neki ono subota popodne je i na kompu sam
|
danas sam ležala na kamenčićima na zagrebačkom moru i gledala sam nebo i osim šta sam osjećala ogromnu sreću i ekspanziju duše i this is it utapanje u oblacima sam također osjetila neko neobično škakljanje duboko u moždanoj kori i mislim čak u srčanoj čakri neko lagano istezanje i malu naježavajuću senzaciju nešto što čini disanje ugodnijim i nekak punijim izvana je dolazila i dala se jasno razlučit od joy of pure being i pitala sam se na trenutak sam se ekšli zapitala šta je to i onda sam skužila da je to zapravo pitanje koje bi se dalo verbalizirati u kaj radiš? kak si? šta smiješno pričaš? jel ti kosa svezana? kaj radiš sad točno u ovom trenutku. nije to toliko (iako je) samo interes za to nego je više ko neko nastojanje transcendacije time&space-a i nastojanje napipavanja nekim telepatskim pipcima tvoju dušu u masi i gomili drugih i možda samo možda natruhe nekih tvojih obrisa oslikati u pozadini glave ne na vidljiv način nego na neki osjetilni :? al uvijek mi se čini mislim čini mi trenutno ne uvijek da imam neki you've got to hide your love away nagon isto ono daj ajde ne budi lejm zanemari to daj odi van i radi nešto konstruktivno nemoj se zatvarat brijem da zapravo imam strah neki duboko duboko podsvjesni da prepuštanje neminovno vodi kao račvanje rijeke u jednom smjeru i prekriži drugi neminovno ću jedan dan ležat i gledat oblake i ta izvanjska senzacija call it what you want će se sukobit sa srećom postojanja i možda samo možda ću se izgubit u tome možda ću morat odabrat i uplest se u začarani krug ups&downsa i vječne samsare jin&janga sreće i tuge i onda nekak se sjetim da me opće nije dovoljno briga za ta sranja (osim šta su logički apsurdna) i da bi (čak da nisu logički apsurdna) skrenula u bilokoje račvanje rijeke bilokad jer šta imaš drugo za radit uopće u životu. (a i brijem da imam neke traume) i još sam neki dan iskopala neko glupo vjerovanje iz sebe da je ljubav do koje je teško doć vrijednija od one do koje nije. al zapravo nije. to nije ljubav. ljubav je cijelo vrijeme tu. i ne moraš uopće ić do nje. jer je tu. ovo sve ostalo su pizdarije i smiješne stvari. glad i solved that bit i čini mi se da je danas govorit o ljubavi i govorit o svim tim kvazihipi stvarima veći tabu nego govoriti o biločemu (a dobro mi pričamo...o svemu hvala isusu krstu i mariji (i lani :?) al šokantnije recimo drugim ljudima :? koji nisu pripadnici elitne postrojbe) in other news za koje nikog nije briga mama mi je prestala ić na kemoterapije (tehnički šta je odlučila još i prije al su joj doktori rekli da je luda i da Mora ić or else- masters of life and death pa jasno) . daleko od toga da bi trebala to napravit. :D i ja sam fakat gro sretna zbog toga. ne pomažu joj tak i tak. sam joj odmažu i uništavaju joj kvalitetu života jebote čini mi se da mi je taj koncept ostao negdje duboko zakopan iz nekog filma il neki kurac života jedna od onih standardnih životnih priča koje čuješ kao joj pa nema mu spasa bolje da je doma bolje da može živjet normalno kraće neg da je u bolnici i na aparatima dulje "uništava kvalitetu života" i tako joj je jebeno laknulo kad je to odlučila cijelo vrijeme bolestan strah od jebenog utorka kad kao mora ić (vene su joj počele odbijat primat kemoterapiju i mogu joj sam zabit cijev u vrat) jer je to tolko...užasno on so many levels, nema smisla da pričam, morate to proživjet lol i jebeni doktori i jebene bolnice ja fakat ne bi htjela da itko ide tamo :s nakon kaj sam bila u svim bolnicama ikad u zagrebu rađe bi da svi pomru neg da se tak muče (lol :o) ne znam jel ste ikad bili na odjelima za te kao kronične (akutne?) bolesnike onkologija itd kao da smo usred rata u bukerima kao da su ljudi jebeni štakori na jebenim pokretnim trakama idu kroz mašine koje ih režu šivaju uštrcavaju kemikalije gotovo ono miris rotting flesha i ta hrana ti doktori kolko su nehumani i misliš si medicina humano a u praksi ne postoji odvratnije stvari (svaka čast iznimkama govorim temeljeno na svom iskustvu i generalizirano) da i onda to olakšanje "ne idem više aaaaaaaaa" to je najljepša stvar na svijetu :( i na kraju dana ima veze samo s hrabrošću i okretanjem drugim stvarima. alternativi :? i onda mi još kaže da se ne brinem ja ništa oko toga, sve će bit kak treba bit, riješit će se. i onda sam ja rekla mama ti živiš od prane ne od kemoterapije (od kemoterapije se umire) i onda je ona rekla da jelda lol šta je istina. trebala je kao umrijet (po doktorima) već 89 puta. e pa jebite se doktori! a i šta god se dogodi će bit dobro. ne postoji fragmenta loše stvari u istini. ne postoji. sve se uvijek vraća na nulu. kao u mehanici. the universe is constantly changing! every second! every fragment of a second! |
