. nadam se da hoću izvan zone naslućivanja. no, mislim da mi je to primarni drive ka istini. potreba za paženošću i utočištem (spoznaja da je to sve već tu). kao da mi je ovaj život dan sa par karmičkih odrednica i konačnih lekcija ono imat ćeš briju da živiš sama i onda će ti se ta brija i materijalizirat i onda ćeš ostatak života pokušavat na izvanjski način supstituirat i "izliječit" tu situaciju ali se samo pogoršava s bilokakvim naumima oko nje, jer ju podebljava i daje joj na važnosti, a ona je u samom svojem korijenu lažna pa kakvog to smisla ima (nikakvog)- jer je sve točno kak treba bit i never alone, always awake. koja glupa samsara... pod živjet sama. ne znam. imam osjećaj da mi je previše stalo do svih mojih nauma da bi odustala od njih (nije mi nikad jasno zašto netko ima potrebu komentirati nešto što ja radim ili mi davati savjete za uspješan život) i samim time kao da je uskraćen taj neki dio razmjene s ostatkom ljudskog roda i ne mogu se uključit u neku briju s ljudima u smislu izmjene nečeg šta ja volim ili kakva jesam radi nečijeg mišljenja. ma, to samo po sebi je dovoljno. ali pošto je um beskonačno kompleksan dalo bi se izrodit još par faktora- imam previše misli i previše emocija u jednom danu da bi ih uspjela podijeliti, jezik je tako ograničavajuć i nekad mislim da me netko razumije ali onda shvatim da moram uložit neki napor (govor, geste, štagod) da bi to ekšli bila istina (da me netko razumije). i onda mi je to ono početno ograničenje. i još postić jasnoću izražaja (nastojanje rađenja toga konstantno je kroz bilokoji medij koji je pri ruci) i nekak mi se čini da me tišina sve više i više jede sve te male stvari, otkad se probudim do kad idem spavati, koje radim sama, u tišini, osjećam se najviše sama u dobrom smislu riječi, u tišini. sama u buci, not good. kako da ljudi poznaju taj najdublji dio tebe, kad je nepodijeljiv? i onda kako očekuješ od drugih da kuže? gluposti! nepotrebne.. a i jasno, neki izvanjski faktori su me uvjetovali da učine to temeljnom karmičkom odrednicom činjenica da stvarno brinem sama za sebe i da sam valjda jedina osoba na svijetu kojoj je najviše stalo do mene na svijetu. zanima me nekad kakav je osjećaj da netko pazi, tipa da te pita gluposti, jesi se toplo obukla? zanimljivo koje sitnice i gluposti ti nekad raspale um i srce. da, drive. da se vratim na poantu. to je main drive. kad sam na "svetom mjestu", nemam iskrivljenu percepciju stvarnosti, imam samo jako puno ljubavi. tj nema mene da bi imala iskrivljenu percepciju stvarnosti. pitam se da li će ikad to sveto mjesto izgubit "mjesto" koje sugerira da na njega moram doć i "sveto" koje sugerira da je nešto drukčije od uobičajenog... p.s. mooji, možda te volim iz krivih razloga, ali su ti krivi razlozi tu s razlogom |
07.04.2013., nedjelja
never alone always awake
svemir je prepun ritmova. sve je prepuno ritmova. sve se događa s razlogom. ako zatvorimo oči osjetit ćemo koliko je gusto polje između nas i nečeg što se dogodilo, sasvim objektivno, jer sve znamo. znamo sve o drugoj osobi. sve znamo o svojem svijetu. samo što ne vidimo ne vidimoooo u svakodnevnom životu odmičemo pogled od te stvarnosti totalno nepotrebno i besmisleno i kao da smo cijelo vrijeme polusvjesni da to radimo i ne poduzimamo ništa glede toga. kada gledaš sunce kako izlazi i mjesec koji se puni i kad gledaš simulacije kretanja planeta oko sunca, kada razmišljaš o postanku i kako to da ima tolika raznolikost života na zemlji, što je više iza svega ovoga?! zašto fotosinteza i dalje nije potpuno objašnjena zašto se teorije ruše i nove dižu što su svi ovi zvukovi koji mi tvore kulisu u sobi i lampion boje sunca u istočnom kutu mi smo pauci na mreži mi imamo mrežu koju smo sami ispleli bez da to ni znamo oko sebe, gustu ili rijetku mi smo ujedno i gospodari i sluge svog svijeta, na toliko nebrojeno puno razina ali smo ih i svjesni i nesvjesni (ili polapola u isto vrijeme) mi smo i destroyer i creator bilokoja vizualizacija je suvišna samim tim osjećajem vidiš sve simbole oko sebe i reći ću ti- potpuno mi je jasno ali Ništa mi ne govori o svakodnevici i njenim problemima jer su oni mreža, odvijaju se rolaju se, akcije reakcije, povlače se konci konstantno u svim smjerovima i nemaš ti baš tu kaj iz ove pozicije kad samo to gledaš see you in the sky in the morning see you in the stars at night see you in the river flowing see you in the grass zanima me kakav je osjećaj gledati na zemlju. mislim da ću se probat projicirat večeras i izać u svemir. mreža oko mene. gusta je na mjestima obitelji. malo na mjestu edukacije ali više karijere nego edukacije. na mjestu najboljih prijatelja zapravo uopće, htjela bi da je najmanje gusta od svih. na mjestu partnerstva mi začuđujuće nije toliko gusta nego više rijetka pa raspoređene vrlo široko niti. jedna nit od druge je li. između mene i nekih stvari je bliža ili dalja mreža. od čaja mi je najgušća mreža ali u totalno drukčijem smislu odjednom osjećam gustoću i rijetkost sada, gustoća je odsada pozitivna odlika (u gore spomenutim je negativna). čaj, leća, zeleni ruksak, lava lampa, šal, barefoot cipele, voda uz mene uvijek, muzika u koju utonem, olovke, gitara, sve što pipam, knjige, sve što volim, zapisi, sve što grlim, ljudi... kampiranje, čitanje, gledanje moojija... ljubljenje... neke stvari i neki ljudi su mi skroz gusti. disclaimer: ovo su samo koncepti na razini do koje ih je moj um ili spoznajni network osjetio/iskusio/postao, slična im je svrha kao prijašnjim be-the-witness pa be pa ništa ili who-is-watching-the-watchers ili power-of-now konceptima, tko je taj koji... to je neminovno moja projekcija kojom pokušavam sumarizirati svoj doživljaj, ne smije se uzimati za istinitu ali može za poistovijetnu |
02.04.2013., utorak
nekad zamišljam da mi dylan kaže
http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=PpRKstHl7Y0&list=UUZwMj-i4JMwzkPMGqD8sZrw whats a sweetheart like you doing in a dump like this? nekad želim da mi netko kaže sweetheart. posjedne me na koljena i zagrli i pogladi i pita me kako si? lol mislim da bi se rasplakala da se to ekšli desi. bila bi tak tužna i sretna u isto vrijeme. nekad ti tolko stvari izlaze van da ti se čini koda su stalno tu a da ih ne vidiš. a u biti se dižu i spuštaju, materijaliziraju i nestaju isto tako. svejedno. sweetheart. |