re:

30.11.2006., četvrtak

osjećam-se-ko-iscjeđen-limun-koji-je-upravo-otkrio-lijek-za-rak-i-sve-skupa-i-sad-je-poznat-i-sretan-ali-je-svejedno-iscijeđeni-limun

Nešto sam danas shvatila.
Vremena se mijenjaju.
To je alfa i omega svega.
Sve što se oko mene događa, bilo vezano za mene, ili stvari koje čujem i načujem, sve vode do jedne stvari.
Sve teče, sve se mijenja.
(sladoled onom ko zna ko je to rekao :D)
Zapravo, puno je ljudi to prije mene zaključilo.
Čini mi se Aristotel. Bob Dylan.
Stvar je u tome da svi to kad-tad shvatimo. I kao da sve dobi novo svijetlo.
Sve se mijenja, em dugoročno, em kratkoročno, em srednjoročno.
Dakle, svijet nije isti kao prije 100 godina. Ni prije 20 godina. Ni prije 1 godinu. Ali ni prije jednu sekundu.
Moj život je samo karika u bezprostornoj rijeci vremena. Sve teče. Kruži. Obnavlja se, umire, stvara, nestaje, prelazi iz jednog oblika u drugi....
Baš sam sad razmišljala kako me dugo nitko nije nazvao. Dok sam bila u osnovnoj školi, imala sam stvarno stvarno puno prijatelja. Ovo ljeto mi je bilo jedno od najboljih, prevnstveno zato što sam se sprijateljila s puno dotad pukih poznanika, upoznala nove ljude, zbližavala se, ali i udaljavala od nekih. I telefon mi je zvonio cijeli dan. Sve su me htjeli vidjeti, čuti, imala sam prebukiran raspored.
Sad.... Pa, nitko me nije nazvao već neko vrijeme. Mislim, je, ali, ne kao prije. I ne toliko često.
Više nemam toliko prijatelja. Više se ne družim s istim ljudima. Zapravo, više se s nikim takorečeno ne družim. Da ne shvaćam da sve teče, i da stvari sutra neće biti iste, pala bih u depresiju. Ali jednostavno, nema nikakvog smisla.
Sve se promijenilo iz jezgre u samo par mjeseci. Da mi je netko prije godinu dana rekao da mi tadašnji najbolji prijatelji danas neće biti ni ljudi koje pozdravljam na cesti kad ih vidim, da mi je netko prije 9 mjeseci rekao da ću danas slušati što danas slušam, da mi je netko prije 5 mjeseci rekao da ću...otići na koncert radioheada u budimpeštu bez roditeljske pratnje, da mi je netko prije mjesec dana rekao da će me majka pustiti da ostanem vani do pol 3, da mi je netko prije 4 mjeseca rekao da ću voljeti ljude koje volim, a ne voljeti ljude koje ne volim, da mi je netko prije 2 mjeseca rekao da ću sada pohađati klasičnu gimnaziju, da mi je netko prije 2 tjedna rekao da će mi jedan jedini koncert promijeniti način gledanja na stvari, da mi je netko prije jednog dana rekao........prije jedne minute..........stotinke, čak.
Sve se mijenja, sve teče- iz sekunde u sekundu. Ništa nije za stalno. Ništa.
Što je danas, neće biti za mjesec dana.
Što će biti za mjesec dana, nećete vjerovati da je moguće da vam netko kaže danas.
Ne biste vjerovali što će se sve dogoditi u vašim životima. S koliko ćete ljudi biti, s koliko ne, s koliko ćete sklopiti životna prijateljstva, koliko ćete ih zaboraviti na putu....
Jedina konstanta u svemu jest da sve teče.
Dakle, nemojte razmišljati o sadašnjosti i razbijati njome glavu, ali u isto vrijeme, živite u sadašnjosti i samo u sadašnjosti.
Ne postoji ništa drugo osim sadašnjosti. Koja se konstantno mijenja. A mi se prilagođavamo i prilagođavamo i to je jedino što trebamo znati- prilagođavati se.
Sve sam to naučila od Boba. Najozbiljnije. Iz folk pjesama možeš naučiti živjeti. Tako su surove i čvrste, istinite i izravne, samo čitajući ih, sve ti je jasno. Hvala, Bobe!
Postoji još jedna ( i još parsto) pjesama Boba koje govore o sličnoj-ako ne istoj-temi.
Jedna od njih je jedna od mojih omiljenih- Things Have Changed. Dylan je za nju osvojio Oskara ako se ne varam. Aaah, Bob.... cerek

Tako je nevjerojatno genijalan, znam da sam već s tim dosadna, ali tako je neopisiv taj Bob-osjećaj, tako me dotakne ravno u srž mog bića i toliko ga razumijem i toliko sam povezana s njim na neki neobjašnjiv način da me počne boljeti oko srca. Kao da ih ja pišem.... Znam da zvučim prepotentna i arogantna, ali želim reći...Kao da drži svoj prst na mojoj žili kucavici i osjeća moj puls i zabilježava ga. Ne, kao da.... Nemogu smisliti dovoljno dobru usporedbu. Ako želite upoznati mene, upoznajte Boba (no pun intended). Hahahah. Sve teče, sve se mijenja, osim Boba.
On je apsolutno isti kao i prije 50,40,30,20,10 godina. Jednostavno....genijalan. Savršen.
On je konstanta haha. Mislim, naravno da nije njegov vanjski život konstanta, prošao je on svoje faze, uspone i padove, bio je židov pa ateist pa obraćeni kršćanin pa agnostik (LOL zvuči poznato), ali te geste, izrazi lica, pokreti, sva ta magla koja ga okružuje i ljepota kojom zrači, sve je to konstanta. Jezgra Boba je konstanta. Sva genijalnost njegova je ostala nepromijenjena i očuvana.
Zapravo svi ljudi koji shvaćaju sve što on shvaća su konstanta. Aristotel i kompanija. Mda.

--------
i znate šta....ja sam ko i svi ostali.
svi smo mi potpuno isti. hodam po ulici i vidim sebe. u svima.
šta sam ja uopće? šta si ti?
ti nisi svoj posao. nisi ono što radiš. nisi kolko faking novaca imaš na bankovnom računu. nisi auto koji voziš. nisi sadržaj svog novčanika. nisi prokleta boja trule višnje koju biraš za novi kauč.
ti si sve-pjevajuće, sve-plesajuće sranje svijeta.
nisi poseban. ja nisam posebna. nisi prekrasna ili jedinstvena pahuljica prvo-sezonskog snijega. ti si ista trula organska materija kao i svi ostali.
pokušavam napraviti nešto drukčije. svi mi pokušavamo biti nešto drukčije. ali uvijek svi rade istu jebenu stvar. svi dobe iste proklete ideje. svi smo na kraju isti.
putujemo kilometrima da bi dospjeli u neki hotel gdje se osjećamo kao doma i gledamo tv. moraš se zapitat, koji je smisao toga?
koji je smisao svega ovoga, živjeti u umotvorevini nekog kretena koji je živio tisućljećima prije tebe?
ništa nije stvarno. sve je iluziija. sam šta mi nalazimo sigurnost u toj iluziji, pa stojimo na istom mjestu.
pokušavaš bit drukčiji. ali sve je prije tebe već isprobano. nisi jedinstven. svi smo mi jedinstveni, zapravo. tako samo i svi isti.

život je....kao velika, okrugla, duboka, mramorna, osamljena rupa. dereš se niz nju cijeli život, nadajući se da će te netko čuti. na kraju samo čuješ jeku nekog kretena koji se dere totalne besmislice i onda shvatiš da si to ti.
to, ljudi moji, je život.

That there
That's not me
I go
Where I please
I walk through walls
I float down the Liffey
I'm not here
I'm not here
In a little while
I'll be gone
The moment's already passed
Yeah, it's gone
I'm not here
I'm not here
Strobe lights
And blown speakers
Fireworks
And hurricanes
I'm not here
This isn't happening
I'm not here
I'm not here

- 17:58 - Komentari (37) - Isprintaj - #

22.11.2006., srijeda

Ljeto.

1) Morcheeba.
Morcheeba je zakon. Tjst.3 albuma su zakon- Big Calm, Fragments of Freedom i Charango.
Zašto? Zbog Skye. Ona im je bila prva pjevačica i dala im je taj poseban štih i nalet pozitivne energije. No, nedavno ih je napustila i izdala svoj solo album koji i nije loš. Otad su promijenili dvije pjevačice, prvu Daisy su kritizirali zbog nedostatka svog stila i oponašanja Skye, a drugu, Jody, imaju sada. Jody je okej. Ali nikad neće ponoviti uspjeh Skye, jer, Skye je genijalna. Fenomenalan glas. I fakat je lijepa. Tako je....slobodna. I ima prekrasnu kožu. Ta boja. Što me vodi do sljedeće stvari.

2) African-americans.
Koji je uopće ne-rasistički izraz za crnce? Afro-ameri? Tako volim crnce-engleze. E, to mi je fenomenalno. Londonere, točnije. Tako su prekrasni i još taj ground-breaking naglasak. Skye je Londonerka. I ima taj naglasak koji se ne kuži kad pjeva, ali kad priča. Čovječe, ja volim Skye.
No uglavnom, ja mislim da su crnci viša rasa. Skoro svi su prekrasni, crnim ženama dobro stoji višak kilograma, štoviše odlično, imaju obline i dobra tijela, imaju unaprijeđenu konstrukciju lubanje, iliti podignuto nepce, što im omogućuje zvučnije pjevanje viših tonova. Nadalje, imaju urođen smisao za ritam. Neosjetljivu kosu i kožu. I općenito mislim da je povijest na mojoj strani i svezi osobnosti- stoljeća ugnjetavanja ostavili su trag na njihovom instinktu za određene stvari i prilike ih tjeraju da budu uporni.
A da ne spominjem veće...ahem......*unesi ono što misliš na što ciljam ovdje*
Sad, nitko se samnom ne slaže svezi toga. Ali mislim, nitko. Ček, ne.... Zapravo, da ima 1 osoba. 1! Sramota.

Ok mislim da bi to bilo to.
Sad,

^^ ovo fakat pogledajte.
Pjesma mi je baš dobra i to je 2.singl od Skye. I stvarno ilustrira moje unutarnje stanje.
"Sit down, give me your hand
I'm gonna tell you the future
I see you, living happily
With somebody who really suits ya
Someone like me
Stand still
Breath in
Are you listening
You don't know
Somebody's aching
Keeping it all in
Somebody won't let go
Of his heart but the truth is
It's painless
Letting your love show
Break down. Give me some time
I don't want the fear to confuse ya
Right now, it's so wrong
But maybe it's all in the future with
Someone like you"

Tako mi fali ljeto.

Ove godine sam bila na Mljetu, Braču i .... uhhh.... ugl još negdje.
No, d pojnt is, kad sam bila na Mljetu, našli smo skrivenu lagunu. Imaš jednu plažu pješćanu, Saplunaru, i jedan puteljak koji vodi dalje od Saplunare, ali nitko ne ide njime jer odustanu nakon prvih pola sata hoda. I jer piči sunce i jer su loši uvjeti itd.
Ali mi (tjst.moja obitelj mnogobrojna), smo ustrajali i došli smo do te prekrasne skrivene lagune. Pješćana plaža valjda duga par kilometara, zaokružena, i stvorila kao neki bazenčić time što je zaokružena, iliti lagunu. A Mljet kako je prekrasan, sve okolo očuvana priroda, nigdje nikoga.
I vjerovali ili ne, jedini ljudi na toj ogromnoj plaži smo bili mi i glavni lik od Rammsteina sa curom. Da, Rammsteina. On je odsjedao u istoj kući gdje i mi. I ja onak prvo nisam mogla vjerovat, al se onda moj stari skompao s njim i to je bilo zakon.
No uglavnom, ta laguna. Bilo je more toplo toplo, pijesak, plićak, vrijeme savršeno. Oblačno ali kaotično oblačno, kao da će apokalipsa svaki čas. I takva tišina, takav mir.
Imam i slike. Ak mi ne vjerujete ću ih stavit :D
I tako mi fali ljeto. Fali mi osjećaj mora na goloj koži, fale mi ljetne haljine, fali mi ljetni ten, fali mi spržena koža, i sloboda kratkih rukava i suknjica.
Fale mi ljetne zvjezdane noći i blještavi mjesec, toplina i mirisni zrak. Lavanda, ulični svirači, sladoled, tuna, viška pogača, riva, ribarske noći, fali mi Vis. Najviše mi fali razbarušena kosa i užarena zategnuta koža. Tako obožavam osjećaj soli u kosi. I kad mi tijelo pocrni. Odmah izgledam puno mršavije :D
Hoću na Vis. :'(

Sve je toliko jednostavnije po ljeti. Ne samo da nema škole, već je sve nekako....slobodno. Taj izraženi osjećaj slobode.
Zapravo se svakodnevno vraćam u ljeto u mislima, vraćam se u svakodnevne izlaske, i slobodu od štrampli, potkošulja, kaputa, šalova, rukavica, kapa, kiše, sumornosti, škole....

I Zagreb ljeti. Nikog nigdje. Prazan grad. I one duge zagrebačke ljetne noći, kada smo šetali po pruzi raspravljajući o trivijalnim pitanjima života i smrti. I fali mi školsko igralište.

Aha i fali mi rok akademija. I aerobic. Ma sve mi fali. Tad nisam bila svjesna svoje sreće. Mislim, i sad sam sretna...ali ne onako.
Jedna stvar svezi sreće- sreća zapravo nikada ne dođe.
Znate onaj osjećaj kad vam sve ide dobro i išćekujete sreću i jednostavno znate da će sve dobro ispasti, i mislite si- e sad će doći sreća, sad ću ju iskusiti, i sjajite se od išćekivanja? E, taj osjećaj išćekivanja *je* sreća. Samo što mi nikada to ne shvatimo kada ga iskusimo. Shvatimo tek kasnije.
I ono kad ljudi kažu kao carpe diem, živi u sadašnjosti, se zapravo odnosi na to ne da prestanemo išćekivati i počnemo živjeti, nego da punim plućima uživamo u slatkom osjećaju iščekivanja, a tek kasnije shvatimo da je to bila sreća.
Eh, bila sam stvarno sretna.

- 18:58 - Komentari (16) - Isprintaj - #

19.11.2006., nedjelja

Ovaj post je o meni. U cjelosti. Boli me k hoću bit self-sentrd bič! :)

Ima toliko toga o čemu želim pisati. Toliko toga da me ponekad izluđuje.
Znate onaj osjećaj kada prštite od inspiracije i na um vam padaju ideje i filozofije koje vas toliko izluđuju da morate negdje ispustiti to sve, makar bilo to deranjem iz sveg glasa na pruzi kada vlak prolazi, makar bila to duga, opuštajuća kupka koja vas izbavi iz svakodnevnog života, kraj dana kada dođete doma raskrvarenih očiju i lošim tenom i onaj trenutak slobode, izbavljenosti od ovoga svijeta u kojem postojite samo vi i mir, tako spokojan i prekrasan osjećaj, dvo-minutni odmor, pa makar bio to i usrani blog na kojem izvalite sve svoje frustracije preko zamišljenih događaja i fantaziranja da je život bolji i lakši i kad vas boli glava od grčkog (kojeg ste učili 5 sati prije testa) ali svejedno vidiš ljepotu svijeta i ljepota svijeta te izluđuje i daje toliki fiks i nalet inspiracije da se nijedan šut heroina nijedan klimaks nijedan neznašta nemre mijeriti sa afrodizijakom izluđenosti životom.
Što me vodi do sljedećeg- DISKLEJMER: ovaj blog je djelo fikcije poremećenog uma klasičarke koji nekim slučajem izbija sa normalnog plana svih normalnih ideja i zamisli i tako prenosi svoje frustracije kroz zamišljene priče koje nemaju zapravo veze s vezom i da. Nisam znala da ljudi čitaju moj blog rofl

Pošašćena sam. Frendice u školi me citiraju haha
Ja onak- otkud vam adresa?! O: pa svi te čitaju duh

Dakle o čemu da danas razglabam.
Možda da još više poremetim sliku o sebi. Kladim se da bi mi se mogla postaviti dijagnoza psihološka. Prvo i prvo, volim kad me ljudi tračaju. Izvlačim neko poremećeno zadovoljstvo iz toga da se priča o meni, bilo to na užasno negativan način. Drugo, obožavam kad ljudi imaju iskrivljenu sliku mene.
To je neki viši mazohistički poriv koji me tjera da se predstavljam nečime šta zapravo nisam, tjst.da držim opijenost životom u sebi koja samo izađe kad je u pitanju opijenost alkoholom (opet upozorenje za sve malograđane out there, molim vas ne shvaćajte doslovno), i onda svih fasciniram dvjema stvarima- pismenost i glas. Totalni sam attention whore kad je u pitanju muzika i književnost. To su dve kategorije u kojima apsolutno obožavam da me se hvali, ali samo u dvije situacije- kad sam ja sigurna da je ono šta sam napisala, bilo notno bilo latinično, apsolutno genijalno, i kad me hvali netko tko prepoznaje da je genijalno. Mrzim kad napišem neko sranje, bilo notno bilo latinično (pa sad čak i grčkim alfabetom XD), i onda me ljudi hvale jer je to za normalne ustaložene ljude dobro, ali ne za one opijene životom, koje naprosto obožavam.
Ne očekujem od vas da shvatite.
Samo hoću pričati i pričati i pričati o svemu što vidim, čujem, osjetim... Al nemam s kim. Tjst.imala sam s jednom osobom ali ta osoba je davno otpala zbog prekompliciranih razloga i šta si ja zabrijavam stvari koje nisu tamo. Ya, just because you feel it, doesn't mean it's there.
Pa moram pisati. Iako ne pišem.... Yah, you catch my drift.

Obožavam ljude. Ljudi su tako zanimljivi. Ali prije sam ih mrzila. Tu njihovu složenost i zanimljivost. Mislim, nisam bila neki frik koji voli životinje. Štoviše, ja toliko ne volim životinje. Ljudi imaju generalnu sliku mene kao da volim životinje. Zapravo, ja fakat ne volim životinje. Ali to sad nije bitno.
Volim posebnu vrstu ljudi- ljude koji su apsolutno opaljeni i osjećaju "ragged and estatic joy of pure being", kao što je to kerouac sročio.
Jesam spomenula da volim eliota? Još jednom, hvala najinteligentnijoj osobi koju sam ikada upoznala, i kurtzu, koji je cijelo vrijeme citirao nešto nalik "hollow men" u apokalipsi. Ugh naučila sam eliota napamet kolko ga listam. Listam, zastanem, čitam, shvaćam, suze mi naviru kako je to istovremeno nevjerojatno genijalno ali i besmisleno, živim dalje. To je onaj dvo-minutni odmor od svega, bilo na kemiji koju apsolutno ne razumijem ali me fascinira, bilo na dosadnom satu nečeg trećeg.
Obožavam jezik. Jezik, jezik, jezik. Engleski jezik. Toliko kombinacija da ti pamet stane. Možeš tako skombinirati riječi da zvuče uzvišeno i prekrasno i da imaju smisla na višoj razini. CELLAR DOOR lol
Jučer sam platila upad u purgeraj 15 kuna samo da bi otišla na wc. How stupid is that?
Jučer smo raspravljali o televizorima. I rečeno mi je da normalno da je našu generaciju televizija odgojila, da samo mene treba pogledat i da ti je sve jasno. Tu se naravno ciljalo na moju novu zurku, koja je meni fenomenalna. Crveni ježek sa repovima.
Mislim, tko normalan bi se tako ošišao? Svi. Svi normalni ljudi bi se tako ošišali. Sam kaj je jako mali postotak normalnih ljudi na ovoj planeti. Od svih ljudi koje poznam, mogla bi ih nabrojati na prste jedne ruke.
Što me vraća na prvu temu kako obožavam ljude. I bila sam jučer u Crtiću i konačno sam shvatila što je Holden htio reći. Nazovite me kretenom, ali stvarno nisam nikad skužila što čovječanostvo vidi u toj knjizi. Ali djeca, ta savršena bića. Istina je , holden, konačno shvaćam. Hvala J.D.!
Onda što me podsjeća, ljudi misle da je jedini roman koji je JD ikad napisao "lovac", što je zapravo istina, jer "franny i zooey" zapravo ne spada pod kategoriju romana, nego pod kategoriju zbirke priča. To sam isto jučer saznala. (a moćna ti je zbirka, dve priče nutra koje su apsolutno povezane)
Oh captain, my captain!
Obožavam život čak i kad me tretira kao malu zelenu lopticu plastelina kojeg je jednog jutra netko išćeprkao iz pazuha.
Onda kad su me bojali, ušla mi je boja u oko. To je bilo preapsurdno.
Bojaju me, ne. I sad štrcne mi boja u oko. I žena me pita, šta je? Ja onak, niš, štrculo mi je u oko.
I žena baci posudu s bojom iza sebe i počne vrištat i paničarit da brzo to isperem.
"BRZO TO ISPERI USTANI SE I ISPERI BRZO ISPIRI!!!!!!!!!!!!!!!!!"
I ja onak ispirem oko i žena vrišti da ću oslijepit. E, usrala sam se.
Dovršit ću ovaj post kasnije.
Ne, sam još moram nešto reći. Moram još dosta toga reći.
Dakle, ljudi volim vas sve užasno vas volim i šaljem vam puse, i društvo iz kvarta, volim vas što ste me primili, društvo iz klasične, volim vas jer mi kratite dane, društvo koje zalazi na fiš, društvo s engleskog, društvo šminkerica, svu mladež zagreba, curu koja mi je jučer u mcdonaldsu ponudila guc pive (ok to nisam shvatila, al svejedno, volim te!), fala fala, fala tebi, volim vas volim vas, volim život, volim sve!
I fala gogiju kaj mi je poslo bluz za moju majku :)
Volim i svoju frizerku-štoviše, obožavam ju. I hrpa ljudi mene ne voli, al jebiga, ja volim njih. I fala petri na david gilmouru! I fala najviše fala mojoj mami. kojoj posvećujem sljedeću pjesmu :)

Blues za moju Majku- pročitajte to

MAJKA ZNA SVE TAJNE
DRUGIMA NEZNANE
JER JE ŽIVILA DANE
KAD SAN NOSIJA PELENE
SANJA DIČJE DEMONE
CRNE, MALE ZELENE
DA ĆE DOĆ I OTET ME
IPAK ZNAJUĆI DA NEĆE
JER ME MAMA OBLIJEĆE
KA ANĐEOSKO BIĆE
PIVA USPAVANKE I ČITA
MOLITVE I PRIČE
DUGO SAN MRZIJA NJEŽNOSTI
KOJE MI JE PRUŽALA
DOK NISAN SKUŽIJA
KOLIKO SAN JOJ DUŽAN
I DA SAMO RUŽAN POGLED
PODEBLJAVA KREDITE
ŠTA JE MAMA ULOŽILA
U SVOJE MALO DITE
MAJKA VOLI TE
I NE NABIJA KAMATE
OPET SVE TE NAŠE RATE
NIKAD NEĆE DOSEĆ ISPLATE
NJENI DAROVI LJUBAVI
SU VJEČNI NEPISANI DUGOVI
A MAJKE NE TRAŽE UZVRATE
NE SERU KVAKE I GELERE
AKO TRIBA BI POMAKLE
MORA I MONT EVEREST
KAD SU DICA U PITANJU
PA SE CRVENE I ŽIVCIRAJU
U ŠKOLI NA PRIMANJU
DOK SE DICA NE ZAPITAJU
I NE POKUŠAJU SHVATIT
DA NIKO NE MOŽE PLATIT
SVE TE GOLEME ŽRTVE
NJIHOVE PROPALE SNOVE
I POSLOVE MRTVE
ZBOG BRISANJA GUZICA
NAS MULACA I MULICA
NAŠIH FILMOVA I ĐIREVA
I LUTANJA PO ULICI
SVOJOJ DICI JE PRUŽILA
BAŠ SVE ŠTA JE IMALA
ČAK SE I ZADUŽILA
SVE DA BI MI PRIUŠTILA
ZATO SAN MAJCI ZAHVALAN
IAKO NISAN ZASLUŽIJA
BAŠ SVE ŠTA MI JE DALA

MAMA FALA

ZA SVKU TVOJU RIČ
ŠTA REĆI SI MI ZNALA

MAMA FALA
MADA NISI ZNALA
DOK SI ME RAĐALA
KOLIKA SAN BUDALA
FALA TATA
ŠTA SI MEŠTAR O ZANATA
PA SI U PAR NAVRATA
NAPRAVIJA MENE, SESTRU, BRATA
FALA TEBI DIDA
ŠTA SI ME VODIJA U ŠETNJE
DOK JOŠ NISI VIDIJA
MOJE MOŽDANE SMETNJE
BABA I TEBI FALA
ŠTA SI ME ČUVALA
DOK SAN BIJA PRČULINAC
I ŠTA SI MI DRŽALA PIŠULINAC
DOK SAN PIŠA
FALA ŠTA U VRTIĆ NISAN IŠA
JER SU TAMO TETE
BILE MASU ZLOČESTE
IMALE SU ŠPORKE TAPETE
I RAZBIJENE ROLETE
FALA SPLITSKOJ BOLNICI
ZA SVE ONE KREVETE
EKIPI ŠTA SE SJETE
PA MI DOĐU U POSJETE
FALA SVIN DOBRIN LJUDIMA
OVE JEBENE PLANETE
FALA BOŽE
ŠTA SE RIME SAME MNOŽE
PA ME SVAKI FREESTYLE
VODI U RAJ
JOŠ JEDNO FALA
ZA KRAJ

E da. I jako volim jesen. Volim jesen, ali kad je toplo. Sam kaj mi je ful grozno kaj prava jesen traje praktički tjedan dana. Što poradzumijevam pod pojmom prava jesen? Lišće koje sumanuto pada kao snijeg, nedodirnuti pokrivač lišća nakon što padne, čisto vedro nebo navečer, i prigušenu narančastu toplu svjetlost sunca po danu. I kad puše i puše i onda se naglo smiri i onda je toplo. U petak navečer.

- 11:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #

14.11.2006., utorak

the national anthem, idioteque, packt like sardines in a crushd tin box. i in limbo.

ok odlučila sam uz svaki post objaviti jedan radiohead video da rijetki ljudi koji naiđu na ovaj blog ako su voljni poslušati konačno shvate da radiohead nije bend, već da su to polubogovi. sad, neznam kojim ću redom ići....nemam neke fejvritse baš...mislim imam al ih je previše i moram napraviti neki red kojim će ići ti fejvritsi. sad moram nadoknadit stvari :D MWAHAHAHA (vi koji samo volite rok itd odma preskočite dole na ne-žblj sekciju)
isuse naglo sam oglupila. pišem i nemrem vjerovat šta pišem. tako se osjećam glupo. nemam nikakvog stila, sve je samo nabacano i mrzim ovaj post i mrzim sebe u ovom trenutku jer imam osjećaj da sam odjednom izgubila sav onaj napredak koji sam postigla preko 15 godina života. i totalno sam nemoćna. ugh totalno. prezirem tu riječ. ugl...enivejz:

ovo je jedna od mojih apsolutno najdražih rh pjesama. thom je, vjerovali ili ne, napisao taj bass riff sa 16 godina.

dalje:

to mi se čini u istom studiju/votever.
jesam li to samo ja ili se uz idioteque neizbježno ne-počet trest? ne, ček da to preformuliram. neizbježno ostat miran.
there there :)
thom je previše stimulativan.

....još jedna odlična verzija nadrealne pjesme. iako je nekak d houl pojnt pjesme malo zagubljen u ovoj verziji, al votever.

i narafski... in limbo. ok neznam zašto ovaj nafrafski...pjesma mi zapravo nije tolko ni draga. al je fora. mislim, kolko ne-drago ti može bit nešto od rejdijoheda? hmpf. you catch my drift.

In religious terminology, limbo is the temporary status of the souls of good persons who died but did not go to Heaven. In Roman Catholic theology, while awaiting the Resurrection of Jesus they remain in the Limbo of the Fathers. The word limbo has also been used to refer to the permanent status of the unbaptized who die in infancy, without having committed any personal sins, but without having been freed from original sin (the Limbo of Children), though the latter use has never received official approval.

dolazi od latinkse riječi "limbus".

evo jedna za sve vas koji ne podnosite ne-rok stvari:

ili dvije ili tri ili četiri :D

hmpf. a sada....zapravo...e baš paranoid android iz inata neću stavit. ne želim da zasjeni ove prije.

hello. we're called radiohead and we're pleased to meet you on this cold, wet, shity day.

- 16:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	studeni, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30