Ti me vodi preko voda
Ti me vodi preko voda, putem drevne kule Tvoje,
jer su u njoj od počela, okovane misli moje.
Ja ću kucat na to drvo, što kroz prostor grane širi,
na to drvo, drvo prvo, kojem korjen vječno živi.
Ti me vodi preko voda, bile mirne, bile jalne.
Budi pramac svjetlog broda, otkrij meni luke stvarne.
Ti me vodi, makar pao,
Ti što imaš prava druga. Jer si malo do sad dao.
Vodi mene kraju kruga.
Ti me vodi preko voda, da upoznam sebe sama.
Tu gdje vječna gori vatra, samo iskru traži tama.
Ako jesi Snaga svega, ako čuvaš ključe znanja,
Ti me vodi, meni treba u toj tmini svjetlost danja.
- Zdenko Runjić -
Tragedije su dio života. Tako kažu. I što? Ja bih to trebala prihvatiti samo tako, kao činjenicu? Gledaš tugu na licu prijateljice, neizdrživu, ne možeš joj pomoći, ne znaš kako je utješiti, jer te uopće ne čuje, od šoka, boli...sve postaje nevažno, sve što je bilo prije, sve teške riječi, baš sve. Trenutno si tu za nju bezuvjetno, a za nekoliko dana vratit ćeš se svojoj rutini, starim odnosima, kao da se tako velika tragedija nije ni dogodila...samo tako, u trenu jedan je život izbrisan...
Kako smo licemjerni, danas i još par dana osjećaš grizodušje, ubija te krivnja, i izgovaraš velike riječi, u svakom trenu možeš računati na mene, misliš da ćeš zaustaviti svoj život, cijeli se posvetiti onome koji pati, ali nećeš, nastavljaš živjeti svoj život, pa još malo grižnje savjesti, tu i tamo pomisliš što li okolina misli o meni, pa možda ne ispunjavam očekivanja, i tako stalno.
Onda se pitaš nije li licemjerno i zivkati svaki dan, nuditi se za pomoć,iako je preočito da ti tamo uopće ne pripadaš, a da se nešto tako staršno nije desilo, tko zna kada bi se čuli, vidjeli, vjerojatno za 2 mjeseca i to iz osjećaja dužnosti, pa još malo grižnje savjesti, kako tako možeš misliti u ovom trenutku, pa se unutar sebe boriš mislima, što bi trebalo, što ne, kako tko gleda na sve, na tebe, što je ispravno, što nije...i krug se uporno ponavlja.
Kako god bilo ispravnog odgovora nema, opravdanje za tebe ne postoji, i koju god odluku donijela bit će, odnosno jest pogrešna, jer u svim postupcima netko će biti povrijeđen...
Jedino bitno jest da nikada ne smiješ podcjenjivati ono što imaš, koliko god težak križ bio koji nosiš, nekome je još teže, iako se tako ne čini, s njegovim/njezinim problemima sigurno se ne bi znao nositi, posrnuo bi milijun puta...
Volite, ljubite, sanjajte, opraštajte, jer svaki je trenutak neponovljiv i dragocjen...
27.07.2006. u 20:50 |
6 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
srpanj, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
| 31 |
|
|
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bi ovo trebalo biti...
"... Ratnik Svjetlosti zna da se neki trenuci u životu ponavljaju.
Zatiče se često u situacijama s kakvima se već suočavao, tada zapadne u malodušje, misleći da uopće nije napredovao, jer iznova nailazi na iste teškoće.
"To sam već prošao", žali se svom srcu.
"Doista, prošao si", odvraća mu srce. "Ali nisi nadišao."
Na to Ratnik shvati da ponovljena iskustva imaju jednu-jedinu svrhu : naučiti ga onome što ne želi naučiti..."
- Paulo Coelho -
Moj mail
joey_5@net.hr
Obvezatno čitam :
Immigration
Feel da pain
Xavdre-meni je mrrak :)
Životne podvale
Anđeo sgreškom
Angys
Pustinjak-još se uvijek nadam da će se vratiti
I to je dio mene...
Moja mala svaštara punit će se u naletima kreativnosti (čitaj : ili sam bila u takvoj banani da sam depru liječila slatkim pa me sad pere grižnja savjesti ili sam tako sretna da želim da to cijeli svijet zna)Glavno da se družimo...
Ljubavna pjesma
" Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, naprimjer : "Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkada je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je posuta zvijezdama i ona je uz mene.
I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je hoće približiti moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali tako sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova,
držao u svam naručju, moja je duša
nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi zadaje,
i ovi stihovi pslijednji koje za nju pišem. "
- Pablo Neruda -