i am a lonely painter, i live in a box of paint
|
danas ujutro sam se probudila i napravila sam zadaću sjela sam meditirati i odjednom kad se stišala zadaća i kad su se stišale brije mi je iz očiju poteklo milijun suza onda mi je bilo teško disati onda sam počela jecati i vrlo glasno plakati s grčevima u cijelom tijelu i ti zvukovi plakanja i ta umivenost lica vlastitim sekretima (hvala bogu da suze nisu ljigaste) i nepokretnost tijela i savršeno detaljan i temeljit doživljaj svega što se nalazi unutar tebe a da ni ne skužiš to sve mi dolazi iz srca. znam točno nekad- nekad dođe iz područja dijafragme. nekad me boli u želucu, a nekad u srcu. i osjetim ga kak izgara i bez problema identificiram zašto i kako i zbog čega i znam točno koja je uzročnoposljedična veza prisutna na suptilnim psihološkim razinama jer se vidim vrlo jasno i uvijek je misao i vjerovanje u pozadini srčanih napadaja - nitko ne brine za mene. osjećam se kao da živim sama i sama ću i ostati, mislim da mi fali veliko krilo ispod kojeg da potražim utočište. u isto vrijeme znam da je to "sveto mjesto" u meni i da ga neću nikad nać izvan sebe kao neki val koji se digne i poklopi te i ostavi te ispranog i čišćeg i ranjivijeg no što si bio kad nisi čuo the old bray of my heart- i am, i am, i am al kako da dokažeš sebi da je to tako, na neko vrijeme dokažeš, onda sjedneš i vidiš da nisi. i najbrutalnije mi je što u stanjima suočavanja sa sobom joj. shvatiš kolko si malen. i koliko je sve oko tebe veliko. i koliko su sve stvari koje te okupiraju u nadi da ćeš nać to sveto mjesto izvan sebe samo ideja u tvojoj glavi. ... i to je teško za prihvatit egu. najfascinantnija kontradikcija je što je najteže prihvatit najutješniju stvar od svih a ta je da je sve savršeno kak treba bit. vrlo vrlo jednostavno i vrlo utješno ali kao da ne vjeruješ u to i onda zabriješ na nešto da bi došao do tog što već jest i tak, velika vožnja u zabavnom parku. to je tako velika lekcija. konačna lekcija, možda. shvatit da već jesi voljen i pažen samim time što postojiš i da si već brat sa svim ljudima i da je svim ljudima stalo koliko je tebi stalo a tebi će bit stalo kad spoznaš da se u tebi nalazi "stalo-nost" i da si ti izvor toga da je to priroda tvog bića a ne da te netko treba nahraniti s tim. ali, u trenucima kad nas pere i kad nas boli, kao da smo slijepi. privremeno pomračenje uma. a iskreno, mislim da sam za istač stalno slijepa. mislim da to još nisam takla. nadam se da hoću izvan zone naslućivanja. no, mislim da mi je to primarni drive ka istini. potreba za paženošću i utočištem (spoznaja da je to sve već tu). kao da mi je ovaj život dan sa par karmičkih odrednica i konačnih lekcija ono imat ćeš briju da živiš sama i onda će ti se ta brija i materijalizirat i onda ćeš ostatak života pokušavat na izvanjski način supstituirat i "izliječit" tu situaciju ali se samo pogoršava s bilokakvim naumima oko nje, jer ju podebljava i daje joj na važnosti, a ona je u samom svojem korijenu lažna pa kakvog to smisla ima (nikakvog)- jer je sve točno kak treba bit i never alone, always awake. koja glupa samsara... pod živjet sama. ne znam. imam osjećaj da mi je previše stalo do svih mojih nauma da bi odustala od njih (nije mi nikad jasno zašto netko ima potrebu komentirati nešto što ja radim ili mi davati savjete za uspješan život) i samim time kao da je uskraćen taj neki dio razmjene s ostatkom ljudskog roda i ne mogu se uključit u neku briju s ljudima u smislu izmjene nečeg šta ja volim ili kakva jesam radi nečijeg mišljenja. ma, to samo po sebi je dovoljno. ali pošto je um beskonačno kompleksan dalo bi se izrodit još par faktora- imam previše misli i previše emocija u jednom danu da bi ih uspjela podijeliti, jezik je tako ograničavajuć i nekad mislim da me netko razumije ali onda shvatim da moram uložit neki napor (govor, geste, štagod) da bi to ekšli bila istina (da me netko razumije). i onda mi je to ono početno ograničenje. i još postić jasnoću izražaja (nastojanje rađenja toga konstantno je kroz bilokoji medij koji je pri ruci) i nekak mi se čini da me tišina sve više i više jede sve te male stvari, otkad se probudim do kad idem spavati, koje radim sama, u tišini, osjećam se najviše sama u dobrom smislu riječi, u tišini. sama u buci, not good. kako da ljudi poznaju taj najdublji dio tebe, kad je nepodijeljiv? i onda kako očekuješ od drugih da kuže? gluposti! nepotrebne.. a i jasno, neki izvanjski faktori su me uvjetovali da učine to temeljnom karmičkom odrednicom činjenica da stvarno brinem sama za sebe i da sam valjda jedina osoba na svijetu kojoj je najviše stalo do mene na svijetu. zanima me nekad kakav je osjećaj da netko pazi, tipa da te pita gluposti, jesi se toplo obukla? zanimljivo koje sitnice i gluposti ti nekad raspale um i srce. da, drive. da se vratim na poantu. to je main drive. kad sam na "svetom mjestu", nemam iskrivljenu percepciju stvarnosti, imam samo jako puno ljubavi. tj nema mene da bi imala iskrivljenu percepciju stvarnosti. pitam se da li će ikad to sveto mjesto izgubit "mjesto" koje sugerira da na njega moram doć i "sveto" koje sugerira da je nešto drukčije od uobičajenog... p.s. mooji, možda te volim iz krivih razloga, ali su ti krivi razlozi tu s razlogom |
